"Oni ne pričaju o njoj... A ja se ne raspitkivam"

Ovaj citav post ce biti bez dijakritickih znakova. Mozda ga popravim jednom u buducnosti kada mi proradi kompjutor i kada mi se bude dalo.

U posljednje vrijeme jako cesto slusam Balasevica. Nalazim se u nekom poludepresivnom razdoblju u kojem imam velike potrebe za patetikom, koje kod doticnog pjevacane nedostaje. Nemojte me shvatit pogresno, ja jako volim Balasevica. Patetiku jos vise. Gotovo sam ovisna o njoj.
Romantiku, recimo, prezirem, ali patetiku bas volim. I sigurna sam da nisam jedina. Da li je to zato jer je potreba za patetikom svojstvenija mom spolu?

Ja bih rekla da vecina ljudi voli dramatizirati, posebno cure. Ali prava patetika je ipak svojstvenija jacem spolu.

Jako puno decki koje znam imaju u svom zivotu neku fatalnu zensku (ili musku) osobu cije ime se uglavnom ne smije spominjati.
Osobu za koju svi u njegovom drustvu znaju da je ne smiju spominjati i kad netko nadobudan izvan drustva spomene njeno ime, svi se pocnu znacajno pogledavati i nakasljavati.
Mozda se vise nitko niti ne sjeca sto je ta osoba zapravo ucinila, ali to ne mijenja cinjenicu da je gadura koja je unistila prijateljev zivot.
Ali, koliko sam do sada primjetila kod svojih prijatelja, oni tu osobu uvijek na neki nacin vole, bez obzira na to sto je ili nije ucinila.
Svoju ljutnju projiciraju na ostatak zenskog spola.

Cure, s druge strane, ako i imaju samo tu jednu fatalnu osobu, to traje samo do onda dok ne nadu drugu fatalnu osobu. I tako u krug.
I razlika je u tome sto cure zapravo ocekuju da citavo njihovo drustvo bude spremno na uvrede na racun tog (ne)sretnika. Tko je mastovitiji u smisljanju uvreda, u tom trenutku je veci oslonac.

Decki bi to interpretirali ovako (stvarno sam zamolila jednog da komentira) /skoro pa citat/ - cura se zaljubi u decka, za kojeg se ispostavi da je obican sadisticki kreten i onda ga ona ostavi (ili on nju). Sad ona ima razloga za pricanje okolo koliki je on kreten i koliko ga zapravo mrzi i plakat prijateljima na ramenu. Umjesto da nakon toga veli "ok, tip je idiot, sad cu se srediti rijesiti sa sobom zaostale osjecaje i krenuti dalje" cura se odbija u glavi otkačiti od njega, ono, kao teško joj je i ne želi ga vidjeti...ali svako malo ga "slučajno" sretne...pa "slučajno" nazove...pa se "slučajno" vide...pa onda ona "možemo ostati prijatelji" filozofija...pa završe u krevetu.../kraj skoro pa citata/

Zaista ne bih mogla reci da li je to istina. Mozda se premalo druzim sa curama da bih to mogla procjeniti. Ali naucila sam s velikom rezervom uzimati svaku negativnu rijec koju mi neka frendica kaze o svom decku. Ionako znam da ce vec sutra okrenuti plocu.
Prije sam imala tu nesretnu naviku iznosenja vlastitog misljenja o citavoj njihovoj vezi. I na kraju bi ispalo da me decki od tih frendica mrze, one ne prihvate moje savjete i na kraju sam ja u minusu. Najbolje je sjediti i kimati glavom. Dobro provjeren recept.
A i kad na kraju ostave tog decka, nadu njegovu kopiju, pa sve opet krene u krug.

Moje osobno iskustvo?
Pa i ja sam imala tu neku fatalnu osobu. U dobi od 16 godina. Kasnije sam prestala tako ozbiljno shvacati zivot.
Moram priznati da sam neko vrijeme bila strasno ljuta na njega, a zadnjih godina ga jednostavno ne zelim vidjeti. Mislim da bi neke osobe trebale ostati u onim periodima zivota u koje spadaju. Bez ikakve ljutnje.
Zapravo, zadnji put kada sam ga vidjela sam doslovno zabila glavu u torbu i pravila se da trazim nesto. To je, naravno bio do kraja los potez, jer kad vidite nekoga kome na mjestu glave stoji torba iz koje vire nararancasti pramenovi, mozete biti poprilicno sigurni o kome je rijec.

I mogu se pohvaliti da nikada nikome nisam slomila srce, pa me barem iz tog razloga nitko ne mrzi.

10.000 CANDLES FOR TOSE PROESKI

kliknite

Plavi safir

kuda si posla sa tim tamnim ocima
i cije ime ti na usni pociva
kazi mi ko ti guzva postelju
i ko ima kljuceve od tvojih tajnih odaja
daj da te pratim gde god da si krenula
sretan je onaj skim si noci delila
daj da te pratim i da budem sena
da ne budes usamljena
kad po vodi budes hodala

hajde
plavi moj safiru hajde
ceznjo i nemiru
hajde
dodji i ostani tu



Nažalost, nisam sama mogla birati ime. Da jesam sigurno ne bih odabrala ime od tri slova koje na Španjolskom znači - PDV( ili Impuesto al Valor Agregado)! (da, da, u Španjolskoj sam bila glavne meta šala i pošalica na svoj račun)
Iako je moje ime toliko obično i često, nikada nitko nije napisao pjesmu s tim imenom. Postoji pjesma koja se zove 'Jaroslava'... A koliko vi Jaroslava poznajete?

Prije mi je bilo žao što se ne zovem Marina jer postoji više 'Marina' pjesama, ali kad malo bolje razmislim, barem me nitko ne opisuje kao suviše običnu ili uspoređuje moju boju očiju sa venama (što mene odmah asocira na kardiovaskularne bolesti).
Maria mi se već više sviđa, odnosno 'Maria' pjesme mi se više sviđaju. Ima jedna čak i na japanskom. Ali opet, ima i bezbroj nemogućih crkvenih pjesama s tim imenom... Dakle, ipak ne.

I tako sam ja u isčekivanju nekog nadobudnog tko će napisati 'Iva' pjesmu neprestano tražila neku pjesmu koja bi pripadala meni, ali ne zbog imena nego zbog bilo čega drugog.

Još tamo negdje u osnovnoj školi moja pjesma je bila 'Poštar lakog sna' od Pipsa. Ta mi je pjesma svojevremeno bila najljepša na svijetu.
Kasnije sam shvatila da ta pjesma nema baš nikakve veze samnom jer ja nikako ne bih mogla biti poštar lakog sna.

Kasnije sam si prisvojila pjesmu 'Sad eyes' od Brucea Springsteena iz praktičnih razloga; gotovo od kad sam se rodila sam imala pogled potencijalnog samoubojice.

A onda sam shvatila da je moja pjesma zapravo 'Plavi safir' od Bajage.
Kada sam je prvi put čula nisam mogla slušati više od par sekundi jer je zvučala previše kao narodnjak, a ja sam svojevremeno prezirala narodnjake. Ne želim reći da ih sada slušam ili da su mi imalo draži, ali postala sam malo tolerantnija, tako da sada prvo poslušam pjesmu pa tek onda kažem da je grozna.
S vremenom mi je pjesma postajala sve bolja i bolja. A i počela sam plesati trbušni ples za što se 'Plavi safir' pokazala kao idealna pjesma.
Zapravo, uopće ne znam zašto mi je ta pjesma dobra. Nemam pojma zašto bi ikome ta pjesma bila dobra.
Isto kao što baš nikako ne mogu objasniti zašto mi 'Rječke p...e' (želim zadržati jezičnu nevinost na blogu) jedna od najdražih pjesama...

Riječi 'Plavog safira' su priglupe i nepovezane. Ali, na žalost, sviđa mi se. A uostalom, ja imam tamne oči, pa sam odmah našla razlog da prisvojim pjesmu. I sada je moja...

Uporno pokušavam nešto napisati, no što god da napišem završi u 'skicama'. Ili nemam inspiracije, što je uglavnom slučaj, ili pokušavam odvagnuti svaku riječ jer sam sam nekim ljudima dala adresu bloga. To je ustvari jako netipično za mene. I jedno i drugo - odavati svoje tajne (a blog bi trebao biti tajna, zar ne?) i vagati svoje riječi. Ja, na žalost, obično uvijek kažem sve o čemu razmišljam. Ponekad se stvarno moram potruditi da se sjetim jesam li neke stvari rekla ili tek mislila...
Dakle, imam kroničan manjak inspiracije, što je naravno uzrokovano kroničnim pomanjkanjem zbivanja u mom životu.
Sa velikom sigurnošću mogu tvrditi da bih imala bogatiji društveni život da sam u zatvoru. Pod uvjetom da bih imala bilo kakav život. Obično ljudi u mojoj blizini imaju neke ubilačke nagone. Ničim izazvane, naravno. A svi znamo da su ljudi u zatvoru malo živčaniji od prosjeka...

Zapravo, uopće ne želim trenutno pisati o svom društvenom životu. Bila sam puno pametnija u vrtičkoj dobi kada sam se uporno klonila veselih i razigranih vršnjaka.

Kad smo već kod djece... Našla sam novi smisao u životu.
Istraživanja su pokazala da na svijetu ima tek 2-3 % crvenokosog čovječanstva i da ono polako izumire.
Moja nova misija je, naravno, očuvati vrstu i imati najmanje desetero crvenokose djece.
I ja sam našla smisao života (a koliko se ljudi može time pohvaliti?)