Imam jednu teoriju po kojoj svaka žena prođe kroz period kokošarenja. To jest, kroz period kad je kokoš. Taj se period, po mojoj teoriji koja nema veze ni s feminizmom ni s mačizmom, nego sa čistom biologijom, događa u dva navrata. Prvi je kad manijakalno do neke dobi izrezujemo slike glumaca, pjevača i inih selebritija iz novina, a selekcija se svodi na otužne revatore pop-pjesmuljaka (u moje doba reprezentativni su primjer new kids on the block, recimo) koje biramo po kriteriju "zgodan", "sladak", "lepe oke". Ništa duboko, čisti pubertet potpomognut podivljalim hormonima i činjenicom da su dostupni primjerci muškog roda u toj dobi duboko infantilni, nesrazmjerno krakati i prištavi. Lijepimo njihove postere po zidu, dajemo oglase u novine (Ćao, Studio) da bismo mijenjali postere recimo Jasona Donovana za postere recimo Donnieja iz NKOTB, znamo sve o njima, od datuma rođenja do broja cipele i vježbamo svoj potpis kao gospođa Donnie Wahlberg. Recimo. (Donnie Wahlberg je naravno slučajno odabran, uopće ne znam tko je taj lik i nikad nisam izrezala niti jedan njegov poster. Aha.) Te se faze u kasnijem životu vjerojatno sramimo. Druga faza kokošarenja je kad se počnemo zaljubljivat u konobare/DJ-je. Ovo je urnebesno smiješna faza jer smo suptilne ko traktori. Većina žena koje znam bar je jednom u životu bila zaljubljena u konobara, a svoje je ludovanje obično ispoljavala dubokim uzdisanjem u rečenom kafiću, okružena s bar tri najbliže prijateljice. Prije par mjeseci sam sjedila u Cinestaru i gledala grupicu srednjoškolki kako sa pomno odabranog mjesta, strateški savršenog, slini za konobarom koji spada u kategoriju "macan". Znate te tipove: visok, vitak, kao nehajno neuredan (košuljica malo izbačena iz hlača, razbarušena kosa s jednim čuperkom preko čela), mačkasti hod, osmijeh broj 10. On je naravno svjestan da one svršavaju na sam pogled. One naravno misle da su neodoljive (a bome i jesu, ako mene pitate, sve izgledaju kao seks bombe, jedino se glupavo kikoću što im poništava sav trud uložen u izbacivanje sisa na gotovs). Jedna je moja prijateljica ludovala za DJ-jem iz Gjure pod parolom "kako ima seksi potiljak". Da, potiljak.
Uglavnom, većinu nas to prođe i pod radar nam ulete stvarni ljudi, ali užasno se zabavno iz ove perspektive, kad doma imam stvarnog mužjaka koji možda ima oči i osmijeh filmske zvijezde, ali nikad njegova slika nije izašla u Bravu, prisjetiti se za kog sam se sve htjela udati u onim nježnim godinama kojih se sad tek kroz maglu sjećam.
1. Chris in the morning Kad god gledam "Život na sjeveru", moram se prisjetiti da je Chris samo glumac, da netko drugi piše sve one mudrolije koje on izgovara, da on sam vjerojatno ni ne zna sve one opskurne bluzere i jazzere, da je on produkt scenarističke mašte i da - jednostavno - takvi muškarci NE POSTOJE. Jel jasno rahatli? NE POSTOJE. A i da postoje, vjerojatno s takvim tipom nema "and they lived happily ever after". Vjerojatniji scenarij je da on odlazi u suton na svom motoru, a ja tulim ko majka božja od sedam žalosti. Ili nešto slično. Čovjek izaziva mješavinu majčinskih osjećaja i životinjske požude i dugo je bio arhetip mog idealnog muškarca. Sve dok se nisam zaljubila u jednog njemu sličnog, čak je i maramu nosio. Epilog: kako ono reče desanka, sreća je lepa dok se čeka...
2. Patrick Swayze Nevermind fudbalerka, nevermind što izgleda kao notorna seljačina, on je bio oh-tako-neodoljiv. Posebno kad dođe s rečenicom "Nobody puts Baby in the corner". I ono kako mrda kukovima... Prosječan muškarac misli da će mu pimpek otpast ako izađe na plesni podij, a ovaj je alfa mužjak koji zna svoju rumbu, sambu, a bome i ča-ča-ča. Arhetipski jebivjetar. Zgodna fora kad imaš 20, ali obično završe kao instalateri centralnog grijanja koji tugu svoju utapaju u birtiji i uzgajaju pivsku škembu.
3. Hannibal Lecter Okej, postoji realna mogućnost da bih mu završila u satarašu, ali jebate što bi se s njim dalo pričati... Dobro, vjerojatno je mrvicu poremećeno izaći iz kina nakon "Jaganjaca..." s mišlju kako je glavni negativac jebeno seksi, the muškarac mog života, ali bože moj, ne možemo svi biti uravnotežene, zdrave jedinke i normalni članovi društva.
4. David Bowie Moja fiksacija većinu srednje. Zašto - pojma nemam. Okej, palim se na žgoljave. Okej, palim se i na one koji evidentno imaju problem. Okej, radi Emanuelle Beart bih promijenila seksualnu orjentaciju na jednu noć, ali ne ljubim muškarce s poremećenim seksualnim identitetom. Ali on, drag queen, junkie, čovjek koji već desetljeće nije snimio dobar album? Ashes to ashes, funk to funky, we know major tom's a junkie... Mislim da je stvar u smislu za humor. Bar se nadam.
Ovaj post u cjelosti posvećujem Žavijeru Osloboditelju.
Post je objavljen 06.04.2007. u 07:23 sati.