Zvoni telefon. 20.08. navečer. U krevetu smo i gledamo televiziju. Nekak se dignem do telefona.
"Molim.", velim.
"Ubice!!! Ubice!!!!", viće ženski glas s druge strane...i spusti slušalicu.
Stojim zbunjena, a mužić me pita tko je bio.
"Neka luda žena. Veli da smo ubice. Bit će da je pogriješila broj.", odgovaram.
"Daj odi vidjet s kojeg broja je zvala."
Dobro me je sjetil da imamo caller ID, al na drugom telefonu u dnevnoj sobi. I tak ja vidim broj. Počinje s 051... Provjerimo čiji je broj na netu, a ono neka ženska iz Matulja.
Ne znam nikog u Matuljima. Nemam nikog tam i nekak si mislim da to Ubice!!! nije išlo mene. Znam da nikog nisam ubila. A opet čula je da se javil ženski glas...
To Ubice!!! se može gledat kao da govori nekom u jednini, a može bit i u množini. Možda je mislila da smo svi kaj stanujemo skup na istoj adresi i služimo se isim brojem telefona ubice.
Kolko znam moj mužić nije nikoga ubio, a niti njegov otac, ako isključimo vjerojatnost takvih postupaka u Domovinskom ratu i u onom II. svjetskom.
Svejedno, pouzdano znam da niti jedan, a ni drugi nemaju nikoga u Matuljima.
Postoji i mogućnost da je našu skromnu familiju ženska iz Matulja zamijenila s Milanovićem ili Milinovićem jer je naše prezime dost slično. Hmmm....Ili je neka opaka urota na pomolu...CIA ili USKOK u akciji, pa provociraju.
No, dobro, šalu na stranu, al ne događa mi se svaki dan da netko nazove i veli mi da sam ubica, pa ne znam kaj da mislim. Do sada su mi govorili da će me ubit, zaklat, udavit ak se pojavim na rivi i slično, al još nisam bila ona koja ubija. Eh, izgleda da sam napredovala iz žrtve u aktera, a da sama nisam svijesna kad se to dogodilo...
Post je objavljen 15.12.2008. u 13:12 sati.