|
Moram priznati da me je šokiralo kad sam u jednim dnevnim novinama pročitala izjavu susjeda čovjeka kojeg je drugi čovjek sasjekao mačetom. Ovaj prvi, sasjećen, uspio je pobjeći iz stana na stubište, te je ozlijeđen i krvav zvonio i lupao susjedima na vrata, a nitko mu nije htio otvoriti i pomoći. Pametan susjed veli da mu nisu htjeli otvoriti vrata jer nisu znali što se događa, a znali su da je homoseksualac, pa bi se mogli zaraziti HIV-om jer je krvario. Ajme ljudi!!! Mene je to iživciralo do daske. Susjed im je. Znaju ga. I puštaju ga da iskrvari na stubištu jer MOŽDA ima HIV!!! Kaj bi tak razmišljali da naiđu na saobraćajku? Kaj ak je ozlijeđeni homić i ima HIV?! Da ne pričam da se HIV ne može na taj način dobiti.... Druga sitacija koja me šokirala dogodila se prije par dana. Idem s posla doma i spuštajući se niz stepenice vidim nešto čudno popriječilo se na kolnom dijelu haustora. Izgledalo je kao par odbačenih deka. Priđem bliže i vidim žena leži na podu. Pitam je dal da zovem hitnu. Neće. Pitam je dal joj treba pomoć da je dignem. Neće. Pozlilo joj, pa se legla. Gledam je kako leži, pričam s njom i mislim si kak je ne mogu samo tako ostaviti i otići svojim putem. Pričekat ću malo da vidim dal će joj biti bolje. Kad dođe policajac i pita me jesam li ja zvala, te što se dogodilo. Ne, nisam zvala i ne znam što se dogodilo. Ženu sam našla kako leži. Policajac mi veli da mogu ići i tak ja odem. I dalje mi je enigma kak je netko mogao zvati policiju, a ne ostati uz ženu dok policija ne dođe. Pa dobro, kakvi su to ljudi? Svatko gleda samo sebe i nije ga briga za drugoga, nije ga briga što mu čovjek umire pred vratima, nije ga briga što mu pred vratima žena leži u nesvjesti....Najveći domet je zvati policiju i dalje se ne živcirati oko takvih "sitnica". Zar su ljudi postali toliko neosjetljivi na druge? Žalosno. Izgleda da nam je potreban još jedan potop... |
|
Zvoni telefon. 20.08. navečer. U krevetu smo i gledamo televiziju. Nekak se dignem do telefona. "Molim.", velim. "Ubice!!! Ubice!!!!", viće ženski glas s druge strane...i spusti slušalicu. Stojim zbunjena, a mužić me pita tko je bio. "Neka luda žena. Veli da smo ubice. Bit će da je pogriješila broj.", odgovaram. "Daj odi vidjet s kojeg broja je zvala." Dobro me je sjetil da imamo caller ID, al na drugom telefonu u dnevnoj sobi. I tak ja vidim broj. Počinje s 051... Provjerimo čiji je broj na netu, a ono neka ženska iz Matulja. Ne znam nikog u Matuljima. Nemam nikog tam i nekak si mislim da to Ubice!!! nije išlo mene. Znam da nikog nisam ubila. A opet čula je da se javil ženski glas... To Ubice!!! se može gledat kao da govori nekom u jednini, a može bit i u množini. Možda je mislila da smo svi kaj stanujemo skup na istoj adresi i služimo se isim brojem telefona ubice. Kolko znam moj mužić nije nikoga ubio, a niti njegov otac, ako isključimo vjerojatnost takvih postupaka u Domovinskom ratu i u onom II. svjetskom. Svejedno, pouzdano znam da niti jedan, a ni drugi nemaju nikoga u Matuljima. Postoji i mogućnost da je našu skromnu familiju ženska iz Matulja zamijenila s Milanovićem ili Milinovićem jer je naše prezime dost slično. Hmmm....Ili je neka opaka urota na pomolu...CIA ili USKOK u akciji, pa provociraju. No, dobro, šalu na stranu, al ne događa mi se svaki dan da netko nazove i veli mi da sam ubica, pa ne znam kaj da mislim. Do sada su mi govorili da će me ubit, zaklat, udavit ak se pojavim na rivi i slično, al još nisam bila ona koja ubija. Eh, izgleda da sam napredovala iz žrtve u aktera, a da sama nisam svijesna kad se to dogodilo... |
|
Probudim se jedva. Dovučem do kuhinje gdje me čeka topla kava. Popričam s mužićem, ustvari on priča, a ja još drijemam. Zajebava me da je ostalo još palačinki od jučer. Velim da nije, a on na to veli da kako nije kad ima u frižideru jaja i mlijeka, a u ormariću brašna... Napravil mi je jučer palačinke. Tople su me dočekale kad sam došla s posla. Miris palačinki me oplahnul čim sam ušla u haustor. Pojela sam ih sedam. Nažderala sam se ko prase tak da sam mu zaprijetila da ih više ne smije radit – barem jedno deset dana. Mislim, je da mogu pojest, je da nisam debela – još. Zasad mi metabolizam radi kak treba, al mi se čini da to ne bu bilo još tak dugo. Imam pred sobom samo tri, četiri godine prežderavanja i nedebljanja. A onda će hormoni počet radit svoje, a guzica i trbuh će počet rasti. Naravno, ak bum jela palačinke. A bile su tak fine i tanke vrag ga dal... Nakon kave skuham žgance tak da ima kaj stari za jest uz saft kaj sam ga smotala dan ranije. Odem u kupaonicu i pogledam se prvi put danas u ogledalo. Bate. Svaka mi las svoje kolo vodi. Nekek se počešljam, neke dijelove smoćim, neke raskuštram i mislim si ko ga jebe, bum na glavu tak i tak nabila kapu, pa me nitko ne bu vidjel. Nekak se obučem u prve stvari kaj sam dohvatila s fotelje. Nekak se našminkam i ode na posao. Putem mislim kak je sve zajebano – posao, starci i tak to. Jedino mužić je svijetla točka koja zna koji put smanjit sjaj, ali opet zabljesne. Nemremo svi bit dobre volje stalno i svaki dan. Kaj ne? I tak dođem na posel sva sjebana zbog kose, a kolegica mi veli kak danas imam dobru frizuru. U prvi mah sam mislila da me zajebava, pa velim da su mi šiške predugačke, a ona odgovori da se njoj baš tak sviđa... I kaj sam ustvari htjela reć... Kak je sve relativno... |
|
Mući me želudac već desetak dana. Kaj ja znam zakaj? Boli me onak na refule iza prsne kosti ko vrag. Boli, pa popusti, pa jovo na novo (glupog li izraza – bah). Bar mi nije više tak muka kak mi je bilo na početku. Sad samo boli za popizdit. I podrigava mi se. Jebemu sve skup. I bol i podrigivanje kad ne znam zakaj. Tu i tam popijem peptoran kad više nemrem zdržat od bolova, al ništ od tog. Pomogne na par sati, pa opet. Ko da imam nekakvog nutra aliena kaj oće van, a nemre kost probit. Sad sam počela analizirat, onak psihički, zakaj me boli. Na početku, još dok mi je bilo muka, sam si mislila da je to zato kaj moram dobit. Prije tri dana sam dobila, a i dalje boli. Samo kaj mi više nije muka. Očito je muka bila povezana s hormonima kaj su radili rošadu u mojem tijelu, a bol nema veze s tim. Tak zaključujem zato kaj je bol ostala. Bit će da iza toga stoji nekaj drugoga. A to drugo je psiha. Nisam baš neki dobar analizator psihe, ni svoje, ni tuđe. To mi nekak nikad nije išlo. Nisam od onih kaj mogu cijelu bogovetnu noć razglabat o tom jer možda je na stvari ovo, a možda ono. Pa tak u nedogled. Više sam, onak, realan tip i kaj vidim i čujem to tak i je. Bukvalno. A ne mislim si da je netko nekaj rekel tak, a mislil je ustvari onak. Ne da mi se s tim zamarat. Kaj ja znam? Uvijek velim ono kaj mislim. Je da sam s tim imala i problema jer drugi ne misle da ja mislim to kaj velim, pa mozgaju kaj sam u stvari htjela reć. Kužite? I sad pokušavam skužit zakaj me boli na psihičkoj bazi. Veze nema s klopom jer jela ne jela isto boli. Teško da bum ja to skužila. Ne osjećam se nervoznom, a očito me nekaj mući. Nesvijesno. Valjda. Veze nemam s tim nesvijesnim. To nesvijesno nikak u svom ograničenom mozgu nemrem pojmit. A kaj mogu kad sam ograničena u ograničenom. Sve neke ograde između svijesnog i nesvijesnog. Znam da sam zabrinuta za mužića i da me sve skup plaši. O njegovoj bolesti sam pročitala sve kaj se dalo na Internetu pročitat. I splašilo me još više. Bolje da nisam ništ čitala. Ovak sad znam kaj može bit, a kaj ne mora bit. Kaj imam sad od tog kaj znam kaj može bit, a kaj ne mora bit? Sam sam više zabrinuta i trzam se na svaki njegov kašalj. Problijedela sam od straha kad je neki dan išel povraćat. Imam tik kad si ispuhuje nos. Stalno si mislim da bu počel krvarit. Srećom, ne krvari nigdje. Je, istina je da me je želudac počel bolit od dana kad su ga zvali iz Rebra da je naručen za pretragu 2.1. Kud baš dan poslije Nove godine i u petak. Tko bi ih vraga znal. Od onda sam na pol luda sam kaj to nemrem njemu pokazat. Nemrem nikom pokazat već to potiskujem u sebi. Svako malo se setim kak je, prije četiri mjeseca, povraćal krv u kadu i kak mi je dva dana trebalo, dok je bil u bolnici, da skupim snage i očistim zgrušanu krv iz začepljenog odvoda. Plakala sam cijelo vrijeme dok sam čistila taj odvod s prstima tak da pol tog nisam ni vidla kak zgleda. Od suza. A sad nemrem plakat. Sam po skrivečki. Jebem ti želudac... |
| < | prosinac, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv