tematix
utorak, 30.11.2004.
DC razdor
Nemam baš neku temu pa ću nešto o nedavnim događajima oko DC "cirkusa". Nekad najbliži i najpouzdaniji suradnici dobro su se zakačili, Mate i Vesna jedno drugom žestoko su nasapunali dasku. Nakon izbora 2000., HDZ-u su šavovi počeli pucati na sve strane. Nekima se činilo tada, da je izlaz u osnivanju nove neokaljane stranke najbolje rješenje. Netko je vjerojatno imao i drugačije mišljenje a neki su tu vidjeli svoju priliku da se okušaju u politici, u novoj čistoj sredini. Da sve nije tako čisto vidjeli smo proteklih dana. Mate je izgleda definitivno out iz politike. Nakon ovog nema što tražiti. U svakoj stranci ima takvih slučajeva samo neke "drže" fotelje i korist. Šteta je onih mlađih ljudi koji su tu vidjeli svoju priliku da se pokažu. A dijelu njih koji su se prevarili u novoj stranci, vidjeli su svoju priliku da izađu iz te "neperspektivne" stranke na najbolji način. Nekako u sjeni ovih događaja prošao je istup jednog dijela članova DC iz Metkovića sa razlogom podrške Mati. Meni to izgleda drugačije. Vidjeli su da u ovoj stranci "nema" kruha i da je postala minorna stranka. Kako sad napraviti častan uzmak i otići. Najbolja prilika im je da odu na "Matin" račun. Kad odu u neku bogatiju stranku, uvijek imaju opravdan razlog zašto su otišli iz stare stranke a da ne budu foteljaši. To je bar neko moje viđenje, ne mora biti točno…
ponedjeljak, 29.11.2004.
Ante-Supermen
"Financial Times: Ante Gotovina ometa tursko približavanje EU-u" (index). Ostao sam paf!, nemogu se prestati smijati. Moćan li je taj naš Ante "muke ti ježove", stvarno je moćan. I zato hoću Antu, Gotovinu za predsjednika. Treba nam tako moćna osoba, pravi supermen...
nedjelja, 28.11.2004.
Pedofil
Da se još malo osvrnem na nedavni događaj kada je uhvaćen onaj tip, drugim imenom pedofil. Koliko sam uspio saznati, uhvaćen je zahvaljujući jednoj djevojčici od nekih 9 godina koju je presreo na putu iz škole i zvao je u auto. Djevojčica nije htjela ući, i tko zna kako bi to završilo da se to nije dešavalo u ulici među kućama, očito se nije usudio na silu je ukrcati a i dijete je bilo razborito da ne sjeda sa neznancem u auto. Mala je uspjela zapamtiti brojeve tablica a dalje je poznato. Na suočavanju nekoliko djevojčica ga je prepoznalo, i taj slučaj je napokon riješen. Nadam se samo da nema još takvih u ovom našem okružju. Zamislite samo tolike drskosti, bez straha, djecu pozivati da bi bludničio nad njima. U većem gradu poput Splita, Zagreba bi se možda i izgubio u tolikoj masi, ali u ovom našem kraju! Pitam se samo, što li je radio do sada, ako je u ovom kratkom vremenu od niti dva mjeseca bilo nekoliko slučajeva. Koliko je imao sličnih slučajeva do sad, ili ga je nagon uhvatio tek sada. Što bi tek bilo da ga nisu sada uhvatili, možda bi neko dijete i tragično završilo. Takav, ne znam kakav prikladan nadimak bi mu dao osim monstrum, tip je sigurno trajna opasnost za okolinu tj. djecu i prema tome takva primjerena kazna bi mu i trebala biti.
petak, 26.11.2004.
Kriza
Bio sam tada još dijete pa se slabo i sjećam tih događaja. Ova današnja mlađarija vjerojatno nikad nije ni čula za to. Riječ je o "par-nepar" i bonovima za gorivo, nestašici ulja, kave, deterdženata…Zbog krize u tadašnjoj jugi i nestašici goriva, vozilo se par-nepar. Tj. jedan dan smjela su voziti samo auta sa parnim tablicama a drugi dan s neparnim. Gorivo se dijelilo na bonove. Posebno je teška kriza bila oko nestašice ulja, kave, deterdženta. Čekaš kad će doći a onda navala. To je pogodovalo pojedinim trgovcima jer se moglo švercati. A kakva je tek inflacija bila. Lova se štancala u Topčiderskoj tiskari neprestance. Na novčanicama su se nizale nule, a nakon nekog vremena bi se "izbrisale", denominirale da je lakše računati. Lijepe li nostalgije za tim vremenima, koga li samo muči? Vjerojatno one što su imali koristi od toga.
Iz današnje perspektive te nestašice i inflacija nestvarno izgleda (onim što je nisu iskusili), ali tako je zbilja i bilo, još prije samo dvadesetak godina. Nije nemoguće da se i opet desi, posebno sa ovakvim državnim dugovima.
Netko se i obogatio na inflaciji. Pametni su dizali kredite čija bi rata za godinu dana došla na vrijednost kutije šibica. Zamislite da danas možete dignuti kredit od cca 20 000-ak tisuća eura i za godinu-dvije rata vam padne na 50 kn. Ovi malo "moćniji" na vlasti sigurno su dizali velike kredite (par stotina tisuća maraka) a ona sitnija "raja" se mogla zadovoljiti i kakvim kreditićem za namještaj ili slično. Nije čudno da je ta država propala.
četvrtak, 25.11.2004.
Mtk kafići
Ne znam koji je prvi otvoren. Sjećam se najviše "Dade", kafića koji je bio popularno okupljalište mladeži. Za one koji ne znaju, nalazio se na mjestu današnje trgovine sanitarija ("Ujdur" ako se ne varam) prekoputa male pijace. Popularna okupljališta bili su i "NIK" na trgu, Milenko, tj. caffe bar "Metković". Malo poslije, Baletić je otvorio prvi kafić u Sportskoj: "Korto" (gdje je danas Casino), "Tin" i drugi. Čedo je poslije u Sportskoj otvorio "Croatiu", zatim je nikla i "N06". Negdje 90'-ih popularni su bili i jedan kafić u skalama (poviše NIK-a) te u Mobinama. I hotel je prije bio jedan od popularnih okupljališta. Danas je pak, Sportska "centar svita", naš "Burbon street". Na desnoj strani grada, nije bilo tolikog izbora, samo "Gala" i "Nashville". Njihov primat preuzeo je "Casper". Taj je kafić danas jedno kultno okupljalište cijele desne strane grada, bar ovog mlađeg dijela. Možda sam nekog i zaboravio. Jedni lagano nestaju, drugi se otvaraju a život teče dalje. Sad je nekako, popularno mijenjanje imena. Tako je iznikao i "Plavi mjesec". Ne znam samo odakle im takva imena. Kao da mi nemamo dovoljno lijepih hrvatskih imena.
srijeda, 24.11.2004.
Sigurnost djece
Kad sam planirao ovu temu i počeo zapisivati bilješke, čuo sam bio samo neke glasine iz osnovne škole o "otimačima djece". Poslije sam vidio o čemu se radi na metkovkinu blogu. Kako sam već planirao ovu temu za pisati da i nastavim. Da to i nije samo takva bezvezarija potvrđuje i jedan događaj od prije mjesec dana (više-manje, u tom vremenu) kad je jedno dijete s desne strane grada neki tip odveo s autom (crveni golf) van grada. Navodno je dijete (predškolka) počelo plakati i zvati roditelje te ju je tip vratio u grad. Još se ne zna tko je i s kakvim namjerama bio. Ako ima istine u ovim glasinama iz škole, već me pomalo hvata jeza u kakvom se vremenu nalazimo. Bilo mi je nezamislivo da bi kod nas moglo biti slučajeva pedofilije o kakvim često čitamo u novinama. Nekako mi je izgledalo kao da se to događa samo drugdje i daleko. Sjećam je jednog davnog događaja nestanka jednog dječaka (mislim da je bio negdje iz Rogotina ili okolice) od prije dvadesetak godina. Roditelji su činili sve ne bi li pronašli dijete, išli su raznim vidovnjacima koji su im govorili razne verzije. Bilo je stotine priča, pa su ga tako "vidjeli" i na raznim mjestima. Pričalo se da je oteto i odvedeno preko granice i slično. Nedavno, mislim da je bilo ove godine, pročitao sam u novinama da je prilikom bageriranja kanala u tom području izvučen dječji kostur, za koji se utvrdilo da pripada nestalome.
Bez obzira na sve, sigurnost djece mora nam biti na prvom mjestu. Svi smo mi bili jednom djeca. A svim onim pedofilima koji djecu koriste za svoje bolesne stvari, najmanja kazna bi im bila kastracija.
utorak, 23.11.2004.
Domoljublje u sportu
Naš zlatni sport počeo je pucati po šavovima, svi ih nakantali u Švedskoj. Nastavi li se tim putem, naš rukomet bi mogao krenuti stopama košarke, a još prije 12 godina bili smo drugi na svijetu iza najboljeg "dream" tima. Nakon toga košarka nam je utonula u prosječnost. Nekim "zvijezdama" se ne da igrati, valjda im je reprezentacija "zadnja rupa na svirali". Nogomet se tu još dobro drži. I oni što nisu rođeni u Hrvatskoj žele igrati za nacionalni dres. Mada tu baš i nema nekog domoljublja, više način za uzdizanje karijere. Svakako najbolji primjer bio je Dražen Petrović, košarkaški Mozart. Nije bio umišljena veličina. Sve što je postigao, postigao je samo radom, vježbajući i nakon treninga. Bio je lokomotiva koja je vukla ostale. Malo je tko od drugih igrača imao hrabrosti otkazati ili jednostavno ne doći na reprezentativni poziv pored Dražena. Nikad nije odbio poziv, pa makar to bila i nekakva revijalna utakmica. Da nije prerano tragično otišao, reprezentativna košarka nam ne bi ovako nisko potonula. Nekako, tim stopama korača i rukomet.
Još nešto da dodam. Čitam jučer u Jutarnjem da RK Metković seli u Zagreb. Mislio sam da je prvoaprilska šala, ali je datum drugi. Nekako mi je pisano u ironičnom stilu (bar mi tako izgleda). Neznam što bih o tome napisao, izgleda mi nekako blesavo, mada "razlog" o dobivanju sredstava od grada ZG izgleda normalan. Vjerojatno su se kiselo šalili?
Kvar
Izgleda da su blogovi proradili. Od subote nisu bili dostupni, pa mi se nije dalo ništa pripremati. Ubacio sam se samo da vidim je li radi, nešto ću večeras ubaciti.
subota, 20.11.2004.
Rasprodaja ugleda
petak, 19.11.2004.
Zlatna truba
"Zar se nismo dogovorili da mi u slučaju prekida veze kupiš Mercedes?" –tim je rječima samoproglašena "kad će taj petak" pjevačica i bivša voditeljica Vlatka uputila bivšem dečku na nedavnom sudskom ročištu. Sigurno ima alatku od zlata. Što na to sve reći. Čista prostitucija, najjednostavniji komentar. Što bi drugo moglo biti, nego prodavanje za novac, -sa stilom. Eto, nedavno se zaručila s bogatim "mlađahnim ljepotanom" poznatijim pod nadimkom "Dikan" a za dar je dobila jednu običnu, najobičniju narukvicu od sitnih 10000. Doduše, on je vrlo, vrlo siromašan,… tako tvrdi. Naime, na papiru nema ništa, a papir je važan. I zato može tvrditi da je siromašak i tražiti još jedan gradski "stančić" za svoju malenu kćerkicu. Čovjek jednostavno posenilio, otišlo mu pamćenje pa se ne može sjetiti ni gdje sve ima stan. Jadnik, baš mi ga je žao. "Sve će to narod pozlatiti"…
četvrtak, 18.11.2004.
Vukovar
Danas je dan sjećanja na stradanja Vukovara. Neću ovdje pisati o vojnim aspektima bitke. Osvrnuo bih se na par stvari. U današnjem tisku jedan branitelj za pad Vukovara optužuje predsjednika Tuđmana!!! Rekao bih samo, da smo TADA tako bili moćni da, osim obrane i ravnopravno napadamo tj. potiskujemo neprijatelja zar bi oni došli na Maslenicu, na prag Osijeka, Karlovca, Šibenika, Sinja, Zadra, Bistrinu i sl.? Zar smo tada bili toliko jaki da bismo mogli "prokrčiti" put u Vukovar. To bi zahtijevalo otvorenu bitku s neprijateljem uz pješačko-oklopne i zračne snage koje mi tada nismo imali, unatoč velikom srcu. Drugo: brzo smo zaboravili tu najveću tragediju našeg naroda od drugog svjetskog rata. U tisku ima nešto stidljivo, gotovo da se to jedva i spominje. I nije samo riječ o junačkom otporu naših branitelja već i o masakru koji je uslijedio poslije. Danas bi se više trebalo učinit za Vukovar. Kako u medijima tako i mi osobno, najmanje kroz paljenje svijeća na prozorima, pa i u kafićima bar da bude umjerenija glazba. Škole bi danas trebale imati nastavu posvećenu tragediji Vukovara. Kad biste pitali djecu o Vukovaru i Ovčari, sumnjam da bi ih mnogo znalo nešto junačkoj obrani grada-heroja i stratištu na ovčari. Iako nije stradao samo Vukovar, on je pak naš najveći simbol Domovinskog rata. Ne smijemo ga zaboraviti.
Čitam danas u tisku o jednoj ženi koja je prošla kalvariju Vukovara i koju su četnici silovali mjesecima. Ima takvih dosta, samo se boje osude okoline i sramote. Kao da su one krive. Prošle su traumu koja će im ostati za čitav život i koju ničim ne mogu izbrisati, trajni ožiljak na duši. Osuđivati ih u tome je isto kao kriviti one što su poginuli. Zajednički im trebamo pomoći, a ne da se otuđuju od okoline. Pomoći im da se ne osjećaju odbačene. Na njihovom mjestu mogle su biti naše djevojke, žene, kćeri…
srijeda, 17.11.2004.
Severina
Ovih dana zaoštrila se "borba" između Severine i Indexa. Tako je u ponedjeljak na istoimenom portalu objavljen jedan poodugački članak o Sevi. Sigurno ih je dobrano razljutila tužbom pa joj debelo uzvraćaju potpunim omalovažavanjem. I dok joj nisam bio naklonjen na početku one "porno" afere, nakon ovolikog doslovnog pljuvanja na Indexu, trenutno sam na njenoj strani. Izgleda da su Indexovci izgubili glavu, jer u isti koš trpaju Magazin i Lepu Brenu, Severinu i Cecu. Totalno omalovažavanje naših pjevača a time i onih koji slušaju npr. Magazin. Sevina izjava da je "pornić" čuvala za stare dane mi je vrlo smiješna. Nitko joj to ne brani ali bar može malo mučati. Baš i ne vidim nekog smisla u toj njenoj tužbi, jer ionako ništa štetno nije bilo objavljeno na Indexu osim onih nekoliko "običnih" sličica, ali kao što rekoh, ne volim ovakve prizemne udarce od strane Indexa. Za koga navijate u ovom slučaju?
utorak, 16.11.2004.
Ledeno doba
Sada možemo i mi nekako osjetiti kako je amerima sa tornadima. Ova klima kao da je poludjela. U odnosu na ranija godišnja doba, u ovih par zadnjih godina sve je nekako drugačije. Iako je i ranije bilo i hladnijih i oštrijih zima ovo zadnje je totalni kaos. Danas u kratkim rukavima, sutra u bundi. Ljudi su sami krivi, uništavaju prirodu i priroda im uzvraća da ih malo opameti. Valjda ćemo se dozvati pameti. Ne bi bilo dobro da završimo kao i dinosauri ali ni daleko nismo od toga. Jesmo žilaviji od njih, ili ćemo se međusobno uništiti A-bombama i ratovima ili će nas priroda dokrajčiti.
ponedjeljak, 15.11.2004.
USKOK
Tri slučaja koja je istraživao USKOK (ova naša antikorupcijska policija) odbačena su od suda kao neutemeljena. I dok pojedini mediji likuju, bar mi tako izgleda, što nije čudno jer su ipak u rukama moćnika koje su očito opekli, za mene je to još jedan dokaz žabokrečine u kojoj se nalazi ova država. I sve je dobro bilo dok se hvatala sitnež, sitnija riba. Kad su se malo ogrebali o političare i moćnike naišli su na tvrd orah. Iako sam cijenio Granića kao vrsnog političara, ne smatram da je baš nedužan u ovom slučaju. Sigurno bi rado omastio brk da ga nisu preduhitrili. Možda je čak i riječ o namještaljci da ga ocrne što ne umanjuje postupak koji je on htio uraditi, uzeti "malo" provizije. Siguran sam da bi se u takvom slučaju malo tko od nas pravio pošten, ali ne mora nam izigravati poštenjaka poslije. Nije ih osudio sud i oni su kao "pošteni". A sud je njihov, što nije čudno. Možeš biti kriminalac najgore vrste ali zbog "proceduralne" pogreške si slobodan. Zato i jesu kriminalci kriminalci što dobro poznaju svakojake "cake". Pa sad igraj pošteno da ih uhvatiš. Nemoguća misija. Sve je tu trulo, od vrha do dna. Rijetko tko tu nije omastio brk. Takvi su endemi. Politička moć ruši sve barijere.
subota, 13.11.2004.
Ekološka svijest
Napokon jedan pravi potez od naših vlasti. Zabranili su košarkašu Partizana Guroviću ulazak u Hrvatsku jer ima tetovažu četnika Draže Mihajlovića na ruci. A možda su mu samo učinili i uslugu? Tko zna kako bi prošao u Zagrebu na tekmi sa Cibonom?
Vozim se prije nekoliko dana jednom našom cestom magistralnog značaja. Kroz jedno naselje, primjetim čovjeka kako ide kroz dvorište prema cesti noseći škavaceru u ruci. Mislim da će je iskrenuti na zemlju ispred ceste ili će je prijeći i s drugu stranu. Prođoh s autom i u retrovizoru gledam kako čovjek istresa sadržaj na cestu. Bilo je neko lišće kako sam uspio primjetiti. Došlo mi je da stanem i vratim se natrag pa da ga upitam zašto je to uradio. Vidim da se ne isplati s takvima diskutirati jer "nema vajde". Nije sad važno koliko i čega je bilo u toj škavaceri, ugrožava li to sigurnost vozača i slično već nam to pokazuje koliko smo uredni. Dovoljno je prošetati kraj osnovne škole uz neretvino igralište pa da vidimo hrpu papira, otpadaka od marendi i slično. Bacamo li tako u kući. Primjetio sam jednom brdo smeća u sportskoj, kad se ide iz Amadeusa iza zgrade. Kese pune smeća razbacane po zemlji a samo 5 metara dalje stoji nekoliko kontejnera za smeće. Nevjerujem da to odrasli bacaju, prije djeca koji vjerojatno u žurbi zavitljaju kesu računajući da ih nitko ne vidi a i ostali tako rade. Dovoljno je negdje uz cestu odložiti stari šporet, bojler, kutiju smeća i slično pa da pomalo počne rasti ta deponija. Ekološka svijest nam je na nuli. Promatrajte samo ljude kad idu ulicom i vidjet će te kako se bacaju kutije od cigareta, žvake, razni papirići i slično. Problem je teško riješiti. Ljudima je to postalo normalno, nenormalno je kad nosite kakav već spomenuti otpad i tražite kantu za smeće. Mislim da bi tu naviku trebalo učiti već u sškoli. Što će nam i matematika i kemija i drugi predmeti kada smo ovako "prljavi". Nema koristi govoriti već treba pokazati djelom. A najbolji način je u praksi. Učitelji bi, trebali jedan školski "ekološki" praktični sat izvesti djecu vani da kupe smeće sa ulica, iam ga zapravo oko škole dovoljno. Možda nekome to izgleda smiješno ili glupo ali to je jedini način da se djeci od malena utjeruje navika o čistom okolišu. Pa kada budu kupili s ulice papiriće, drugi put će se sustegnuti od bacanja istog ili će nekog ukoriti za bacanje istog. Zapravo bi to trebalo već u vrtiću. I ne samo papiriće, tu su i išarane fasade. Jeli ugodnije i ljepše vidjeti lijepo obojanu i urednu zgradu ili išaranu raznoraznim porukama ili besmislenim crtežima. Tko želi dokazati neka se iskazuje u umjetničkom crtanju. Ne mogu se sada točno sjetiti gdje, ali negdje na našim stranicama na webu sam pročito kako je bilo za vrijeme Austrougarske. Tada je bilo kažnjivo da se po cesti ostavlja balega od magarca. Izgleda da smo u jugi opet uhvatili pogrešne navike…
petak, 12.11.2004.
Tenkovi u Hagu!!!
Preskočio sam jedan dan. Imao sam previše obaveza da ni sekunde nisam sjeo pred PC. Ima u Boga dana...
Nisam mogao vjerovati. U zemlji velike liberalne demokracije, gdje je slobodno uživanje marihuane, još i u gradu kojeg nameću kao "grad pravde" vojska izlazi tenkovima na ulice.Moogu samo zamisliti šta bi se desilo kod nas da je takvi slučaj kod nas. Imali bi isti tren sankcije. A nama sude što smo se branili.
I ako netko ne vjeruje u pristranost Haškog suda lijepo im je to demantirala NOV@ u sinoćnjim vijestima u 19 sati. Riječ je o Miroslavu Brali, Hrvatu iz BiH. Čovjek je lijepo razgovarao sa haškim istražiteljima prije nekoliko godina, nije državljanin HR, a ona babetina Carla optužuje HR za nesuradnju jer "ga ne želimo uhvatiti". Čak i da se Ante javi haškom sudu opet bi izmislili nekakvu optužnicu samo da nas ucjenjuju. Toliko o "pravednosti" tog suda.
Isplati se biti nezavisni samostalni saborski zastupnik. Doznali smo da svakoj stranci pripada po 250 000 kn za svakog zastupnika u saboru godišnje. Pogotovo ako si nezavisni ili "manjinski" gdje si praktički samostalan. Lijepa, dodatna svotica, Blizu 20 800 kn mjesečno! Dobra lova, koliko je to plaća. Pa kako država može naprijed kad toliko plaćaju neradnike.
srijeda, 10.11.2004.
AIDS u našem (susjednom) dvorištu
Nije smiješno, prije bih rekao žalosno, ovo što se dešava u susjednoj državi. Nevjerujem da preminula ukrajinka nije imala posla i sa nekim od naših sugrađana. Nema te bolesti koju nije imala, služila im je za igru i iživljavanje. Na taj način sigurno su upropastili mnoge koji su imali kontakta s njom. Najmanje će stradati krivci, više nedužni. Koliko će supruga i djevojaka biti zaraženo. Možemo samo Boga moliti da ne bude epidemija. A možda netko od onih zaraženih, kad saznaju, namjerno bude širio zarazu ionako mu nema spasa. Pa sad djevojke pazite kome dajete. Nema druge, nego da počne korizma za te stvari. To se prije svega odnosi na one "ribolovce" koji idu u provode svugdje i šta uhvate. Ti svodnici i makroi pravo su smeće. Ponašaju se prema ljudskom biću kao gore nego prema životinji. Kod nas je to čini mi se donekle uredno, makar u većim gradovima toga ima na pretek. U BH je još gore stanje. U 21. stoljeću a još imamo bijelo roblje. Ako je netko bio u kontaktu s osobom sa slike nema druge nego pravac Firule ili Dubrovnik. Svaki se gušt plaća…Nije to samo stvar koja se dešava negdje drugdje, tako u jučerašnjoj Slobodnoj na naslovnici blješti veliki natpis "Prostitutke i ovisnici svjesno šire AIDS Dalmacijom". Aids se ne događa drugdje, to je i među nama.
utorak, 09.11.2004.
Kladionice II
Ovo je malo drugačija tema od one jučerašnje kladionice. Te kladionice postale su pravi hit kod nas. Kladi se i staro i mlado i muško i …hm. žensko baš nisam mogao vidjeti da se klade, ali kladio bih se da i pojedine cure prakticiraju ovaj novi sport. Pune kladionice đaka- maloljetnika iako na ulazu jasno piše da je zabranjeno za mlađe od 18. Tko to čita? Neznam da su ijednog takvog vratili, kao i kad kupuju cigarete u kiosku ili alkohol u trgovini. Netko se kladi u siću a netko i malo jače svote. Svi kažu da dobiju, ali bih se opet kladio: –po vlastitom džepu. Teško je tu strast obuzdati. To je kao neki fenomen. Što je čovjek siromašniji, uzda se u neke iluzije pa igra loto s nadom u jack-pot. A od toga naravno, ćorak. Malo je onih, premalo, zapravo šačica koji baš zarađuju na kladionici. Većini je, kad se uzme uloženo-dobijeno ipak manjak na blagajni. To je postao kao neki ritual, popiti kavu u kafiću, pročitati novinu i odigrati kladionicu. Zato se kladionice i drže kafića, tamo se valjda ritualno ispunjaju "dobitne" kombinacije. I sve je dobro dok se uplate kreću u 5-10 kn, možda i malo više, koji put, ali još više svaki dan, nije baš isplativa investicija. Nešto slično, sjetiti će se mlađe generacije bilo je prije 15-ak godina sa onim čuvenim poker aparatima. Koja je to zaraza bila, mlađi naraštaji ne mogu ni zamisliti. Što se tuklo: veća-manja-kesa tanja. Evoluirali su nam kažiprsti. Sumnjam da je itko, osim njihovih vlasnika, (i onih što su kriomice duplim ključem štancali dobitak) bio na dobitku. Bilo je i onih što su na taj način bankrotirali, izgubili auto, neki i kuću, ušteđevinu… Nemože se dobiti spravu, ona je programirana koliko smije dati, vlasnik je namjesti na postotak koji želi. Pa se ti igraj.
ponedjeljak, 08.11.2004.
Tko želi biti milijunaš? - Kladionica!
Gledao sam jučer milijunaša. Ne moramo svi sve znati, niti je Einstein sve znao. Ali nekih bisera ima pa ima. Samo ću izdvojiti 2 jučerašnja. Među prvih par pitanja bilo je jedno o kontinentu koji je dobio ime kao suprotnost Arktiku. Od 4 odgovora, ispravno je bilo Antarktik. Ili se čovjek prepao ili blokirao ne znam, ali odgovor mu je bio Južna Amerika (jedno od ponuđenih). Srećom, Tarik ga je spasio blamaže i svaka mu čast na tome. Jer ga je praktički sam navodio na odgovor. Par pitanja iza toga bilo je: koliko stranica ima Rubikova kocka? (4, 6, 8 ili 10?) I momak se misli. Vjerujem da ga je zbunilo to "Rubikova", ali svaka kocka ima 6 stranica. Eto, to su biseri. Bila je jedna djevojka, mislim iz Krvavca, Gnječ, ali nije imala brži prst. Čak nije uspjela složiti prezimena po abecedi. Sjećam se, prije, iz novina nekih članaka o amerikancima. U nekim anketama ili slično, ne znaju neka sasvim jednostavna pitanja (ne mogu se sjetiti točno što je bilo, ali nešto u stilu naše šale "koja rijeka teče ispod Savskog mosta". Mislio sam koliko su zbilja glupi. Smatrao sam da smo u cjelini, jedan učen i pametan narod, ali nam ovaj Milijunaš "Po ure torture" pokazuje pravo lice. Pitanje je samo, kako bi se svatko od nas osjećao u toj stolici, možda bismo i mi blokirali na sasvim jednostavnim pitanjima? Tko zna.
Samo još da se osvrnem na rukometnu utakmicu Metković-Banik. Nisam ništa ni očekivao od naših, ali i ovi gosti su totalno loši. Pišem ovdje o utakmici samo iz jednog razloga. Kladionica! Sjedio sam pored grupe ljudi i tako slušam njihove komentare. Blokiralo ovaj par na kladionici jer su masovno tipovali na remi. Nekako se nisam obazirao na to. Naši su mljeli protivnika. Kad ono prema kraju, ne mogu dati gola. A ovi još lošiji pa ne mogu dati. I kako se bliži kraj, komentari o sigurnoj nuli sve glasniji, a rezultat prema remiju. Tko je gledao kraj zna kako je završilo. Pitam se samo, igra li Čupić kladionicu? Povežem situaciju sa utakmice protiv Tatrana ovdje. Ista meta, isto odstojanje, što bi rekli. Koeficijent, duplo veći na pobjedu gostiju. (Ja neigram često, možda par puta misečno). I tada sam čuo da su se ljudi masovno kladili na goste. Rezultat znate. Pre, prelako nas nakantali kao što nitko nikad nije ovdje u Metkoviću. Primanja su im (vjerojatno) mala, pa si mislim, kako tipuju ti igrači na svoje utakmice? Tko je tu blesav, igrači ili mi navijači? Ili je to splet slučajnosti?
nedjelja, 07.11.2004.
Tajne
Sigurno nam se rugaju svi susjedi okolo, pa i cijeli svijet sa ovim našim odavanjem transkripata, vojnih i državnih tajnih dokumenata i špijunskim igrama. To nema čak ni u Albaniji. Albaniji, ni u Africi. Kako kome padne na pamet, tako dilaju tajne dokumente. Strani špijuni nam vršljaju po domovima, a ovi naši pojma nemaju. Sprdaju se s njima čak i novinarke. Tako je to kad su došli po rodbinskoj ili poslušničkoj vezi. "Dobar" je špijun ako je slušao što tko priča u kafiću da može referirati svom nalogodavcu. To je najniža vrsta glodavaca. Ima dosta primjera, a i jadna tupasta Carla im vjeruje. A imamo od koga učiti. Dubrovačka Republika bila je najjača u tim stvarima, imala je vrhunsku diplomaciju zato i jesu bili toliko moćni i bogati. Danas čitam na indexu o jednom našem dripcu, (nije ništa drugo nego pravi kreten) maminom sinu na službi u veleposlanstvu u SAD koji je vodio svoj osobni blog. Gdje to ima na svijetu. Neka amer tako uradi, završija bi iza brave koju godinicu. Mama mu se lijepo pokazala prije neki dan, rugaju joj se u čitavoj Hrvatskoj. Taj krug ljudi su sve (odnosno većina, da ne uvrijedim sve) bezveznjakovići koji su na takva mjesta došli preko utjecajnih mama i tata ili stranačkom linijom. Nježna dječica. Gdje je takvom kadru domoljublje, oni bi prodali ovu državu dok rekneš "keks". I to će mi biti neki diplomati, makar i obični službenici, to trebaju biti stručni i kvalitetni ljudi. Neće nitko na ta mjesta doći "sa sela", iz prvincije, obični učeni ljudi. Makar završili sto fakulteta s najvećom ocjenom. Nemaju utjecajnog tatu ili mamu, ili stranku. Diplomacija i obavjeptajne službe se stvaraju godinama i mukotrpno. Danas se najviše informacija dobija iz ureda, tko zna. Otvoriš novine ili skokneš na Internet i samo listaš i analiziraš. Zato se čuvajte onih priljepaka špijuna koji samo slušaju šta će tko reći, makar iz šale, oni su glupasti, neznaju zbrojiti dva i dva, još će i prenijeti nešto drugo. Tako da bi ni krivi ni dužni mogli završiti u ćorki…
subota, 06.11.2004.
Sukob interesa
Uhvatili se mediji Žužula. Ne žalim ga nimalo iako smatram da nije puno zgriješio. Bar u odnosu na Dragičevića iz Ine. Ovdje se vidi čiji su mediji. Prije par godina u jednom tisku je bilo objavljeno o troškovima koje je (Dragičević) napravio sa AMEX karticom kupujući ženi nakit u Londonu (mislim da je bila neka sitnica od 50 000-ak tisuća, sad neznam kuna ili funti). I to sve praktički iz "državne" kase (INA je tada bila državna cijela) a on još direktor. Balenovićku osudili iako je upozorila na kriminal. Vidi se kakvo nam je sudstvo. Možeš biti prav ali kad si sitan ne preostaje ti nego uzdati se u Boga i pravdu na onom svijetu. A što se tiče Žužula, smatram da on nije naš ambasador nego američki. Sam je izjavio da su mu djeca amerikanci. Tamo ima i lijepu kuću a ovdje su mu valjda kao vikendice I još lobira za Bechtel, briga njega za Lijepu našu. Koji samo kriminal vlada u INI. Da mi je vlast na 5 minuta, postavio bih Balenovićku za direktora i rekao joj neka pročešlja INU do u lipu, da izbacimo lopove. O proviziji koju dobivaju (u svoj džep) za prijevoz nafte cisternama od privatnih (ili svojih) autoprijevoznika da i ne govorimo. Zato su je i potjerali. Sjetite se samo Bijelih noći u Rusiji. Kupili ih jeftino (džabe) i kad se vidilo koliko ima nafte tj. koliko vrijede, najprije su počeli puštati balone u medije kako je to veliki trošak i ne vrijedi ništa i prodaše ih. Sada vrijedi deseterostruko. Šta mislite od čega onim direktorčićima iz INE tolika lova (jahte od minimalno milijunčića, auti, viletine…). Ne bi to mogli legalno zaraditi da imaju milijun života. Ne bi da su izmislili Windowse.
petak, 05.11.2004.
Zanimljivo ili ne?
Što bih danas istresao na tapet? Vidim da ima slabo komentara. Ili nisu zanimljive teme? Valjda će biti malo i prijedloga. Metkovac i metkovka malo trokiraju. Naporno je voditi svakodnevno svoj dnevnik a da budu zanimljive teme. Imam nešto ideja na umu ali ih još "slažem". Da u što manje redaka kažem ono osnovno.
Da se dotaknem i vanjske politike. Završiše i USA izbori. Nije me baš nešto pretjerano zanimalo. Iskreno, navijao sam za Kerrya pa izgubio. Tako su ameri odlučili i eto im tamo. Sami su krivi.
Zato ćemo i mi imati prilike dokazati se na domaćem terenu krajem godine. Naš aktualni izgleda sve češće gubi živce pa valja gluposti. Što li će tek biti ako opet pobijedi. Onda će se osiliti jer mu je to zadnji mandat. Predizborna utrka se tek zahuktava. Vidjet ćemo. Neće nedostajati tema. Najbolje otići što dalje od svega i imati svoj mir. Ovaj vikend bih mogao i odmoriti od interneta. Osim ako ne dobijem kakvu inspiraciju…
četvrtak, 04.11.2004.
Hallowen
Iako je prošlo nekoliko dana, da se malo osvrnem i na novouvezeni običaj, tzv. Noć vještica. Zaboravljamo svoje a uvozimo tuđe, nemožemo tako nikako naprijed. I to spada u dane kada se sjećamo naših pokojnika. Tako će za nekoliko godina, kad mladež to u potpunosti usvoji, biti važnije maskarati se za "noć vještica" nego odnijeti cvijeće na groblje naših preminulih. Doći će dotle, kada se to malo udomaći, a mlađima u podsvijesti ostane da je tih dana nešto o mrtvima da to izmješaju i tim "vješticama" budu "plašili" mrtve umjesto da ih se tih dana sjećaju, bar kroz uređenje groblja. U takvom okruženju, pomalo gubimo vezu sa stvarnošću i najvažnije nam postaje novac. Zbog toga smo spremni sve učiniti da bi se domogli kakve papirnate novčanice: pljačke, prostitucija, droga, što neizostavno vodi u propast. Kukamo da slabo živimo, a skoro i oni što primaju socijalnu pomoć imaju mobitel. Nije više stvar u tome što se ima, već da bude što bolji, tj. skuplji. Kao da je to najvažnije u životu. Eto, to je malo preširoka tema, pa neću dalje…
srijeda, 03.11.2004.
Irak
Ovo što se dešava u Iraku živa je ludnica. Nisam do sada imao predodžbu o stvarnom stanju, niti me je baš interesiralo mnogo. Nedavnom pogibijom našeg vozača, pažnja javnosti usmjerena je više na zbivanja u Iraku. Tako smo proteklih dana saznali i neke druge stvari, kojih baš ne možemo vidjeti na vijestima. U jučerašnjim novinama, tako je objavljen intervju s jednim našim čovjekom, bivšim plaćenikom u Iraku. Tu se vidi i ona druga strana, koju TV kamere ne prikazuju. Kažu da se povijest ponavlja. I u pravu su. Nagledao sam se filmova o vijetnamskom ratu a svi sigurno znamo da su amerikanci tamo debelo popušili. Ista priča i sada se ponavlja, samo u Iraku. Iako to oni sami neće priznati, uvjeren sam da bi se najradije povukli ali zbog svog imagea to neće. Koliko li ih samo košta ovaj rat. I financijski i materijalno. I dok je malo dalje u Afganistanu stanje, skoro pa mirno, u Iraku je kao u Bejrutu prije 20-ak godina. Svak svakoga mlati, samo što je u Iraku "neprijatelj" nevidljiv, glavno oružje su im autobombe. Iako imaju najmoderniju tehniku, amerikancima niti to ne pomaže. Biti stranac u Iraku je kao kokoš među lisicama, samo čekaju da te operušaju. Svako malo nekoga otmu, ubiju, a ubijaju se i sami, masovno. Više se nezna tko koga. Onaj tko voli opasnost, evo mu prilike da se provede. Mogli bi imati Big Brother u Iraku. Npr. kako preživjeti 10 dana u Bagdadu. Uvjeren sam da bi bio vrlo gledan. Samo tko bi snimao, možda sami iračani. Jedino Sadam to stanje u Iraku može dovesti u red. I to na specifičan način, šta im je sve radio, da su ga se bojali na sam spomen imena. A sada je dolje živi nered, za koji sumnjam da će se više ikad urediti. Da budu dolje i svi policajci svijeta. Jedino da, kao pirotehničari, pročešljaju svaki pedalj Iraka i pokupe eksploziv i oružje a okolo da stave berlinski zid i još da im oduzmu noževe i oštre predmete kao u zatvoru. Možda bi onda bili miroljubivi. Dok je god stanje takvo, cijene nafte gledati će u nebo, a nestabilnost može zapaliti cijeli svijet.
ponedjeljak, 01.11.2004.
Pali vitezovi
Današnju temu posvetio bih našim poginulim vitezovima u Domovinskom ratu. Izgleda mi da ih pomalo zaboravljamo. Osim rodbine, da li ih se još sjećaju barem njihovi suborci i prijatelji? U ovom ratu nisam izgubio nikoga od rodbine ili bliskog prijatelja. Izgubio sam nekoliko kolega i suboraca. Kad su im godišnjice pogibije ili Dušni dan, odem im na grob i upalim svijeću. To je najmanje što mogu za njih učiniti. Da ne ostanu zaboravljeni u mom sjećanju. Pitam se sjećaju li ih se ostali kolege suborci, prijatelji? Najteže je njihovim obiteljima, djeci ako su ih imali i roditeljima koji su izgubili sina. Ako ih zaboravljaju njihovi suborci, kako li će ih se sjećati ostali? Bez obzira što npr. nismo bili, prijatelji i prije rata već samo suborci u postrojbi, red bi bio da im odemo na grob. Mogao je netko i od nas biti na njihovom mjestu. Povedimo djecu na njihov grob da znaju da nisu uzalud pali, već za njihovu slobodu. Tako će više cjeniti njihovu žrtvu i Domovinski rat. Naši školarci vrlo malo znaju o pokolju na Ovčari i herojskom Vukovaru. A samo je devet godina prošlo od završetka Domovinskog rata. Ne dopustimo da se zaborave žrtve naših palih vitezova, jer ako ih zaboravimo mi, koji smo s njima bili u najtežim trenutcima, kako li će ih se sjećati ostali.
