29.01.2007., ponedjeljak
ženski manifest
Stvarno mi je pun kuki zatrpavanja mog mailboxa jednim te istim mailom s kakti objašnjavanjem muškaraca. Evo onda ženskog manifesta.
1. Mi smo komplicirane. Nikad nismo ni tvrdile da smo jednostavne. Znali ste kakve smo od prvog trenutka. Štoviše, ni ne volite kad smo jednostavne - u većini vas slučajeva ni ne zanimaju žene koje se ponašaju kao vi.
2. Pivo i ćevapi će vas ubiti. To je znanstvena činjenica, a ne ženska urota. Ako vam kažemo da smanjite s jednim, drugim ili oboje, probajte razmisliti je li to slučajno za vaše dobro.
3. Mi smo možda komplicirane, ali neće nam na pamet pasti izazivanje tučnjave zbog otetog parkirnog mjesta, oduzete prednosti, ili gledanja u smjeru naše bolje polovice.
4. Mi smo komplicirane, ali ako već slinimo za dvometrašem savršenog tijela koji je upravo prošao pored nas, barem to činimo diskretno.
5. Ponekad vas tražimo da budete malo romantični. Ne, to ne znači šlatanje u prolazu ili hvatanje za sisu s povikom "ja bi jebo".
6. Ne, pod razgovor se ne računaju da/ne odgovori dok listate svih 100 programa na TV-u.
7. Želite uredan i čist dom? Razmislite ponovno o definiciji pomaganja ženi u čišćenju. Ne, to nije dizanje nogu u zrak dok ona usisava ili pere pod.
8. Nismo uvijek gastronomske majstorice, ali ako jelo koje vam skuhamo usporedite s onim što vam je majka običavala kuhati, imate velike šanse dobiti isto u glavu.
9. Prestanite tvrditi da niste ljubomorni. Jeste.
10. Naši muški prijatelji nisu vam konkurencija. Ako je neki muškarac ženi postao prijatelj, šanse da taj status promijeni iznose 1:50 000 000.
11. Želimo biti lijepe za vas. Ako smo mi potrošile sate uređujući se, ne bi trebalo biti preteško izgovoriti rečenicu "lijepa si večeras".
12. Na sljedeća pitanja odgovor treba glasiti glasno i odlučno NE: Jesam li debela? Izgledam li debelo u ovome? Čini li ti se da mi se dupe objesilo? Izgledam bezveze, jelda? Izgledam staro? Da nisi samnom i sve, bi li išta pokušao s njom?
13. Mi vidimo boje. Vidimo u stvari čitave spektre boja. Vi po vlastitom priznanju vidite vrlo ograničen spektar (TRULA VIŠNJA jest boja!). Ako vam onda kažemo da vam boje koje pokušavate spariti ne stoje nikako, poslušajte nas.
14. Da, mi razumijemo da ste tu majicu imali otkako ste poljubili Milicu iz 3b, ali sad je rečena majica apšisala, stara i prepuna rupa. Nećete izdati niti jedan sveti muški princip ako kupite novu. Isto vrijedi i za trenirke, traperice, a pogotovo tenisice.
15. Frizer nije zubar. Rezanje kose ne izaziva fizičku bol.
|
- 08:09 -
Komentiraj (36) -
Printaj -
#
24.01.2007., srijeda
bez razloga
Ako sam se ikome u životu divila, to su Amelia Earhart i Francoise Sagan.
Prva me oduševila nečim što je rekla, a drugoj sam zavidjela (i zavidim!) na duhovitosti. I mislim da je njihovim prijateljima bilo jebački dosadno kad su umrle.
Eto tako, bez razloga.
|
- 23:40 -
Komentiraj (11) -
Printaj -
#
22.01.2007., ponedjeljak
blue morning
Nisam neki fan live albuma. Prvenstveno zato što je to u većini slučajeva još jedan pokušaj da se izvuče lova od fanova, a najviše zato što bi, ako mene pitate, u snimanje live albuma trebalo uložiti više truda od nasumičnog snimanja par koncerata. Ukratko, live albumi me češće razočaraju, nego oduševe i u pravilu ih izbjegavam. S druge strane, obožavam par live izvedbi za koje smatram da su vrhunska remek-djela (recimo, live izvedba nine simone i "wild is the wind" i "because the night" s mtv unplugged 10.000 maniacs). No ima taj jedan live album koji je, slučajno, i meni najdraži album uopće. Taj jedan live album je Before the flood, live album Boba Dylana i The Banda.
Mogla bih sad daviti razlozima zašto je taj album važan i značajan i dobar, ali ne volim ga zato. Na ljestvici dobrih albuma, bolji su i Blood on the tracks i Blonde on blonde. A ja od svih 1000-njak albuma koje posjedujem najviše volim baš ovaj.
Možda zato što je to prvi Dylanov album koji sam poslušala. Moj je otac imao sve što je Dylan ikad snimio, baš sve. Engleski sam učila na knjizi njegovih pjesama, a onda je došao veliki koncert u New Yorku, u spomen 30 godina od objavljivanja njegovog prvog albuma. Redali su se izvođači, a stari i ja smo po knjizi tražili pjesme, tako da ih ja mogu pratiti. Par dana kasnije temeljito sam prekopala čitavu njegovu kolekciju, koju nije dirnuo otkako se oženio - moja majka jednostavno nije mogla provariti Dylana čiji se vokalni izričaj teško može nazvati klasičnim pjevanjem, a nije ga mogla niti doživjeti jer do danas nije naučila engleski. Tako je otac 200-njak originalnih kazeta jednostavno spremio u bunker ispod kreveta, valjda da čekaju bolje dane. Ne znam zašto sam odabrala baš taj album. Nije da sam previše znala o Dylanu, osim šturih informacija koje mi je otac podastirao. Vjerojatno mi se svidio cover - svijeće i mrak i jednostavan narančasti okvir. E da, i kazete su bile narančaste, umjesto uobičajenih jugotonovih dosadno sivih. Preslušavala sam Before the flood danima, a onda sam krenula preslušavati i ostatak. Stihove sam već poznavala iz knjige, nedostajala je čitava slika. Before the flood je bio ključ.
A bio je ključ za mnogo toga. U blagu očevih zaboravljenih albuma pronašla sam i pravo bluzersko blago - iskreno, tad sam mislila da mi je stari sigurno bio šonjo u mladosti - iz moje perspektive, u tom su razdoblju postojali samo Janis, Jimi i Jim. kakav blues, kakvi bakrači.
A stari i ja smo počeli pričati.
Sad kad razmišljam, ispada da mi je Dylan obilježio veći dio života.
Te dvije narančaste "Before the flood" kazete ostale su kod jednog bivšeg.
Original "Self Portrait" je nestao na jednom prilično divljem tulumu.
Gotovo da nema prilike ili situacije u kojoj se meni, kao pratnja, kao pozadina, kao pojašnjenje, ne pojavljuju njegovi stihovi. A uopće ne mislim da sam fan. Prije će biti da sam temeljito indoktrinirana.
Ne šalim se: nedavno sam dragom objavila da sam odabrala pjesmu koju bih, eto, voljela da pusti na mom sprovodu. Dylanovu, dakako. "Death is not the end", mislim da je to jedna od najduhovitijih pjesama na tu temu. I vrlo prikladna, kad smo kod toga. Odbio me, ali odbio mi je i hiromanta i egzorcista.
Ono što je smiješno i zašto sam u biti počela pisati ovaj (pre)dugi post jest što, iako stvarno volim Dylana i poznajem njegov rad i znam nabrojati njegovih 10 albuma da me u pol noći probudite iz kreveta, pravi trigger za sve ovo što sam ovdje ispisala, za čitav moj život kojem je Dylan soundtrack, nije niti jedna od njegovih genijalnih pjesama, nego je pjesma Robbieja Robertsona, The night they drove old Dixie down, i to točno u obliku i zvuku kako je snimljena na Before the flood. Nemam veze s američkim jugom, ako ne računamo južnjačku utjehu, ali ako bih morala izdvojiti jednu i najdražu pjesmu - onda je to ta. Baš takva kakva je na tom divnom albumu, i ni slučajno i ni u ludilu u varijanti koju pjeva Joan Baez. Može ona imati glas iz snova, ali ipak je - kaže moj tata - ostavila Dylana jer je ovaj prestao pisati protestne pjesme i "ošo na elektriku". Sumnjam da je bilo baš tako i da je to razlog za prekid, ali zamrzila sam zlu ženu u onim osjetljivim godinama u kojima je sve vječno i zauvijek, u kojima su naši idoli divovi, a naši očevi nesalomljivi, i teško da ću sada promijeniti mišljenje. Evo je: The Band i The night they drove old dixie down
Žao mi je što ne znam staviti glazbu na blog, ali pejstat ću vam jednu njegovu predivnu pjesmu koja mi upravo svira. Ne znam staviti ni filmić s Youtubea, no kliknite i tu je. Bob i Bruce
May God bless and keep you always,
May your wishes all come true,
May you always do for others
And let others do for you.
May you build a ladder to the stars
And climb on every rung,
May you stay forever young,
Forever young, forever young,
May you stay forever young.
May you grow up to be righteous,
May you grow up to be true,
May you always know the truth
And see the lights surrounding you.
May you always be courageous,
Stand upright and be strong,
May you stay forever young,
Forever young, forever young,
May you stay forever young.
May your hands always be busy,
May your feet always be swift,
May you have a strong foundation
When the winds of changes shift.
May your heart always be joyful,
May your song always be sung,
May you stay forever young,
Forever young, forever young,
May you stay forever young.
|
- 12:20 -
Komentiraj (17) -
Printaj -
#
18.01.2007., četvrtak
podsjetnik
Ponekad se moraš podsjećati da udahneš.
Dah ostane nekako zarobljen, uhvaćen ispred nosnica ili usana i kao da ne ulazi u tebe.
Udahni, izdahni, samo nastavi disati. Ništa drugo sad nije bitno, samo nastavi disati.
Nema ničeg goreg od čekanja. Probudiš se ujutro i nemaš kamo ići. Udahni, izdahni. Obuci se. Ustani. Izađi van. Bilo kuda. Bilo kamo. Samo izađi.
Kupujem fornete, 3 kune i 40 lipa. Doručak, ručak i večera. Obrok šampiona. Dva forneta i galon vode. Pa si sit.
Sjedam na klupicu i palim cigaretu. Listam Oglasnik, posuđen na kiosku. Konobarice, čistačice, spremačice... Nešto mi teško sjeda na ramena, opet ne mogu udahnuti. Nastavi disati, govorim si, nastavi disati i polako ustani. Sad ćeš ustati i prošetati do kuće i nazvati te oglase.
Ljudi se zgroze kad im pričam da sam živjela na fornetima. Dnevni obrok za 3 kune i 40 lipa. I na riži - 6 kuna za kilu. Skuhaš i posoliš. Ili ti prijatelji donesu one kečape i male umake iz McDonald'sa - 1 kuna. Pa zaliješ rižu time i onda imaš gotovo gurmanski obrok. Stari kruh zagriješ u pećnici. A što sve možeš s krumpirom... Pa je ljudima neugodno. Ali to nije teško. To je jednostavno tako. Teško je kad dođeš kući i zuriš u zid. Jer nemaš kamo ići. Kad se budiš noću jer te netko nevidljiv lupa u prsa i izbija ti zrak iz pluća pa se gušiš. Ili se probudiš pa shvatiš da u snu plačeš i da su te probudile vlastite suze.
A sve se svodi samo na to: udahni, izdahni. Samo nastavi disati.
|
- 07:15 -
Komentiraj (27) -
Printaj -
#
15.01.2007., ponedjeljak
5 stvari o meni aka rahatli vježba individualnost i nepovinovanje masama
Ipanema me uvalila u ovu akciju "5 stvari koje ziher niste znali o meni i ziher vas ne zanimaju", a iako se ja nominalno uvijek bunim protiv tih kolektivnih điđa, u stvarnosti egotriper koji jesam, jedva dočekam da se uključim. Pa evo (pravimo se da vas interesira):
1. Ne podnosim alkohol. Ne pretjerujem, alkohol mene pretvara u napornog daveža koji frflja i nema koordinaciju pokreta, a istovremeno je uvjeren da je super zabavan, cool i faca, da bi maltene mogao držat predavanja iz stand-up komedije. Žalosna je istina da ja trijezna znam koji sam udav i znam da nisam ni zabavna ni duhovita, ali čim se napijem, zaboravim na to i ufuram se u kraljicu komedije. Zbog te eksplozivne kombinacije mene i alkohola (s time da nikad ne znam što će mi pijanoj past na pamet, možda skrivanje, možda penjanje po lojtrama na tavan škole, možda valjanje po snijegu u gaćama, a možda i ponešto što ovdje ipak neću priznat), ja već par godina ne pijem, na opće čuđenje.
2. Ako želite da zašutim ili da pocrvenim, recite mi nešto lijepo. Ne znam, a i ne volim, primat komplimente, ne znam šta reć kad mi netko kaže nešto lijepo ja mislim da me zajebava pa se čak - što je isto znak bubinosti moje glave - znam i naljutit. Isto tak nikad ne znam kad se nekome sviđam.
3. Već sam pisala koliko volim glazbu i kaj mi znači, ali sad ću priznat par "glazbenih bisera": bez prevelikog dizanja obrva mogu priznat da volim arsena i gabi, poneko me popljuje kad priznam da volim kemala montena, a svi se zgroze kad velim da volim nove fosile (iz faze s đurđicom, moliću). E pa volim, i "sanjaj me" mi je jedna od najdražih stvar ikad. Jednako volim i starogradske, što samo dokazuje da sam u duši seljača, usprkos i unatoč mom "international woman of mistery & jazz diva" PR-u.
4. Imam glupa praznovjerja: kad se vozim preko neke vode, dižem noge u zrak; ništa ne počinjem u utorak i općenito sam uvjerena da je taj dan totalni jinx; bježim od crnih mačaka i prije svake važne stvari (ispita npr.) prvo otpjevam "kad si sretan".
5. U životu sam promijenila 15-ak ili više adresa i preko 30 brojeva telefona i mobitela.
E sad ću ja usosit redom: vilenjaka, baku, zen žemsko, trenka i milooouuuuooouuaaaa.
|
- 16:30 -
Komentiraj (24) -
Printaj -
#
11.01.2007., četvrtak
nekad ipak viknula bih poneku psovku ili grubu riječ...
Nesretno zaljubljeni ljudi su najniži oblik života na zemlji.
Naravno, ne mislim da je netko jadan zato što je zaljubljen, ali mislim da su nesretno zaljubljeni ljudi u stanju činit takve pizdarije za koje bi pisci sitcoma odmah dali lijevo jaje.
Obično se zajebavam da imam jako izražen nagon za samoodržanjem pa se zato nisam zaljubljivala u frajere s kojima, iz ovog ili onog razloga, nisam mogla ništa imati. U stvarnosti sam neuzvraćena zaljubljivanja (svoja, da se razumijemo), uvijek smatrala nekom vrstom mazohizma, i to ne pretjerano kreativnom, tako da sam se nekako racionalno povela za maksimom "oš, neš, bangladeš". I ne, ne frajerišem se, nisam ja slamala srca, nit se furam na neku fatalnu koku, nego mi je jednostavno uvijek bilo glupo nekog uvjeravat da bi trebao probat samnom. Mislim, ako to sam ne vidi - šta da mu radim, da ga drogiram? Je, strada ti ego, nitko ne voli pokupit košaricu, ali bože moj...
E ali... ALI, ovaj post je o tome kakvog sam kretena ja od sebe radila radi jednog kretena.
Odmah da raščistimo - lik u pitanju je teži oblik mulca. I da, znam što je osoba koja hoda s mulcem - koza na kvadrat. I jesam, bila sam.
Svi su za njega govorili da je čudan, ja sam tvrdila da je samo osebujan i svoj.
Svi su govorili da ima problema s drogom, ja sam tvrdila da eksperimentira.
Ljudi su govorili da je lud, ja sam pričala da njega samo treba voljet i razumjet.
Bio je nepouzdan - ne, imao je izraženu kreativnu crtu.
Imao je ispade - njegove su emocije dolazile u snažnim valovima.
Jel vam dovoljno zlo?
Baš tako. I još gore od toga.
Bila sam zaljubljena preko nosa. A onda me, nakon 6 mjeseci hodanja, ostavio. Brutalno, neočekivano i bez suvislog objašnjenja.
Tajming mu je bio savršen - večer prije moje maturalne večeri.
Ja sam zanijemila od šoka pa sam (ho ho fuckin' ho), ispala ledena kraljica. Izgovorila sam jednu rečenicu, "Dobro, daj me odvezi doma". Na radiju je svirao parni valjak, i aki je fufljao "kaoooooooo tiiiii", a ja nisam disala od izbezumljenosti.
Naravno da sam plakat počela čim sam stavila ključ u bravu i nastavila... otprilike koliko je kišilo u Macondu.
Drugog sam dana trebala pronaći i kupiti i haljinu i cipele i asesoar (evo da i to jednom upotrijebim u rečenici), i otić na frizuru i svašta nešto. Iz stana sam izašla u šetnju sa psom sa crnim sunčanim naočalama na nosu, e da bih mogla u miru i neometano cvilit nad kamenom, gdje smo se mi, oh, poljubili, ili nad grmom gdje me buhuhuhuhu, pošlatao, ili nad uličnom lampom u koju sam gledala dok mi je on mrsio raščupanu kosu... Bljuv. Kupila sam drugu haljinu koju sam našla, stara me na jedvite jade spriječila da kupim i prve cipele u izlogu, al je čitav cirkus, skupa s kupovinom nekakve rukom slikane marame i nekakvih turbo super kul čarapa, bila gotova za sat i pol. Toliko sam provela kod frizera. Ostatak dana sam ridala.
Maturalna večer je bila, pa kakve su već maturalne večeri. Većina cura je prvi put nataknula štikle. Ja sam svakako tog dana skinula štiklojunf, damski ubauljavši u foajer hotela Palace i još ženstvenije i damskije prosiktavši kroz zube "ako se netko nasmije, fizički ću ga ozlijedit".
Negdje nakon par čaša votke i par čaša bambusa i nakon što sam objeručke obgrlila bocu viskija i premudro odlučila srkat iz nje na slamku, sjetila se rahatlica mlada jučerašnjeg ljubavnog brodoloma.
Postoje ljudi koji ne smiju pit. Ja na primjer. Potrošila sam godine opijanja, a u stvari uopće ne podnosim alkohol. Em me opali svojski, em postanem neuračunljiva, em me opere amnezija poslije. Em imam POSEBNO biserne ideje.
Bila sam pijana ko 17 letvi na hrpi. Imala sam zalihu cuge za spremit pod stol 3 alkosa iz sibira. Ter sam krenula plakat i razlijevat šminku. Pa su me krenuli tješit. Da kreten, da budala, da nije nam se ionako sviđao, ko ga jebe, naći ćeš ti boljeg (yeah, right, poznata najpoželjnija hrvatska udavača rahatli). Pa je rahatli, u neko čudno doba noći i vjerojatno inspirirana činjenicom da je u hotelu, da tako hoh & nobl baulja s čašom s nogicom po finom hotelu i da je friško nogirana i srca slomljena, odlučila kurvat se.
Stvarno bih voljela da se toga sjećam, ali ja stvarno od alkohola imam crne rupe u glavi. Znam da sam pokrenula licitaciju na zrinjevcu i navodno sam dobila pristojnu cijenu. Ne znam i ne sjećam se, prijateljica me spasila od potpunog debakla.
Iste sam noći uz rečenu bocu viskija donijela važnu odluku: ko jebe njega, kad sljedeći put nazove, reći ću mu da me nema. Ne! reći ću mu da sam se dogovorila. Još bolje, pravit ću se da mu nisam prepoznala glas. Ha! nek si misli, gad.
Držala sam se odluke, ho ho ho.
Dan-dva kasnije, kad je popustio konjski mamurluk, slučajno sam okrenula njegov broj i slučajno spustila slušalicu kad se javio.
Slučajno bih prošetala ispred njegove kuće i slučajno, majke mi, izašla u birc do njegovog.
Slučajno sam tražila njegove tablice na svakom crvenom stojadinu.
Slučajno sam sjedila i hipnotizirala telefon, histerična i agresivna ako bi se javio ili zvao netko drugi. Netko tko nije bio on.
Slučajno sam i odskočila 7 metara u zrak kad je jednom telefon zazvonio, a s druge je strane bio on. Ispalo je da me zove kako bi mi vratio stvari. Shit.
Tih sam mjesec dana hodala svijetom kao duh.
Svi su mi govorili pizdarije, kakve već svi volimo govoriti ljudima kojima pukne veza.
Bit će bolje.
Niste bili jedno za drugo.
Bolje sad nego za par godina.
Mislim, fak, znam ja da od slomljenog srca ne umireš, iako se poneki junak lijepe književnosti ne bi složio, pretpostavljala sam da će jednom bit bolje, ali jebemu sve, što da radim dok ne bude bolje? jel makrame, goblene, jel da sitan vezak vezem, majku mu, što?
Uglavnom, bila sam psihotična. Plakala sam non-stop, toliko da je moj inače hladnokrvni brat odlučio riješit problem i predložio da ga jednostavno prebije. To bi mi ziher pomoglo.
Uostalom, kaj sam mogla? Zahvalit mu na tome što je, oh, jedno vrijeme bio dio mog života? blabla truć truć. Ja sam htjela da se vrati, nisam imala u planu duhovno rasti niti otkrivati sve dimenzije svog duha i plemenitosti. Htjela sam njega, a ne neku zamjenu.
Uglavnom, bila sam glupa, kako to već zaljubljeni ljudi ponekad znaju biti.
A epilog je, zapravo, ironičan.
Ispalo je da je 5 punih godina na kraju trajalo natezanje s njim, prekidi, mirenja, prekidi, mirenja... I da bi mi bilo bolje da sam ga jednostavno isplakala i otplakala tog ljeta, a ne uvjeravala samu sebe u postojanje nekakve svemirske ljubavi. U stvari, da se ne sjećam koliko sam luda i izgubljena tih mjesec-dva bila, vjerojatno se te silne ljubavi uopće ne bih sjećala.
I što je još ironičnije - svojoj tad najvećoj, životnoj, sudbinskoj ljubavi danas doista ne prepoznajem glas.
|
- 16:00 -
Komentiraj (25) -
Printaj -
#
02.01.2007., utorak
bondovska godina
Prošla je godina bila... pa... teška.
Prvo smo se RD i ja, negdje krajem 2005., dogovorili da se neko vrijeme nećemo selit. I da nećemo radit radikalne promjene u životima e da bi se malo odmorili.
Onda smo negdje 5.1. prodali stan i kupili drugi. Promijenili i grad i županiju, konačno pobjegli iz našeg malog stančića u stan u koji ekšuli možemo nekog pozvati. Pa sam mjesec dana kasnije ja ekspedirana u bolnicu. Nije bio neki big deal, al je boljelo i konačno me natjeralo da prestanem raditi 20 sati dnevno, čega sam se držala čak mjesec dana, sve dok me bol u sinusima podsjećala na razbijanje istih, boravak u bolnici i 3-tjedno bolovanje.
Pa smo selili.
Pa sam, ove godine prvi puta, bila na Motovunu i uživala ko prase u blatu.
Pa su neki dragi ljudi - ne znam kako se to lijepo kaže - otišli.
U međuvremenu sam ja promijenila ne posao, nego profesiju.
Kad ovako radim rezime protekle godine (iako već danima filozofiram o besmislu vremena kao takvog), zaključujem da mnogo ljudi koji su bili uz mene u ovo doba 2006. sada nisu ovdje. To je i super i čudno - za neke ljude misliš da će vječno biti tu, a neki drugi te iznenade koliko su dobri.
Iako neki koje nećemo imenovati, ali oni znaju tko su, tvrde da se ovako dobra koncertna sezona neće ponoviti, ja tvrdim da hoće i spremna sam u to uložiti plesanje u grudnjaku 3. 12. 2007. u Purgeraju, tako da znate. Odnosno, u subotu prije ili poslije, ali javit ću vam na vrijeme, obećajem. Uglavnom, ova je godina bila koncertna, sa Springsteenom u Bologni kao vrhuncem turneje, ponovilo se.
Cijelo sam ljeto putovala, malo sama, malo s dečkima, malo sa sinom i prijateljicom.
I na kraju, prije par dana moj je mališa navršio 3 godine. On je, bez pretjerivanja, najbolji i najljepši, ne zato što je moj, nego objektivno. I zato što svoju staru majku tjera da bude bolja.
A sad - spektakl. Zapravo nije spektakl, nego sam donijela neke odluke pa eto, da me možete zajebavat za tjedan-dva kad odustanem:
1. ORGANIZACIJA Ove se godine fakat, fakat i majke mi, namjeravam organizirat. U tu sam svrhu nabavila (a djelomično i ispunila) rokovnik. Imam najbolju namjeru upisivati obaveze, planove, zadatke i rođendane jer je to inače strahota kako se izgubim u vlastitom kaosu.
2. PRIOROTETI To se veže uz rokovnik i organizaciju: odlučila sam (čvrsto!) poredati želje, obaveze i potrebe po prioritetima. Jer stvarno nema smisla rastegnut se na 100 strana, jel tako, tako je.
3. DRUŽENJE Ukidam onu svoju iritantnu naviku da se s ljudima dogovaram za kavu prosječno 3-6 mjeseci. Sad sam organizirana osoba s posloženim prioritetima. I ići ću na kavu kad kažem da ću ići. Ili nešto.
4. HRANA Kako ove godine navršavam 30, mislim da je krajnje vrijeme da mi se prehrana prestane bazirati na šećeru. I junku. I kavi. Sad sam organizirana osoba s posloženim prioritetima, a jedan od njih je moje zdravlje (do kojeg iskreno ne držim previše, al treba dat dobar primjer klinconiju doma).
5. PARANOJA OUT Sve je rečeno, a ako me opet ulovite da brijem o ptičjim gripama, apokalipsama i "clear and present danger", našopajte me nekim sedativom.
6. CHICK LOOK S obzirom da sam ja najkrivlje nasađeno žensko što postoji, mislim da je vrijeme da nešto učinim po tom pitanju. Utefterila sam u rokovnik pa ćemo vidjeti što će iz toga ispasti.
Htjela bih ove godine i upisati faks, konačno dobit ronilačku dozvolu, otići na Exit, i barem jednom mjesečno subotu navečer provesti tamo gdje je sve po mom. I htjela bih konačno slušati RHCP uživo i otići na sarajevski filmski festival i provesti bar par dana u Crnoj Gori.
Ma imam ja još toga, al sad sam se sjetila onog dijela s organizacijom i prioritetima pa...
A ovaj vrhunski retardiran post završavam najoriginalnijom novogodišnjom čestitkom ikad:
Smrt, bolest, nesreća, neuspjeh, besparica i zli ljudi nek ti u novoj godini POPUŠE KURAC.
Ejmen.
|
- 12:30 -
Komentiraj (33) -
Printaj -
#
|
