The devil inside

Od samog početka sam odlučila ne brisati komentare. Bilo čije. Jer komentari nisu slika mene, već slika onih koji ih pišu. I samo da se razumijemo, većinu onih koji me komentiraju poštujem. Veliku većinu, ali ne mogu reći baš sve.

OK, vi koji ste redoviti posjetioci ovog mog kutka valjda znate da spadate u većinu.
Ono što mi smeta su komentari koji uglavnom dolaze od anonimaca. Ne želim ih potpuno blokirati, nađe se ok komentara. Ali baš me jučer raspizdio komentar ostavljen od strane, naravno, anonimusa. Za info, potpisan kao "???".

Ne smeta me kritika, ali ne volim kad me napadaju. Mislim, čiji je ovo blog? Nikoga ne prisiljavam da me čita. Pišem prvo i osnovno zbog sebe. Blog mi dođe kao neki ispušni ventil, kad se stvari nagomilaju.
Što bi značilo da pišem kad sam ful sretna, ful tužna, ili jako isfrustrirana zbog nečega. Možda bezrazložno, ali smatram da imam pravo na malo sebičnosti ponekad. Ili uvijek moram misliti na boljitak svijeta??? Uvijek samo na druge, na tuđe probleme prema kojima su moji mačji kašalj?
Sasvim sam svjesna da sam sretna-imam divnu obitelj, dečka koji me voli, hrpetinu prekrasnih prijatelja, nisam gladna, žedna, gola, bosa... Imam sve što mi treba. I znam da ima puno onih koji nisu te sreće. Razumijem. Nisam baš tolko glupa.

Zapravo ni ne znam zašto se ovdje opravdavam? Zbog nekog tko me niti ne poznaje, tko je pukom slučajnošću naletio na moj blog i našao se ovdje kompetentnim vrijeđati me?
Tko god da je u pitanju, sigurno je uvijek toliko jebeno racionalan? Kad je on/ona u pitanju, uvijek se sjeća samo činjenice da ima i ljudi kojima je gore??? Mislim da je to prokleta laž.

Zaboli me. Ponekad sam sebična. Ljudsko sam biće, nisam savršena, kao ni bilo tko drugi. I dopustit ću si staviti sebe na prvo mjesto ponekad. Koja je svrha života ako ćemo samo povlađivati drugima?

Ispričavam se ako sam nekoga uvrijedila ili tako nešto, ali morala sam to izbaciti iz sebe. Kao što rekoh, moj je blog.
Pozdravljam vas, mašem, i šaljem veeeeliku
Voli vas vaša fizičarka!