The devil inside

Od samog početka sam odlučila ne brisati komentare. Bilo čije. Jer komentari nisu slika mene, već slika onih koji ih pišu. I samo da se razumijemo, većinu onih koji me komentiraju poštujem. Veliku većinu, ali ne mogu reći baš sve.

OK, vi koji ste redoviti posjetioci ovog mog kutka valjda znate da spadate u većinu.
Ono što mi smeta su komentari koji uglavnom dolaze od anonimaca. Ne želim ih potpuno blokirati, nađe se ok komentara. Ali baš me jučer raspizdio komentar ostavljen od strane, naravno, anonimusa. Za info, potpisan kao "???".

Ne smeta me kritika, ali ne volim kad me napadaju. Mislim, čiji je ovo blog? Nikoga ne prisiljavam da me čita. Pišem prvo i osnovno zbog sebe. Blog mi dođe kao neki ispušni ventil, kad se stvari nagomilaju.
Što bi značilo da pišem kad sam ful sretna, ful tužna, ili jako isfrustrirana zbog nečega. Možda bezrazložno, ali smatram da imam pravo na malo sebičnosti ponekad. Ili uvijek moram misliti na boljitak svijeta??? Uvijek samo na druge, na tuđe probleme prema kojima su moji mačji kašalj?
Sasvim sam svjesna da sam sretna-imam divnu obitelj, dečka koji me voli, hrpetinu prekrasnih prijatelja, nisam gladna, žedna, gola, bosa... Imam sve što mi treba. I znam da ima puno onih koji nisu te sreće. Razumijem. Nisam baš tolko glupa.

Zapravo ni ne znam zašto se ovdje opravdavam? Zbog nekog tko me niti ne poznaje, tko je pukom slučajnošću naletio na moj blog i našao se ovdje kompetentnim vrijeđati me?
Tko god da je u pitanju, sigurno je uvijek toliko jebeno racionalan? Kad je on/ona u pitanju, uvijek se sjeća samo činjenice da ima i ljudi kojima je gore??? Mislim da je to prokleta laž.

Zaboli me. Ponekad sam sebična. Ljudsko sam biće, nisam savršena, kao ni bilo tko drugi. I dopustit ću si staviti sebe na prvo mjesto ponekad. Koja je svrha života ako ćemo samo povlađivati drugima?

Ispričavam se ako sam nekoga uvrijedila ili tako nešto, ali morala sam to izbaciti iz sebe. Kao što rekoh, moj je blog.
Pozdravljam vas, mašem, i šaljem veeeeliku
Voli vas vaša fizičarka!

Naravno, čuli ste za Murphy-ev zakon? Ako niste, on glasi ovako: Ako stvari mogu poći po zlu, poći će po zlu. A prema vlastitom iskustvu mogu reći da je to vjerojatno jedini zakon koji uvijek vrijedi bez obzira na uvjete, vremenske, ili kakve god.

Zadnji post sam napisala prije 6 dana, od kada se uspjelo dogoditi mali milijun stvari. Od toga jako malo dobrih.

Prvo i osnovno, ponedjeljak. Potpuno uzaludan odlazak na faks, predavanja nije bilo. Al je zato meni buknulo uho. Ergo, umjesto da se odmaram za utorak i nove radne pobjede (baš), u pol 10 završavam na Rebru, na hitnoj. Dijagnoza, neki vrag zvan "crveni vjetar". Preglup naziv, al ak sam dobro shvatila, nije baš sasvim bezazlena boleština. Kažu mi da sam došla dovoljno rano, dok je upala još samo površinska. Yey. Liječenje- tjedan dana na konjskim tabletama penicilina, i mazanje uha s nekom preodvratnom mašću. Tablete idu svakih 6 sati. Pizdim, iscrpljena sam. I obzirom da je riječ o antibioticima, ne smijem ni taknut pivicu tjedan dana. Pa ti preživi...

Utorak. Vjerojatno najdosadnije predavanje ikada (Pero, soriška). Dogovor s gZ-om za ručak. U pol 3 na trgu, s gorućim uhom i odurnom glavoboljom od neispavanosti. Neki su zaboravili javiti da se ne mogu izvući s posla. Nije bio spriječen, samo je zaboravio. Reakcija-monolog od par minuta, a sa druge strane samo-znam...znam... Pizdim jer ispadam nabrijana rospija, a on ko zadnji jadničak samo trpi moja sranja. A imala sam puno pravo na ljutnju (dogovor je zaključen 3 sata prije, s tim da je on bio inicijator svega, a ja bolesna...). A jebiga, i on je čovjek, a ljudi griješe...

Srijeda. Dan preodvratan. Umor doseže zabrinjavajuću razinu. Iskreno, ni ne sjećam se jesam li bila na faksu. Mislim da jesam. Navečer utakmica. Gleda se u Dublin pubu. S gZ-om. Htjela sam ga spucati, al kad te đubre pogleda onim psećim pogledom... Pizdim! Jedino dobro kaj se dogodilo je to kaj smo razbili engleze na Wembley-u.
Loša strana cijele priče je ta da ja ekšli volim engleze i da kolko god sam htjela da ih pobjedimo, htjela sam i da idu na europsko. Zajeb. Niš od tog. Usput, znate kog englezi žele kao novog izbornika?

Četvrtak. Mučnina od ranog jutra, i cijeli dan na faksu. Umor doseže kritičnu razinu. Pizdim.

Petak. Od 8 ujutro do 4 popodne na faksu bez ijedne poštene pauze. Doma provodim sat vremena, a onda s majkom kupujem neki tepih. A nakon kupnje slijedi furanje istog doma. A isti je prilično težak. Posljedica je to da mi se ruke i danas tresu. A o umoru nema više ni smisla pričati- skoro sam se srušila u par navrata, rasplakala se na cesti, volja za ikakvom aktivnošću, uključujući disanje ravna nuli. Pogađate. Pizdim.

Toliko o povijesti mog ovotjednog pižđenja. Iako još ima prostora za napredak, tjedan traje još dan i pol.

Oprostite mi na opsjednutosti samom sobom. Rekla bi vam da se neće ponoviti, ali neću vas lagati. Jer to nije nimalo lijepo. Zato vam vaša mala fizičarka umorno maše do idućeg posta.
A ne znam kada će doći inspiracija za isti.

Evo, već je krajnje vrijeme da napišem nešto.

NEŠTO

Šala, naravno. Ma vjerujem da ćete smoći snage i oprostiti mi.
Dugo nisam niš pisala iz više razloga-nedostatak inspiracije, vremena, a i malo sebičnosti.
Zašto sebičnosti? Jer sam odlučila uživati u ljepoti ovih dana. Napokon snijeg!
Obzirom na činjenicu da sam beskrajno zimogrozna (po zimi sam fakat davež), i nisam neki ljubitelj tzv. zimskih radosti, ali obožavam mir koji dolazi sa snijegom. Istina, mir je samo prividan, sve je uglavnom po starom, ali lijepa iluzija...
Ne znam za vas, ali obožavam miris zime. Podsjeća me na Božić, koji sam oduvijek obožavala. Prije par tjedana sam napisala post na temu komercijalizacije Božića, i kolko to ne volim, a opet... Veseli me vidjeti prerano lijepo ukrašene izloge. Znam da je blizu. Mjesec i par dana se čini kao cijela vječnost, ali vrijeme leti...



Najdraža aktivnost zadnjih par dana mi je zapravo neaktivnost. Vegetiranje u toplini vlastitog doma. Ili tuđeg, ovisi o trenutnoj inspiraciji. Ogromna šalica kave (uz dodatak cimeta, mmm), cigareta, i kaj mi fali? Glazba za ugođaj, mislili ste da sam zaboravila? Nisam, glazba je moj vjerni pratioc. Uvijek bila, i uvijek će biti. Daklem, ono kaj se sluša je Gibonni. Nekaj me puknulo prije par dana, stavila sam cd u player...i uživancija.
Začudo, nije nuspojava depresije, kao prije. Obično sam ga slušala samo kad sam bila u komi. Objašnjenje- Gibonni nema baš pretjerano vesele pjesme, i ako ga ideš slušati dok si u k... spusti te do dna, a niže od toga ionako ne ide. Ergo, može biti samo bolje.
Logično. Vjerojatno samo meni, ali i to je dovoljno.

E, da, da se vratim na prethodni post! Dobila sam potpis od gospoje profesor, to je dobra vijest. Loše u cijeloj priči je činjenica da je zapamtila moje ime i prezime, i da sam shvatila da joj nisam baš najomiljenija. Drugim riječima, rekla bih da ću imati muke s polaganjem tog predmeta. Koji zajeb! Nemam frke s fizikom, a probleme mi stvara pedagogija...
Ah, nije ni meni lako.

Mili moji, ovo vam je sve od mene za danas. Inspiracije niotkuda, a ipak sam htjela da znate da sam još tu. I ne namjeravam tak brzo nestati. Sve vas voli vaša fizičarka!

E, i jedna fotka koju sam našla na netu...meni je baš cakana. Sad vas fakat pozdravljam.

Jedna sam od tulavih pripadnika ljudske vrste koja vjeruje u ljudsku dobrotu. Vjerujem da u svakome od nas postoji barem zrnce obzira prema drugima, i trudim se u svakoj osobi koju upoznam pronaći baš to zrnce.
Prije tjedan ili dva na nekom od omiljenih blogova pročitala sam post o prvom dojmu i koliko je on važan za odnos sa drugom osobom (mislim da je u pitanju bila Doll). Uglavnom, moj komentar je bio da mi je prvi dojam važan, ali da čak i ako je o nekome loš, ne odbacujem tu osobu kao nepoželjnu, nego se potrudim pronaći nešto dobro u njoj, i pobiti svoje predrasude prema istoj (uglavnom mi prvi dojam ipak bude točan, ali vrijedi upoznati osobu, jer neki od najboljih mi prijatelja nisu na mene ostavili baš dobar prvi dojam...).
Takva je situacija kod mene i kad mi drugi predstavljaju neku osobu kao groznu. Svaki od nas je jedinstven, pa tako nemamo svi iste kriterije za to tko je ok, a tko nije. Možda baš mene netko mrzi iz dna duše jer me smatra umišljenom, bahatom ili kakvom već. Nadam se da ne, ali tko zna...(od više sam ljudi čula da ostavljam dojam bahatosti i umišljenosti, pretpostavljam zbog činjenice da sam najglasnija di dođem, i da obično držim monologe-nisam ja kriva kaj su ljudi polumrtvi u 9 na predavanju...).

Nego, ono što me ponukalo da napišem današnji post jest spoznaja da su ljudi pokvarena rasa, prljava i zla...
Ma šalim se, nisu svi. Ali moram priznati da se jako razočaram kada shvatim koliko ljudi mogu biti odvratni i bezobzirni prema drugima.
Priča počinje u vrijeme upisa više godine fakulteta. Prvo i osnovno, moram se osvrnut na debilanu u referadi- da mi se indeks vukao onuda par tjedana, a da meni do zadnjeg dana upisa nitko nije mogao reći za potpis iz jednog predmeta, i da bez njega nemrem testirati semestar??? Onak, potpis znači da je student/ica izvršila studijske obveze iz tog predmeta. Što ja nisam iz vrlo jednostavnog razloga- prvo i osnovno, predavanja iz dotičnog predmeta počela su otpr 5. tjedan nastave. Kao drugo, na tom prvom predavanju nisam bila zbog zdrmanog rasporeda, i ne javljanja o promjeni istog. Kao treće, nakon napokon odslušanog jednog predavanja, gospođa profesor nas obavještava da iduća tri tjedna nemamo predavanja. Naravno da predavanja nije bilo niti četvrti tjedan. A zadnje predavanje, par tjedana prije kraja trajalo je ukupno 15 minuta, kada je podijelila popis literature, i to je to. S tim da na to predavanje nisam došla zahvaljujući svom glupom uzdanju u divnu akademsku četvrt, tj, ak ti piše da je u 11, onda je u 11:15. Tak to funkcionira na ostalim kolegijima, al ovo je nekaj posebno.
Dakle, meni teta u referadi prije 3 tjedna kaže da moram otići po taj potpis, a zahvaljujući činjenici da gospođa profesor nije zaposlenik mog fakulteta, već predaje na pedagoškom, morala sam pičiti u savsku. Gdje sam, naravno, došla pred zaključana vrata. Želiš nazvati referadu tog faksa, nema broja na netu. Izravan broj ne pomaže jer se nitko ne javlja. Negdje iz četvrtog pokušaja dolaska na pf, ne nailazim na zaključana vrata. Velika utjeha obzirom na činjenicu da je kolegica dotične profesorice iznimno ljubazno bila ni od kakve pomoći- jer nije znala kada, kako, zašto doći do tražene osobe. Fascinantno. Ali, pošto gospođa profesor ima konzultacije srijedom na mom fucksu, rekoh, otići ću tamo. Naravno da konzultacija nije bilo. A referada nije radila idućih 5 dana, dakle, 5 dana nemrem niš...
Nakon 5 dana uletavam u referadu i objašnjavam situaciju, a iznimno ljubazne tete mi daju kućni broj tražene profesorice. Koji mi je od velike pomoći, jer se pri prvih par dana pokušavanja stalno uključivala automatska sekretarica, a kad se napokon netko javio, to nije bila profesorica, neg bogtepitaj tko, tko me obavijestio da je gospođa profesor do kraja tjedna na putu i do nje se ne može. I napokon, nakon silnih bezuspješnih pokušaja, danas ja uspijem dobiti gospođu profesor na telefon. Objasnim joj situaciju, i zašto trebam potpis, ispričam se što ju gnjavim doma, i sve to, da bi mi rekla da nju baš briga za moj semestar, da sam ja po taj potpis mogla doći prije, i između ostaloga, izvrijeđala me ko da sam retardirana. Samo za informaciju- profesorica pedagogije . Čista logika, jelda? Ona bi mene trebala naučiti kako se ponašati prema učenicima jednog dana, a kakav mi primjer pruža? Bilo bi mi logičnije da ću takvo što doživjeti od ludih fizičara, koji su prema uvriježenom mišljenju šmokljani nesposobni za komunikaciju. A o fizičarima mogu reći samo najbolje. Tužno, kaj ne??? (ne to kaj o mojim fizičarima govorim sve najbolje, nego o profesorici)

Odavno su fucksom kolale priče da je profesorica grozna iskompleksirana kuja, ali nekako se ponadaš da je cijela priča zapravo uobičajena studentska izmišljotina (na kakve sam nailazila već masu puta). Moram priznati da sam jako razočarana. Pogotovo ako ovaj događaj znači da je sav moj dosadašnji trud na fucksu bio uzaludan, i da me sjebala do bola... Samo znam da ak je tak, da će biti sranja. Gadnih. Jer ne namjeravam odbaciti sve kaj sam u taj fucks uložila zbog iskompleksirane gadure kojoj je očito cilj zagorčati nekome život, zato kaj ona nije zadovoljna sobom.
Držite mi fige da bude sve ok, i da naiđem na potporu matičnog fakulteta, iako obično uvijek staju na stranu profesora...
Budite pozdravljeni od vaše jedne i jedinstvene lude fizičarke!

Eto, polako se stvari vraćaju u normalu!
Napokon mi je iz dupeta u glavu došlo da se neke stvari neće promijeniti, koliko god ja cvilila, jaukala, naricala. Tako da, he, ne bi čovjek vjerovao, napokon sam spokojna. Ne pokojna, nego spokojna iliti mirna. Uživam u svakom trenutku, i super mi je. Naravno, moji napadaji koječega (plača, ljutnje, histerije, pa umjesto višnjice na vrhu šlaga malo depresije) protumačeni su kao PMS. Al to je dobra stvar kad si žena- za sve svoje bedastoće možeš okriviti PMS. Bio u pitanju Predmenstrualni sindrom, Postmenstrualni sindrom, ili jednostavno, MS iliti menstrualni sindrom. Zapravo je zanimljiva ona teza zašto ne treba vjerovati ženama-fakat, kak vjerovat nekome ko krvari 5 dana i ne rikne??? Al pošto ne namjeravam zgadit život ni sebi niti ikom drugom, neću o tome. Bar ne sad.

OK, znači, mi koke imamo izliku zakaj se ponašamo tak kak se ponašamo, ali kak dečkići mogu opravdati svoju tulavost?
Ne velim da su svi tulavi, daleko od toga, ali sjetih se jednog vrlo posebnog primjerka, pa da to podijelim s vama.
Dakle, predmet promatranja (opisivanja) ljudsko je biće, muškog spola, 21 godina, student. U detalje nećemo.
Priča počinje u nepoznatom ambijentu, uz nepoznate ljude, u neko prošlo, nevažno vrijeme.
Nakon par mjeseci pokušaja uleta, PP napokon nalazi način i prilazi osobi ženskog spola, nazovimo tu osobu jednostavno N. N. bi lagala kad bi rekla da nije bila zainteresirana, ergo, nova ljubav na pomolu. Ili možda ipak ne?
Gdje stvari kreću nizbrdo? E, pa u trenutku kada N. podijeli s PP informaciju da ima ne jednu, nego dvije tetovaže. Jer, opće je poznata stvar (prema izvoru PP) da su tetovirane osobe nužno darkeri/ce. Tetovirane osobe nisu sposobne za normalnu komunikaciju s ljudima. Tetovirane osobe ne mogu se predstaviti konzervativnim roditeljima (jer naravno da tetovirane osobe hodaju okolo polugole ili kakve već da bi upozorile ljude na činjenicu da su tetovirane- step away human!). Da, to su vam činjenice koje bi trebali znati o tetoviranim osobama, jer svuda su oko vas!!!
Otegotna okolnost broj jedan: crna kožna narukvica sa šiljcima (tupim šiljcima) koja se nalazi na ruci N. Zanemarimo činjenicu da je ta ista narukvica bila poklon za N. od najboljeg prijatelja PP. Da ju je dobila tu istu večer. I da joj se jednostavno svidjela!!!
Otegotna okolnost broj dva: crna haljina (klasika uvijek pali).
Otegotna okolnost broj tri: tamno sjenilo za oči (večernji izlazak je u pitanju).
Otegotna okolnost broj četiri: crni lak za nokte (ponavljam, klasika).
Jedini logičan zaključak- darkerica, nema sumnje! No, PP unatoč svemu ne odustaje, jer smatra da za N. još uvijek postoji nada da se izvuče iz mraka! PP je šokiran kada biva odbijen od strane N. Stvarno je čudna!
Naime, tko ne bi pao na spiku: "ti imaš teških problema, psihičkih, zato ne možeš normalno noću spavati, ali ako mi dopustiš, ja bih ti htio pomoći...". PP šokiran reakcijom N., tj monologom od 10 minuta u kojem mu ona objašnjava da mu je sposobnost procjene i razumijevanja ljudi otprilike na razini stabla bukve. PP je povrijeđen, jednostavno ne može prihvatiti toliko prozirno izvlačenje- nemoguće je da N. noću ne spava zbog toga što radi tjedan za tjednom od 4 popodne do 10 navečer, da dolazi doma gladna ko cucak jer odlazi na posao bez ručka, da kad dođe doma, jede, i da ne može s punim želucem u krevet! Prokleto prozirna laž.
Zaključak PP:"ja mislim da nas dvoje ipak nismo jedno za drugo..." Ma daj???
Par mjeseci kasnije N. ima upalu sinusa i užasne glavobolje, na pitanje PP kako je odgovara da nije baš najbolje. Zaključak jest da je N. autodestruktivna osoba, i da sama sebi kaže da je dobro bila bi zdrava. Logično do bola.
Susreti nakon tog nisu bili vrijedni spomena.
Dakle, iskreno me zanima, kojom logikom se PP služi?

A kad sam već dotakla tu temu, N. u roku od par tjedana dolazi u posjed određene količine kapitala, i namjera je ukrasiti svoje darkersko tijelo još jednom tetovažom. Naravno, kod jednog i jedinstvenog Zeleta, iliti Tattoo studio Zagreb. Adresa je Tratinska 28 (bar mislim). Ono kaj N. muči je to kaj hoće tetovažu vile, crvene kose i zelenih krila. Drugim riječima-želi imati jedinstvenu tetovažu. Ljudi, ima li tko od vas smisla za ta sranja? Pomoć, molim! Ak vam ide crtanje fantasy gluposti, ima li nade da pomognete ovoj mladoj dami? Koja vam se unaprijed zahvaljuje?
Dosta za danas, zadnji suvisli trzaji...
Pozdrafff od kokoške!

Evo, uskoro idem van sa svojom maličkom, tak da nebum dugo sad tu trabunjala. Namjera je imat žensku večer (uz litricu il dvije vina, jer više para nemamo), jer čisto iskustvo govori da dečki uvijek zajebu stvar. Bez uvrede, komadi!
Imam svega par stvari kaj bi htjela hititi na papir, tj na monitor, pa da krenem polako...

*Stvarno sam prokleta frikuša što želim svog dečka vidjeti više od dvaput tjedno, i što plačem na telefon kad mi isti javlja da dogovor propada iako je obećavao da nema teorije da se takva situacija opet dogodi. Nije bila namjerna jer sam stvarno bila u kurcu, ali ucjena je upalila. Naravno, neki su smatrali da mi valja reći da nemam nimalo vjere u nas. Kao kuži me, al ne bu tak reagiral. Jebiga, žensko sam, osjetljiva, i dosta mi je već propalih dogovora! No dobro,za divno smo se čudo ipak vidjeli jučer, na Mirogoju, romantična atmosfera, samo nas četvero i litra Ribara. Po 18,50 kn!!! Kraj priče prve.

*Fascinirana sam mentalnim sklopom nekih ljudi, kojima je važniji vlastiti šupak od druge osobe, tj, kad radije zapije sve pare sam, a ne pada mu na pamet podijeliti to što ima sa svojom djevojkom koja nema ni lipe u džepu. Nije riječ o gZ, nego o situaciji između frendice i njenog dečka. Maloprije smo imale kratkički razgovor o tome, a kratak je bio jer nije bilo rasprave ili bilo čeg sličnog, neg smo se složile odmah. Oko toga da smo mi ekscentrične, jer nama je sasvim logično da ćeš i zadnje što imaš podijeliti s nekim do kog ti je stalo, a ne misliti prvo i jedino na svoju debelu guzičetinu. I pifsku škembetinu. Nemam kaj više dodati, kraj priče druge.

*Opet malo o gZ i meni. Danas je imao slobodan dan na poslu, i isplaniranu divnu romantičnu večer sa svojom djevojkom. Ergo, na poslu je, neće biti tak brzo gotov, i još jedan propali dogovor. Al ja sam blesava kad velim da je sve protiv nas, i da je to sasvim očito. Jer njemu nije. Sasvim očito, mislim! Uobičajena zbrka u mojoj glavi. Kad smo skupa, jednostavno nam je presavršeno. Ali događa se malo prerijetko, oko čega se čak i slažemo. He, al kad se ovakvo sranje dogodi, po 555. put, otprilike, onda mi je sasvim logično zapitat se ima li sve ovo smisla??? Znam da puno radi, i da je jebena faca bez koje se nemre, ali grrrr!!!! Stalno! STALNO!!!!! STALNO!!!!! Pizdim!!! Bila je to priča treća.


Tolko od mene za danas, frustracije izbačene, barem djelomično, al da pišem sve kaj me jebe, ne bi bilo kraja!
Kao što rekoh, odoh vanka s jednom od rijetkih osoba na koje mogu računati da će biti tu. Schmutzitza moja, velka pusa!

A vama, velki pozdrafff od ekscentrične kokoške!