tematix
četvrtak, 18.11.2004.
Vukovar
Danas je dan sjećanja na stradanja Vukovara. Neću ovdje pisati o vojnim aspektima bitke. Osvrnuo bih se na par stvari. U današnjem tisku jedan branitelj za pad Vukovara optužuje predsjednika Tuđmana!!! Rekao bih samo, da smo TADA tako bili moćni da, osim obrane i ravnopravno napadamo tj. potiskujemo neprijatelja zar bi oni došli na Maslenicu, na prag Osijeka, Karlovca, Šibenika, Sinja, Zadra, Bistrinu i sl.? Zar smo tada bili toliko jaki da bismo mogli "prokrčiti" put u Vukovar. To bi zahtijevalo otvorenu bitku s neprijateljem uz pješačko-oklopne i zračne snage koje mi tada nismo imali, unatoč velikom srcu. Drugo: brzo smo zaboravili tu najveću tragediju našeg naroda od drugog svjetskog rata. U tisku ima nešto stidljivo, gotovo da se to jedva i spominje. I nije samo riječ o junačkom otporu naših branitelja već i o masakru koji je uslijedio poslije. Danas bi se više trebalo učinit za Vukovar. Kako u medijima tako i mi osobno, najmanje kroz paljenje svijeća na prozorima, pa i u kafićima bar da bude umjerenija glazba. Škole bi danas trebale imati nastavu posvećenu tragediji Vukovara. Kad biste pitali djecu o Vukovaru i Ovčari, sumnjam da bi ih mnogo znalo nešto junačkoj obrani grada-heroja i stratištu na ovčari. Iako nije stradao samo Vukovar, on je pak naš najveći simbol Domovinskog rata. Ne smijemo ga zaboraviti.
Čitam danas u tisku o jednoj ženi koja je prošla kalvariju Vukovara i koju su četnici silovali mjesecima. Ima takvih dosta, samo se boje osude okoline i sramote. Kao da su one krive. Prošle su traumu koja će im ostati za čitav život i koju ničim ne mogu izbrisati, trajni ožiljak na duši. Osuđivati ih u tome je isto kao kriviti one što su poginuli. Zajednički im trebamo pomoći, a ne da se otuđuju od okoline. Pomoći im da se ne osjećaju odbačene. Na njihovom mjestu mogle su biti naše djevojke, žene, kćeri…
