Ima ta jedna moja prijateljica koju ponekad spomenem u postovima. Draga cura, jedna od najpametnijih koje sam u životu upoznala. Pardon, bivša prijateljica. Nema neke zanimljive priče tu - jednostavno smo se prerasle, razišle, razdvojile, i kraj.
Nije u tome stvar.
Shvatila sam da je ne bih prepoznala na cesti.
Shvatila sam to kad sam se zaustavila na semaforu pored automobila u kojem je bila cura poput nje. Baš poput nje.
Drugi sam put u nekom kafiću ugledala njeno lice i pozdravila bih je, stvarno bih, ali nisam bila sigurna je li to ona.
Neki dan je prošla pored mene na ulici - mrvicu viša nego što je pamtim, mrvicu elegantnija. Vjerojatno i nije ona.
Jučer sam je ugledala na stepenicama Lisinskog i majke mi, stvarno ne znam je li ta dugokosa prelijepa plavuša bila ona ili nije. Mogla je biti.
Nevjerojatno mi je to i pri svakom "viđenju" pitam samu sebe, dobro majku mu rahatli, kako se možeš NE SJEĆATI cure s kojom si bila toliko bliska? I ne znam odgovor.
Nije da se ne sjećam, sjećam se: jednostavno je u mojoj glavi ostala zarobljena u nekom vremenu od ranije.
Sjećam se boje njenog glasa. Sjećam se kako se smijala. Sjećam se kako je smiješno plesala, gegajući se kao patka s noge na nogu. Sjećam se i da nije podnosila kavu. Sjećam se i da je imala oči neke sive boje. I da, sjećam se da je slamala srca onako usput. Eto, naravno da se sjećam, ali prepoznati je - no way.
Nije stvar u nedostajanju - iako bih je iskreno voljela sresti i čuti kako je - ona je među onim ljudima koji su jednostavno nekako kliznuli iz mog života. U jednom si trenu nismo više imale što reći i stvar se polako razvodnila, nestala, isparila.
...to nije bila neka ljubav, nema suza nema rana
mi smo samo tih par dana zajedno bili i to je sve...
Zašto pišem sve ovo?
Zato što sam jučer otišla na koncert čovjeka kojeg sam nekoć davno jako voljela slušati, ali posljednjih godina to priznajem ispod glasa, Predina. I zato jer nisam bila sigurna jesam li je tamo vidjela. Bilo bi mi drago da jesam, doista, ali nisam osjetila onaj neki pokret u trbuhu, ono nešto što osjetim kad sretnem dragu osobu ili nekog iz prošlosti kog još volim. A takvih je malo, ako je itko preostao. Većina spada u kategoriju: poznat si mi odnekud...
Digresija, digresija...
Pogodilo me jučer što sam prerasla pjesme. Prvi sam put možda uopće osjetila da sam za neke pjesme, izvođače, za neke koncerte, jednostavno otišla predaleko od onog vremena u kojem su mi značili nešto, sve, mnogo. E TO me potreslo: za ljude uvijek nekako pretpostavljala da imaju "rok trajanja", određeno vrijeme u kojem si blizak i onda se razilaziš, ali za glazbu? Dobro, ajde, neću uvijek moći milijun puta preslušati neko pankersko izdrkavanje koje sam voljela kao klinka, ali da ću se gnušati pjesama koje sam zavoljela kao... dobro, kao malo veća klinka.
Ma zapravo... neke su pjesme prepune svega, života, prošlosti, ljudi, događaja...
Prvi Predinov koncert u tvornici, rasprodan.
Djevojka s početka priče, jedan frend i ja - prvi zajednički izlazak.
Ona misli da idemo slušati demo punk bend.
Cjelonoćno opijanje u mom stanu bez žarulja i satova.
pridi k meni rad bi te imel
rad bi te poljubil in objel...
Kupljen album, ugnjavljen konobar u Faraonu, bircu blizu tadašnjeg posla...
Njegovi dolasci u ponoć.
Nemir.
Jučer slušam (dobro, prevedenu verziju u kojoj se umjesto "spalne srajce" spominju klauni na zlatnom lančiću) i ništa se ne događa. Ne razveseli me, ne razigra, ne ništa.
Razljuti me zapravo loša izvedba.
Čakaj me koju obožavam isto.
Na Praslovanu sam bila spremna za fizički obračun, zaboga pa to je pjesma koja se urla, viče, vrišti. Ne operetira majkumu!
Na putu kući pustila sam nekakav miješani CD sa svim i svačim. Našla se gore i Čakaj me (originalna) - nisam mogla slušati. Dosadno.
Jutros sam prekapala glazbenu kolekciju: što je još otpalo putem? Što je još postalo dosadno, nezanimljivo, glupo? Ako je išta barometar mog raspoloženja, onda je to glazba: nekakav iracionalni strah me hvata, što ako postanem osoba čiji glazbeni ukus više ne poznajem? Ono, dovraga i Predin, ali u zadnje vrijeme vrtim dva tri benda. Ili tišinu. Nisu neka utjeha čak ni oni kojima se uvijek vraćam, isključujem soundtrack svojih dana.
Imam strpljenja za pola pjesme - čak ni za refren.
Još automatikom znam refrene, ali neki sam dan morala razmišljati kako ono ide ona pjesma gdje su jedni lijevo, a drugi desno...
Clowns to the left of me,
Jokers to the right, here I am,
Stuck in the middle with you.
Zbrkano je, znam. Kakve veze ima moja skleroza i očita ćoravost sa činjenicom da sam konačno prestala voljeti jeftine tamburaše koji se prodaju pod jazz/swing/kantautore, a u stvari su obične kante? Pojma nemam. Ali meni je imalo...