19
srijeda
rujan
2007
OVDJE i SADA
Kad bi naše prijateljstvo ovisilo o vremenu i prostoru, onda bismo, svladavši vrijeme i prostor, upropastili i naše bratstvo! Svladamo li prostor, ostaje nam samo OVDJE. Svladamo li vrijeme, ostaje nam samo SADA. Zar ne misliš da ćemo se na tom putu, između Sada i Ovdje, ipak povremeno susretati?
R. Bach, 'Galeb Jonathan Livingston'
Neki dan sam se išla naći sa prijateljima iz srednje škole, koje sam nekada davno viđala u prosjeku 12 sati dnevno. Sada se viđamo u prosjeku 12 sati godišnje.
Ponekad nisam sigurna ima li smisla inzistirati na druženjima jednom godišnje samo radi prisjećanja dobrih starih vremena.
Baš smo se prisjećali jedne Nove godine koja je bila sličnija niskobudžetnim horror filmovima. Možda jednom kasnije opišem čitavu večer, ali uglavnom završava mojim paničnim vrištanjem i bijegom s mjesta događaja.
Na srednjoškolskim okupljanjima uvijek iznova pretresamo maturalac i bezbroj priča tko se do koje mjere napio i koga su vidjeli da neprimjetno pokušava izaći iz nečije sobe rano ujutro.
Iako je prošlo gotovo pet godina od tada, još uporno moram negirati neke tračeve za koje više niti sama ne znam da li su istiniti. Zapravo mi više nije niti stalo jesu li.
Ja sam u potpunosti svjesna da s tim istim ljudima više vjerojatno neću proživjeti ništa slično. Čuni li ih ta činjenica manje mojim prijateljima nego osobe s kojima se družim danas?
Mislim da ne. Jedina razlika je u tome što su moji sadašnji prijatelji OVDJE i SADA, a oni od nekada su ostali na starim fotografijama gdje uvijek svi izgledaju sretno i kao da se jako dobro zabavljaju. Istina je nažalost više puta bila sasvim drugačija.
Ponekad smo znali svi skupa umirati od dosade i onda kad bi se pojavio netko nadobudan s fotićem, svi bismo se skupa usiljeno nasmijali.
Sadašnja sjećanja na neke stare prijatelje se više-manje baziraju i na izmišljenim i pretjeranim pričama koje se svojevremeno nikome nisu dale ispravljati da bi na kraju bile zapamćene u izmjenjenoj i dorađenoj verziji.
Ja sama moram priznati da se uopće ne sjećam da sam na jedan školski izlet nosila samo mini-hladnjak s limenkama pive, ali svi ostali tako tvrde pa sam se odlučila prikloniti većini.
U svakom periodu života sam imala nekoliko osoba koje su znale sve što mi se trenutno događalo u životu i s kojima sam mogla beskonačno sjediti u parkiću, na plaži, na kavi... bilo gdje, i pričati o apsolutno svemu što nas je u toj dobi zanimalo (uglavnom trač-partije odkad pamtim 
).
I te osobe ostaju jednako dio mog života kao i oni koji su OVDJE i SADA jer sam moj život nije samo OVDJE i SADA. Ja sam imala i 5 i 10 i 15 godina i kada bih napisala knjigu o svom životu u svakom bi poglavlju bili drugačiji glavni-sporedni likovi. Tko bi mogao odrediti koji je od njih glavniji lik u knjizi? Onaj koji se pojavljuje na kraju?
P.S. Marine hvala na inspiraciji 
komentiraj (2) * ispiši * #
18
utorak
rujan
2007
Svadba beše ko svadba i šta da se priča, parada pijanstva i kiča
Kada bih se ja udavala, vjerojatno biste na slikama s vjenčanja vidjeli neko vatreno oružje prislonjeno na moju glavu kao modni dodatak uz veo i vjenčanicu, jer to je jedini uvjet pod kojim bih ja išla pred oltar.
Možda pretjerujem. Kada bih nekoga jako voljela i kada bi ta osoba silno željela da se vjenčamo, vjerojatno bih. Ako mi taj papir uopće nije bitan, pa potpisala bih ga, uz prethodno objašnjenje da ja ne mogu držati neko obećanje čitav život jer sam previše prevrtljiva. Pa tko voli nek izvoli.
Ali svadba... To je već druga priča.
Pa tako nešto ne bih poželjela niti najgorem neprijatelju. Iako mi na pamet pada puno osoba koje su to zaslužile.
Kao klinka sam obožavala prisustvovati svadbama svih mogućih rođaka, susjeda, prijatelja (od staraca, ne mojih) čisto zato jer sam mogla biti budna čitavu noć i piti neograničene količine gaziranih pića. Da znam, svojevremeno sam imala vrlo zanimljive prioritete.
te su mi svadbe ostale u jako lijepom sjećanju. Na jednoj sam čak bila djeveruša i nosila krinolinu. Šteta što sam kao mala uvijek imala izraz lica kao da ću zaplakati svaki čas, kvarila sam čitavu svadbenu povorku...
I tako sam ja bila uvjerena da su svadbe zapravo baš cool. No prije par tjedana sam se uvjerila da ono što ti je cool kad si klinac, ne mora mora nužno biti cool i kad si u malo zrelijoj dobi. Naravno, bila sam na svadbi.
Kako izgleda jedna tradicionalna hrvatska svadba?
Ja sam se priključila tek na vjenčanje u crkvi, tako da početak prepričavam iz druge ruke. Prvo se kod, je li, mladoženje okupi familija s njegove strane uz neizbježne tamburaše i onda nemam blage veze što rade. Valjda jedu, piju, čestitaju si međusobno, čekaju da ženski dio svadbene svite napravi trajne... Nije niti bitno.
Nakon toga se svi potrpaju u aute, koje su prethodno bogato ukrasili mašnama i sličnim glupostim i pravac prema maldenkinoj kući. Uz obavezno trubljenje i mahanje zastavom što većih dimenzija. Zaboravih spomenuti da se svi prethodno okite ružmarinom.
Moram priznati da nisma baš najbolje zapamtila što se sve događa u mladenkinoj kući. Znam da jadnom tipu nude neku lažnu mladu. Obično najružnijeg člana obitelji zamotanog u plahtu ili slično.
Ne sjećam se što jadnik još mora izvoditi da mu konačno dovedu pravu mladenku, koja je valjda na rubu nesvjestice jer je gladovala zadnja dva tjedna da bi se uvukla u predimenzioniranu vjenčanicu i već joj je svega bilo dosta još kad je dva sata sjedila kod frizerke.
Ja sam se uključila na vjenčanje tek pred crkvom i iako sam se davno zaklela da u crkvu neću nogom kročiti, ipak sam ušla i gledala vjenčanje.
Vjenčanje je prošlo sasvim uobičajeno, uz obavezno plakanje i ridanje ženskog dijela familije.
Doveli su nekog pjevača (tenor po mojoj slobodnoj procjeni) koji je pjevao 'Ave Maria'. Taj dio bi mi se čak i svidio, jer nisam baš ljubitelj ženskih vokala, da kraj mene nije stajao djedica koji je imao potrebu pjevušiti i tako mi pokvario čitavu izvedbu.
Nakon vjenčanja i višesatnog čestitanja i slikanja pred crkvom, povorka od ne znam kolko kilometara je krenula prema hotelu gdje je unajmljena sala za svadbu, naravno usput terorizirajući nedužne sugrađane trubljenjem u ritmu.
Na svadbi je, kao što to uvijek biva, bio prisutan i bend za svadbe (povremeno i za sprovode, vjerojatno) sa svojim uobičajenim svadbenim repertoarom - domaća 'zabavna' glazba s početka devedesetih.
Ja i bratić smo zlobno predviđali koja pjesma je iduća, u stilu: 'sad će Mišo Kovač, ne, sad će Tajči...'
S obzirom da imam širu obitelj koja broji otprilike milijun članova, prema mojoj slobodnoh procjeni, 90% prisutnih u dvorani bili su mi nekakav rod, iako ne znam kakav i iako sam ih zadnji put vidjela klad sam još nosila pelene.
Sama svadba je zapravo bila dosadna, jer moglo se jedino plesati dvokorak sa starijim rođacima i jesti ( i to po unaprijed predviđenom rasporedu).
Iako smo bratić i ja uporno čekali da se pleše riverdance ili barem vlakić, nisam to dočekala jer nas je moja sestra nagovorila da idemo doma oko jedan, prije nego li na raspored dođu janjetina i odojak.
Sad sam se zapravo sjetila kome bih poželjela da se oženi, ali to će ostati moja mala tajna
komentiraj (2) * ispiši * #
14
petak
rujan
2007
Cenzura br.2
S obzirom na to da sada pokušavam apsolutno sve doveti u red, tako ću i ovaj blog malo cenzurirati.
Moram nekako dokazati da sam pismena, što mi do sada nikako nije polazilo za rukom. To je pod broj jedan.
A broj dva je - odlučila sam dati nekim ljudima adresu bloga i stoga moram dobro razmisliti što želim, a što ne želim da ljudi koji me poznaju znaju o meni.
S obzirom na to da je ovo već druga po redu cenzura, jednom kada ću imati vremena, sjesti ću i pročitati sve postove koje sam do sada napisala i procjeniti koji su dobro napisani. Njih ću vratiti na blog. Sve spotove, sličice, žalopojke i slično brišem.
komentiraj (2) * ispiši * #
