Zadnjih par sati sam kopala po kompjutoru i iskopala sve stare postove od početka pisanja bloga; dakle, prije obje cenzure. Iz prve cenzure sam ih vratila sve. Iz druge oko pola.
Odlučila sam se više ne cenzurirati jer ako cenzuriram ono što pišem, cenzurirala bih sebe kao osobu, a to mi nikada nije bio cilj i nikada neće. Dakle, bez cenzure, bez obzira na to tko će što pročitati.

Vremeplov (1)

Imam jednu mračnu tajnu. Do prije otprilike godinu dana sam bila uvjerena da se sprava kojom se putuje kroz vrijeme zove vremenoplov.
Taj mi naziv zvuči nekako pirodnije...I nije baš neka mračna tajna, zar ne?

Kad sam bila u srednjoj školi od nemalog broja ljudi sam čula da je prava šteta što se nisam rodila kojih 40 godina ranije. Ja sam, naime bila pomalo opsjednuta hippie pokretom (dok mi bitnici nikada nisu bili posebno dragi) i naravno muzikom iz tog doba. Opsesivno sam slušala sve ploče do kojih sam mogla doći, učila svirati gitaru, prekopavala tavan u potrazi za autentičnom odječom, marljivo obilazila sve prosvjede, družila se s komunistima... A onda mi se strgala igla na gramofonu i je sve palo u vodu...

Shvatila sam da zbilja ne spadam u svoje doba prvi put kada sam pokušavala doći do ploče od Lovin Spoonfula i shvatila da se svi vršnjaci od mog tate smatraju premladima da bi čuli za taj bend.
Drugi puta je to bilo na natjecanju iz politike u 4. razredu srednje škole. Nas nekoliko radilo je na projektu o beskućnicima. Doduše, sve smo na to natjecanje išle samo zato da bismo dobile nagradno putovanje u Beč od škole (koje sam ja propustila jer sam silno željela ići na natjecanje iz filozofije i podjeliti sa svima koju se me htjeli slušati moja razmatranja o demokraciji). Uglavnom, nekako smo se izmotavale i pokušavale barem približno odgovoriti na pitanja članova komisije. I tada je jedan član komisije, koji je do tada bio poprilično nezainteresiran, došao na temu skvotova i sva pitanja postavljao meni. Vjerojatno sam mu se ja učinila elokventna po tom pitanju u svojoj hipijevskoj tunici, starkama, i do struka dugoj kosi. I tako smo mi veselo čavrljali petnaestak minuta, kada je odjednom usred razgovora rekao: '... a sjećaš se ono 1976....' Aha. Da. Sjećam se ko da je bilo jučer. Samo što sam rođena 10 godina kasnije.

Tada mi je bilo sasvim jasno da sam promašila otrilike pola stoljeća...

Dakle, recimo da u doba u kojem sam se rodila nikad nisam zapravo spadala... Zato ću malo prošetati kroz vrijeme da vidim jesu li zaista šezdesete godine prošlog stoljeća jedino doba u kojem bih se ja osjećala kao kod kuće?

Paleolitik

Kako bih se ja osjećala i izgledala u jednom paleolitskom plemenu?
Pretpostavimo da sam smještena u neko pleme u kojem se već sasvim artikulirano priča i koje je već otkrilo vatru. Bez toga bih pobjegla glavom bez obzira. Ne podnosim hladnoću i recimo da povremeno volim pričati. No recimo da su još uvijek bili u fazi skupljanja i lova, jer mi zemljoradnja i nije baš najprivlačniji hobi. Recimo i to da još uvijek nisu nikakvu vrstu izrađivanja odjeće, već su šetali okolo u krznenim gaćama i drugim modnim dodacima od istog materijala.
U tom slučaju, ako bi mi jedini pravi posao bio skupljanje bobica, nekako bih izdržala pritisak na poslu. To je dakle jedna dobra strana. Bez učenja, bez napornog rada (barem to kroz moje ružičaste naočale tako izgleda).
Druga dobra strana je sljedeća... Ja sam jedna vrlo jednostavna ženska osoba. I način udvaranja u paleolitiku mi se čini sasvim prikladan za osobu mog temperamenta. Bez kompliciranje, bez neodlučnosti... Samo dođe jedan alfa mužjak i odvali me toljagom po glavi i odvuče me u spilju. Pod uvjetom da ne umrem od prejakog udarca, već sam preko ušiju zaljubljena. Eto, to ja smatram prednošću. Današnji svijet je prepun Werthera. Bilo Goetheovih, bilo Plenzdorfovih. Svi uživaju u tome da su jadni i neshvaćeni. Imam bratića koji je čitav život bio sav jadan i nesretan jer nije mogao naći curu koja bi odgovarala njegovim nemogućim idealima. I konačno je nedavno našao curu koja je prelijepa, prepametna, samosvjesna itd. Ali ima vrlo nezgodan karakter. I sada je opet sav jadan, nesretan i neshvaćen. I čini mi se da uživa u tome.
Ja kažem - živjele toljage!

Našla sam više-manje jedina dva segmenta iz vremena paleolitskog čovjeka koja bi mi odgovarala. Zapravo tri. Gotovo zaboravih na umjetnost. Skoro da ne mogu zamisliti da bezbrižno crtkaram po unutrašnjosti spilje bez nekog dosadnog profesora crtanja za vratom, koji bi mi prigovarao jer nisam mamuta nacrtala u dobroj perspektivi.

A sada... što mi se baš i ne bi svidjelo... Pa recimo da sam ja i tamo bolesna. To bi bilo porilično nezgodno. No, čula sam da su ljudi s poremećajima u metabolizmu u nekim plemenima bili smatrani božanstvima. Vjerojatno zbog krupnoće. Pod uvjetom da mi plemenski vrać ne bi bio u mogućnosti spraviti sintetske hormone štitnjače (u što debelo sumnjam), možda se i ne bih mogla pomaknuti s mjesta, ali bih barem bila predmet obožavanja.
No ipak, bez obzira na moju taštinu, oskudnu zdravstvenu skrb smatram nedostatkom broj jedan.

Broj dva protiv - higijena. Na stranu to što sam ja ovisna o kremama za lice i šminkanju. No, kada bi pred mene došao neki paleolitski komad koji u životu nije oprao niti sebe, niti svoje zube, ne mogu reći niti da bi dva udarca toljagom u glavu to mogla nadoknaditi. Tko zna kada su oni uopće shvatili da je poželjno povremeno se oprati... Možda kada je neki od njih slučajno pao u potok, pa mu je popularnost među ženskom populacijom eksponencijalno porasla?

Broj tri protiv - previše akcije. Ja sam, recimo, razmjerno lijena osoba. Jednostavno se ne vidim kako svakodnevno trčim u krznenim gaćama pred nekim mamutom, ili kakvom drugom životinjom sličnih dimenzija. Radije bih sjedila pod drvom i razmišljala o smislu života...


Dakle, usprkos paleolitskim zavodnicima s toljagama, sjedam u svoj vremeplov (za koji mi je trebalo samo 20 godina da naučim kako se zove) i bježim u neko sretnije razdoblje. Ali to ćemo ostaviti za neki drugi put...

A da se malo uživite u moj potencijalni paleolitski život ... KLIKNITE