< travanj, 2007 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Sve stvari koje trebate, želite, mislite. Sve što biste mi rado rekli, a komentari su vam glupasti. Sve što vam padne na pamet. Bolja sam s mailovima nego s komentarima. Mnogo, mnogo bolja.

vjetarpratisunce@gmail.com

Ovo su genijalci, ako mene pitate. Svi redom.
windfuckerica
žena s neptuna
XAVI
virtuela
svijet u boci
ZEN u teoriji i praksi
Tajpvrajter
milou
2TREF:)
hybridk
manistra
brother
Zrinka
DMJ
psihosomat
cakumpakum
ipanema
TRENK
zarazna
Athena premudra
Đuro
JEZDI
Trill
RUTVICA
Anspik
gurmanka
pustinjska
staričica baka
ovajonaj i sva njegova lica

ajfekt

Sluša se:
Andrew Bird
POP Depresija
Arcade Fire
!!!
Ella Fitzgerald
Angus & Julia Stone
Rebel Star

Čita se:
Alice Munro
Dario Džamonja
Tom Waits

Google Scholar

Blog mi više nije ružan zaslugom Zrine koja je preuzela stvar u svoje ruke i odignorirala moju posvemašnju tulavost za pitanja HTML-a.

29.04.2007., nedjelja

pozdrav generaciji

Da je Damir umro saznala sam tek tri mjeseca kasnije.
Javio mi se njegov brat, a moj bivši kad je odslužio šest mjeseci plus tri godine uvjetno uz obaveznu mjeru liječenja.
Po usporenom glasu rekla bih da liječenje nije bilo naročito uspješno.
- Pa što ima, pitam s nelagodom, prisjećajući se njegovih pisama iz zatvora koja je potpisivao s "tvoj bratić" e da mi ne bi utrpao još otvorenu istragu na vrat.
- Damir je umro, rekao je otežući slogove. - Netko ga je, ku'iš, ubio.
Netko? Damir se pucao zadnje tri godine, nije baš da je riječ o misteriji. Pogotovo što je, kako mi govori moj uračunljivi bivši, autopsija pokazala da je riječ o overdoseu.
- Ma da, ku'iš, al netko mu je to spuc'o, ku'iš, ne bi se on sam nikad, e, nikad.
Ne, ni u ludilu. Narkomani su poznati po dobrim izračunima, zato su overdosei prava rijetkost.
Slijedi nekakva paranoična konstrukcija iz koje na kraju razabirem sljedeće: kriva je murja i kriva je vojska.
Ok, za vojsku razumijem: Damir se navukao na Velebitu - hors je stizao redovito kao konzerve i kruh.
Ali kako je, zaboga, murja kriva?
Murja je kriva jer je pao Ćero, kvartovski diler. A pao je doista spektakularno: umjesto vjestice u novinama i packi po prstima, Ćero je postao heroj dana jer su svi raspalili goleme priče o opakom dileru koji je drogu držao u terariju sa zmijama. Usput je pao i Ćerin brat jer je u skladištu u kojem je radio drpio pola tone mesa. Treći brat je počeo utjerivati reket po trnjanskim kafićima. Imala su braća i četvrtog - zapravo polubrata, svatko je od njih imao drugog oca - ali on je stradao 1993., kad je na školskom igralištu odlučio leći na bombu.
Moj bivši se ljutio: murja je godinama znala za Ćerin dodatni izvor prihoda, ali ga nije dirala jer se uglavnom bavio travom. A onda su došli partyji i trava više nije nikog zanimala, ali su zato bonkasi i spid išli kao ludi. Pa se Ćero malo preorjentirao. A kad se ekipa - a to je počelo stvarno brzo - počela s bonkasa skidati horsom, Ćero je imao i to. I ljute pandure na vratu. Damir se predozirao tuđim horsom, tvrdio je moj bivši, kao da je u konačnici bitno čiji je.

Pokazalo se da je Damir bio prvi.

Dario - overdose.
Sanjin - samoubojstvo nakon sedam godina drogiranja.
Andreja - komuna u Španjolskoj.
Siniša - komuna u Italiji.
Emil - izgubio sve prednje zube, zadnje što sam čula je da spava u nečijem podrumu.
Renato - pao s par kila koke na granici.
Knez - etanol u venu.
Alen - popravni na Lošinju, kamatari po kvartu.
Munjeni - živi sa ženom i djetetom u stanu s dvostruko blindiranim vratima i bombama ispod kreveta.
Reza - overdose.
Đuro - još živ, al jedva.
Ali - diler, pao.
Stefan - komuna.
Keko - krade staroj lovu za dop, u zatvoru zbog par provala u ljekarne.

A onda su se razmotale i druge tužne sudbine: Mihaela, maloljetnička trudnoća, pobačaj u 5. mjesecu trudnoće, udaja za tipa koji ju je tukao sapunom u čarapi da ne ostanu masnice, ali da joj zdrobi bubrege; Danijela, čijeg su blago retardiranog brata roditelji čitav život skrivali gotovo od sviju, sad je samohrana majka pod nadzorom centra za socijalnu skrb; Tomislav je u zatvoru jer je ubio oca alkoholičara; Milan je poginuo u nekoj kavanskoj tučnjavi; Nina je umrla od leukemije; Domagoj koji je prekinuo školu sa 14 godina, stradao u nekoj od kamionskih tura za Rusiju, na crno naravno; Anita je razvedena, dijete joj je oduzeto jer pije; ...nastavlja se...

Pozdrav generaciji, '76-'77.

- 22:26 - Komentiraj (38) - Printaj - #

24.04.2007., utorak

otkako te ne volim.

Ima ta jedna moja prijateljica koju ponekad spomenem u postovima. Draga cura, jedna od najpametnijih koje sam u životu upoznala. Pardon, bivša prijateljica. Nema neke zanimljive priče tu - jednostavno smo se prerasle, razišle, razdvojile, i kraj.
Nije u tome stvar.
Shvatila sam da je ne bih prepoznala na cesti.
Shvatila sam to kad sam se zaustavila na semaforu pored automobila u kojem je bila cura poput nje. Baš poput nje.
Drugi sam put u nekom kafiću ugledala njeno lice i pozdravila bih je, stvarno bih, ali nisam bila sigurna je li to ona.
Neki dan je prošla pored mene na ulici - mrvicu viša nego što je pamtim, mrvicu elegantnija. Vjerojatno i nije ona.
Jučer sam je ugledala na stepenicama Lisinskog i majke mi, stvarno ne znam je li ta dugokosa prelijepa plavuša bila ona ili nije. Mogla je biti.

Nevjerojatno mi je to i pri svakom "viđenju" pitam samu sebe, dobro majku mu rahatli, kako se možeš NE SJEĆATI cure s kojom si bila toliko bliska? I ne znam odgovor.
Nije da se ne sjećam, sjećam se: jednostavno je u mojoj glavi ostala zarobljena u nekom vremenu od ranije.
Sjećam se boje njenog glasa. Sjećam se kako se smijala. Sjećam se kako je smiješno plesala, gegajući se kao patka s noge na nogu. Sjećam se i da nije podnosila kavu. Sjećam se i da je imala oči neke sive boje. I da, sjećam se da je slamala srca onako usput. Eto, naravno da se sjećam, ali prepoznati je - no way.

Nije stvar u nedostajanju - iako bih je iskreno voljela sresti i čuti kako je - ona je među onim ljudima koji su jednostavno nekako kliznuli iz mog života. U jednom si trenu nismo više imale što reći i stvar se polako razvodnila, nestala, isparila.

...to nije bila neka ljubav, nema suza nema rana
mi smo samo tih par dana zajedno bili i to je sve...


Zašto pišem sve ovo?
Zato što sam jučer otišla na koncert čovjeka kojeg sam nekoć davno jako voljela slušati, ali posljednjih godina to priznajem ispod glasa, Predina. I zato jer nisam bila sigurna jesam li je tamo vidjela. Bilo bi mi drago da jesam, doista, ali nisam osjetila onaj neki pokret u trbuhu, ono nešto što osjetim kad sretnem dragu osobu ili nekog iz prošlosti kog još volim. A takvih je malo, ako je itko preostao. Većina spada u kategoriju: poznat si mi odnekud...

Digresija, digresija...
Pogodilo me jučer što sam prerasla pjesme. Prvi sam put možda uopće osjetila da sam za neke pjesme, izvođače, za neke koncerte, jednostavno otišla predaleko od onog vremena u kojem su mi značili nešto, sve, mnogo. E TO me potreslo: za ljude uvijek nekako pretpostavljala da imaju "rok trajanja", određeno vrijeme u kojem si blizak i onda se razilaziš, ali za glazbu? Dobro, ajde, neću uvijek moći milijun puta preslušati neko pankersko izdrkavanje koje sam voljela kao klinka, ali da ću se gnušati pjesama koje sam zavoljela kao... dobro, kao malo veća klinka.
Ma zapravo... neke su pjesme prepune svega, života, prošlosti, ljudi, događaja...
Prvi Predinov koncert u tvornici, rasprodan.
Djevojka s početka priče, jedan frend i ja - prvi zajednički izlazak.
Ona misli da idemo slušati demo punk bend.
Cjelonoćno opijanje u mom stanu bez žarulja i satova.

pridi k meni rad bi te imel
rad bi te poljubil in objel...


Kupljen album, ugnjavljen konobar u Faraonu, bircu blizu tadašnjeg posla...
Njegovi dolasci u ponoć.
Nemir.

Jučer slušam (dobro, prevedenu verziju u kojoj se umjesto "spalne srajce" spominju klauni na zlatnom lančiću) i ništa se ne događa. Ne razveseli me, ne razigra, ne ništa.
Razljuti me zapravo loša izvedba.
Čakaj me koju obožavam isto.
Na Praslovanu sam bila spremna za fizički obračun, zaboga pa to je pjesma koja se urla, viče, vrišti. Ne operetira majkumu!

Na putu kući pustila sam nekakav miješani CD sa svim i svačim. Našla se gore i Čakaj me (originalna) - nisam mogla slušati. Dosadno.
Jutros sam prekapala glazbenu kolekciju: što je još otpalo putem? Što je još postalo dosadno, nezanimljivo, glupo? Ako je išta barometar mog raspoloženja, onda je to glazba: nekakav iracionalni strah me hvata, što ako postanem osoba čiji glazbeni ukus više ne poznajem? Ono, dovraga i Predin, ali u zadnje vrijeme vrtim dva tri benda. Ili tišinu. Nisu neka utjeha čak ni oni kojima se uvijek vraćam, isključujem soundtrack svojih dana.
Imam strpljenja za pola pjesme - čak ni za refren.
Još automatikom znam refrene, ali neki sam dan morala razmišljati kako ono ide ona pjesma gdje su jedni lijevo, a drugi desno...
Clowns to the left of me,
Jokers to the right, here I am,
Stuck in the middle with you.


Zbrkano je, znam. Kakve veze ima moja skleroza i očita ćoravost sa činjenicom da sam konačno prestala voljeti jeftine tamburaše koji se prodaju pod jazz/swing/kantautore, a u stvari su obične kante? Pojma nemam. Ali meni je imalo...
Never say you're bitter Jack
Bitter makes the worst things come back







- 14:00 - Komentiraj (23) - Printaj - #

12.04.2007., četvrtak

mandura

Svake subote vješa crvenu radnu manduru na balkon. Gledam tu manduru na balkonu, gledam nju kako puši na balkonu, kako krši ruke i tupo gleda... u ništa. Ili u pod.
Ponekad je sretnem u našem malom dućanu. Stoji ispred mene na blagajni, ovdje se svi poznaju, samo sam ja stranac, dođoš iz velikog grada.
- Kako je?, ćaska s njom blagajnica.
- A eto..., mrmlja gledajući u pod. Premeće sitniš po grubim dlanovima.
Blagajnica ima smješak na licu, ali daleko je to od neke sreće. To je nešto tužno, gorko, usamljeno.
Pogleda je onako, kao da dijele neku zajedničku tajnu. Urotnički.
- Ma bit će... nekako, kaže ona.
Tri pive u vrećici. Pola bijelog kruha. Kolumbo. Ma bit će... nekako, odzvanja mi u ušima dok plaćam svoj bijeli Marlboro, integralni crni i jogurt.
Njezin On sjedi na prozoru dućana i ispija pivu. Trojica su, neobrijani, podvinutih rukava, glasni, prosti. Smiju se, rokću od smijeha.
Ona ulazi u njihov svijet nevidljivo, kao da zrak struji između njih. Predaje mu kusur i pive.
- Dođi na večeru.
Ne čujem je, vidim da joj se usne pomiču. On rokće, vjerojatno je nije čuo.

Zamišljam kakva je bila kao mlada.
Vjerojatno nije bila neka ljepotica. Ali bila je sitna, a nekoć je imala i lijepe, baš lijepe zelene oči. A on je vjerojatno bio baraba. Možda su se zaljubili. Možda nisu. Možda je ostala trudna. Ne, zaljubili su se, zaključujem.
Zaljubili su se i vjenčali, mladi. Vjerojatno protiv volje roditelja.
- Bit će nekako, obećao joj je. Snaći ćemo se. Doći će i novac. Bit će nekako, vjerojatno si je ponavljala do u beskraj. Vjerojatno si je to govorila kad je prvi put došao pijan.
I kad ju je prvi put udario. I kad ju je prvi put izvrijeđao. I kad je prvi put shvatila da je to to, njen život. U dobru i zlu, u zdravlju i bolesti. Od sada, za vijeke vijekova, amen.

Svake nedjelje s njenog balkona visi crvena mandura.
Svakog poslijepodneva njen muž pije ispred dućana.
Gotovo je svakog dana srećem kako nevidljiva, tiha, povijena i pogleda uprtog u pod, hoda mojom ulicom.
Noćas nisam mogla spavati. Izašla sam u šetnju i vidjela je na balkonu. Stajala je ondje, tiha kao i uvijek. Gledala sam je iza ugla, moleći se da ugledam barem jednu suzu. Nešto. Bar jednu jedinu suzu, onu suzu koja ti govori da si živ.

Zlatka i ja stojimo na mom balkonu.
Ona prolazi. Zlatka ima svojih 60, njena se unučica igra s mojim sinom.
Pokažem glavom prema Njoj.
- Znate je?
Naravno da je zna, Zlatka poznaje svakoga.
- Je, daj si ti pogleč kak je propala. Bi joj ikad rekla da ima 38?

Ne, ne bih.
Rekla bih da ima milijun.
Milijun i sto.
Sto milijuna milijuna.

Bio je posljednji dan 1994. Tramvaj broj 14. Ona je sjedila, vraćala se s posla, nekih 9 navečer. Nosila je vrećice, špeceraj u rukama. I plakala. Vidjela sam njen odraz u staklu tramvaja, sjedila je odmah ispred mene, i plakala je tiho, bez ijednog jecaja, bez da su joj trznula ramena, bez ijedne riječi. Samo se se suze slijevale niz obraze i kapale na ovratnik njenog kaputa. Ne znam tko je bila ta sredovječna žena koja je plakala na silvestarsku noć te godine. Ne znam ni zašto. Nisam skupila hrabrosti pitati je, utješiti, zagrliti. Ili je odvesti u prvi otvoreni bircuz, najsumnjiviju moguću krčmu i napiti. Znam samo da mi, kad pomislim na tugu, ta 14-ica dolazi pred oči. Uvijek.



- 22:25 - Komentiraj (22) - Printaj - #

06.04.2007., petak

groupie

Imam jednu teoriju po kojoj svaka žena prođe kroz period kokošarenja. To jest, kroz period kad je kokoš. Taj se period, po mojoj teoriji koja nema veze ni s feminizmom ni s mačizmom, nego sa čistom biologijom, događa u dva navrata. Prvi je kad manijakalno do neke dobi izrezujemo slike glumaca, pjevača i inih selebritija iz novina, a selekcija se svodi na otužne revatore pop-pjesmuljaka (u moje doba reprezentativni su primjer new kids on the block, recimo) koje biramo po kriteriju "zgodan", "sladak", "lepe oke". Ništa duboko, čisti pubertet potpomognut podivljalim hormonima i činjenicom da su dostupni primjerci muškog roda u toj dobi duboko infantilni, nesrazmjerno krakati i prištavi. Lijepimo njihove postere po zidu, dajemo oglase u novine (Ćao, Studio) da bismo mijenjali postere recimo Jasona Donovana za postere recimo Donnieja iz NKOTB, znamo sve o njima, od datuma rođenja do broja cipele i vježbamo svoj potpis kao gospođa Donnie Wahlberg. Recimo. (Donnie Wahlberg je naravno slučajno odabran, uopće ne znam tko je taj lik i nikad nisam izrezala niti jedan njegov poster. Aha.) Te se faze u kasnijem životu vjerojatno sramimo. Druga faza kokošarenja je kad se počnemo zaljubljivat u konobare/DJ-je. Ovo je urnebesno smiješna faza jer smo suptilne ko traktori. Većina žena koje znam bar je jednom u životu bila zaljubljena u konobara, a svoje je ludovanje obično ispoljavala dubokim uzdisanjem u rečenom kafiću, okružena s bar tri najbliže prijateljice. Prije par mjeseci sam sjedila u Cinestaru i gledala grupicu srednjoškolki kako sa pomno odabranog mjesta, strateški savršenog, slini za konobarom koji spada u kategoriju "macan". Znate te tipove: visok, vitak, kao nehajno neuredan (košuljica malo izbačena iz hlača, razbarušena kosa s jednim čuperkom preko čela), mačkasti hod, osmijeh broj 10. On je naravno svjestan da one svršavaju na sam pogled. One naravno misle da su neodoljive (a bome i jesu, ako mene pitate, sve izgledaju kao seks bombe, jedino se glupavo kikoću što im poništava sav trud uložen u izbacivanje sisa na gotovs). Jedna je moja prijateljica ludovala za DJ-jem iz Gjure pod parolom "kako ima seksi potiljak". Da, potiljak.
Uglavnom, većinu nas to prođe i pod radar nam ulete stvarni ljudi, ali užasno se zabavno iz ove perspektive, kad doma imam stvarnog mužjaka koji možda ima oči i osmijeh filmske zvijezde, ali nikad njegova slika nije izašla u Bravu, prisjetiti se za kog sam se sve htjela udati u onim nježnim godinama kojih se sad tek kroz maglu sjećam.

1. Chris in the morning Kad god gledam "Život na sjeveru", moram se prisjetiti da je Chris samo glumac, da netko drugi piše sve one mudrolije koje on izgovara, da on sam vjerojatno ni ne zna sve one opskurne bluzere i jazzere, da je on produkt scenarističke mašte i da - jednostavno - takvi muškarci NE POSTOJE. Jel jasno rahatli? NE POSTOJE. A i da postoje, vjerojatno s takvim tipom nema "and they lived happily ever after". Vjerojatniji scenarij je da on odlazi u suton na svom motoru, a ja tulim ko majka božja od sedam žalosti. Ili nešto slično. Čovjek izaziva mješavinu majčinskih osjećaja i životinjske požude i dugo je bio arhetip mog idealnog muškarca. Sve dok se nisam zaljubila u jednog njemu sličnog, čak je i maramu nosio. Epilog: kako ono reče desanka, sreća je lepa dok se čeka...

2. Patrick Swayze Nevermind fudbalerka, nevermind što izgleda kao notorna seljačina, on je bio oh-tako-neodoljiv. Posebno kad dođe s rečenicom "Nobody puts Baby in the corner". I ono kako mrda kukovima... Prosječan muškarac misli da će mu pimpek otpast ako izađe na plesni podij, a ovaj je alfa mužjak koji zna svoju rumbu, sambu, a bome i ča-ča-ča. Arhetipski jebivjetar. Zgodna fora kad imaš 20, ali obično završe kao instalateri centralnog grijanja koji tugu svoju utapaju u birtiji i uzgajaju pivsku škembu.

3. Hannibal Lecter Okej, postoji realna mogućnost da bih mu završila u satarašu, ali jebate što bi se s njim dalo pričati... Dobro, vjerojatno je mrvicu poremećeno izaći iz kina nakon "Jaganjaca..." s mišlju kako je glavni negativac jebeno seksi, the muškarac mog života, ali bože moj, ne možemo svi biti uravnotežene, zdrave jedinke i normalni članovi društva.

4. David Bowie Moja fiksacija većinu srednje. Zašto - pojma nemam. Okej, palim se na žgoljave. Okej, palim se i na one koji evidentno imaju problem. Okej, radi Emanuelle Beart bih promijenila seksualnu orjentaciju na jednu noć, ali ne ljubim muškarce s poremećenim seksualnim identitetom. Ali on, drag queen, junkie, čovjek koji već desetljeće nije snimio dobar album? Ashes to ashes, funk to funky, we know major tom's a junkie... Mislim da je stvar u smislu za humor. Bar se nadam.


Ovaj post u cjelosti posvećujem Žavijeru Osloboditelju.
- 07:23 - Komentiraj (28) - Printaj - #

05.04.2007., četvrtak

kad narastem bit ću astronaut ili frizerka

malo nadoknadjujem propušteno štivo dragih mi blogera (kojeg, usput budi rečeno, poznajem već 12 godina, za nevjerovat) pa mi čovjek dao ideju. ja sam, evo, samohrana jedinka već - đizus, meri end đozef, 11 godina a frendovi me redom zajebavaju da imam 2 cv-ja: jedan koji pokazujem na razgovorima za posao i drugi koji ne.
evo što sam ja dosad bila i radila: novinar, urednik, lektor, grafičar, fotograf, fotoreporter, kolumnist, prevoditelj, redaktor, DJ, konobar, babysitter, profesor (iako bez diplome), anketar, prodavačica osiguranja, prodavačica kozmetike, mali od računovodstva, unaprjeđivač prodaje (oće reć da sam metala nekakve kupone za nešto na nekakve praškove samo se to fino zove), čistačica, sponzoruša (hehehehe), e da i osoba za odnose s javnošću, zatim sam bila diler vegete (ne, ne zajebavam se), a neko vrijeme sam i kartala za pare - ne znam doduše kvalificira li se to kao posao i radila sam na tarot liniji.

meni je to smiješno, a moja mama se hvata za glavu. da si bar glupa, obično počinje tirada. draga mama, u svjetlu nekih novih spoznaja, rekla bih da jesam i to jako. vrijeme je da se svi pomirimo s tim.


- 15:30 - Komentiraj (9) - Printaj - #