Nisam neki fan live albuma. Prvenstveno zato što je to u većini slučajeva još jedan pokušaj da se izvuče lova od fanova, a najviše zato što bi, ako mene pitate, u snimanje live albuma trebalo uložiti više truda od nasumičnog snimanja par koncerata. Ukratko, live albumi me češće razočaraju, nego oduševe i u pravilu ih izbjegavam. S druge strane, obožavam par live izvedbi za koje smatram da su vrhunska remek-djela (recimo, live izvedba nine simone i "wild is the wind" i "because the night" s mtv unplugged 10.000 maniacs). No ima taj jedan live album koji je, slučajno, i meni najdraži album uopće. Taj jedan live album je Before the flood, live album Boba Dylana i The Banda.
Mogla bih sad daviti razlozima zašto je taj album važan i značajan i dobar, ali ne volim ga zato. Na ljestvici dobrih albuma, bolji su i Blood on the tracks i Blonde on blonde. A ja od svih 1000-njak albuma koje posjedujem najviše volim baš ovaj.
Možda zato što je to prvi Dylanov album koji sam poslušala. Moj je otac imao sve što je Dylan ikad snimio, baš sve. Engleski sam učila na knjizi njegovih pjesama, a onda je došao veliki koncert u New Yorku, u spomen 30 godina od objavljivanja njegovog prvog albuma. Redali su se izvođači, a stari i ja smo po knjizi tražili pjesme, tako da ih ja mogu pratiti. Par dana kasnije temeljito sam prekopala čitavu njegovu kolekciju, koju nije dirnuo otkako se oženio - moja majka jednostavno nije mogla provariti Dylana čiji se vokalni izričaj teško može nazvati klasičnim pjevanjem, a nije ga mogla niti doživjeti jer do danas nije naučila engleski. Tako je otac 200-njak originalnih kazeta jednostavno spremio u bunker ispod kreveta, valjda da čekaju bolje dane. Ne znam zašto sam odabrala baš taj album. Nije da sam previše znala o Dylanu, osim šturih informacija koje mi je otac podastirao. Vjerojatno mi se svidio cover - svijeće i mrak i jednostavan narančasti okvir. E da, i kazete su bile narančaste, umjesto uobičajenih jugotonovih dosadno sivih. Preslušavala sam Before the flood danima, a onda sam krenula preslušavati i ostatak. Stihove sam već poznavala iz knjige, nedostajala je čitava slika. Before the flood je bio ključ.
A bio je ključ za mnogo toga. U blagu očevih zaboravljenih albuma pronašla sam i pravo bluzersko blago - iskreno, tad sam mislila da mi je stari sigurno bio šonjo u mladosti - iz moje perspektive, u tom su razdoblju postojali samo Janis, Jimi i Jim. kakav blues, kakvi bakrači.
A stari i ja smo počeli pričati.
Sad kad razmišljam, ispada da mi je Dylan obilježio veći dio života.
Te dvije narančaste "Before the flood" kazete ostale su kod jednog bivšeg.
Original "Self Portrait" je nestao na jednom prilično divljem tulumu.
Gotovo da nema prilike ili situacije u kojoj se meni, kao pratnja, kao pozadina, kao pojašnjenje, ne pojavljuju njegovi stihovi. A uopće ne mislim da sam fan. Prije će biti da sam temeljito indoktrinirana.
Ne šalim se: nedavno sam dragom objavila da sam odabrala pjesmu koju bih, eto, voljela da pusti na mom sprovodu. Dylanovu, dakako. "Death is not the end", mislim da je to jedna od najduhovitijih pjesama na tu temu. I vrlo prikladna, kad smo kod toga. Odbio me, ali odbio mi je i hiromanta i egzorcista.
Ono što je smiješno i zašto sam u biti počela pisati ovaj (pre)dugi post jest što, iako stvarno volim Dylana i poznajem njegov rad i znam nabrojati njegovih 10 albuma da me u pol noći probudite iz kreveta, pravi trigger za sve ovo što sam ovdje ispisala, za čitav moj život kojem je Dylan soundtrack, nije niti jedna od njegovih genijalnih pjesama, nego je pjesma Robbieja Robertsona, The night they drove old Dixie down, i to točno u obliku i zvuku kako je snimljena na Before the flood. Nemam veze s američkim jugom, ako ne računamo južnjačku utjehu, ali ako bih morala izdvojiti jednu i najdražu pjesmu - onda je to ta. Baš takva kakva je na tom divnom albumu, i ni slučajno i ni u ludilu u varijanti koju pjeva Joan Baez. Može ona imati glas iz snova, ali ipak je - kaže moj tata - ostavila Dylana jer je ovaj prestao pisati protestne pjesme i "ošo na elektriku". Sumnjam da je bilo baš tako i da je to razlog za prekid, ali zamrzila sam zlu ženu u onim osjetljivim godinama u kojima je sve vječno i zauvijek, u kojima su naši idoli divovi, a naši očevi nesalomljivi, i teško da ću sada promijeniti mišljenje. Evo je: The Band i The night they drove old dixie down
Žao mi je što ne znam staviti glazbu na blog, ali pejstat ću vam jednu njegovu predivnu pjesmu koja mi upravo svira. Ne znam staviti ni filmić s Youtubea, no kliknite i tu je. Bob i Bruce
May God bless and keep you always,
May your wishes all come true,
May you always do for others
And let others do for you.
May you build a ladder to the stars
And climb on every rung,
May you stay forever young,
Forever young, forever young,
May you stay forever young.
May you grow up to be righteous,
May you grow up to be true,
May you always know the truth
And see the lights surrounding you.
May you always be courageous,
Stand upright and be strong,
May you stay forever young,
Forever young, forever young,
May you stay forever young.
May your hands always be busy,
May your feet always be swift,
May you have a strong foundation
When the winds of changes shift.
May your heart always be joyful,
May your song always be sung,
May you stay forever young,
Forever young, forever young,
May you stay forever young.
|
