21.02.2007., srijeda
potresna priča
Dakle. Postoji taj glupavi običaj da se za fašnik peku krafne. Žene ih peku stoljećima valjda. Pa je tako i rahatlica mlada zaključila da će u duhu sebe kao mlade majke, supruge, domaćice i trudbenice, ispeć vražje krafne. Fino si je rahatli [obožavam ovaj merčepovski stil govora] isprintala recept. Popisala namirnice. Napravila plan. Peći će ona krafne jer šta, ako je fašnik treba dijete doživjet isti u punom sjaju.
Sad se već neko vrijeme poznajemo. Oke, ne poznajemo se toliko dobro da biste me, ne znam, zvali doma, pripuštali djeci i kućnim ljubimcima, upoznavali s funkcionalnim ostatkom svemira, ali znamo se. Znate da ja povremeno imam IDEJE. Mnogo ideja. Količinu ideja koju nakupe tri manična šizofreničara u čitavom životnom vijeku ja ispucam za tjedan dana. Pečenje krafni je u svakom smislu najgluplja, najdebilnija i najžalosnija ideja od sviju. No, strpite se malo, uskoro ćete saznati.
Dakle. Uzela je rahatli namirnice, poslala RD-a po ono kaj joj fali, uzela dijete, mikser i krenula, strogo se držeći recepta, nota bene, mijesit krafne. U obranu krafni moram reć da su fino mirisale dok sam ih mutila nadalina-style. U svoju obranu moram reć da inače stvarno fino kuham, čak i kruhove znam umijesit. No, kad sam konačno umijesila krafne i krenula ih valjat, suočila sam se s đavlom na djelu u vidu meke, gnjecave i iznimno ljepljive smjese.
Ulje mi je gorjelo na štednjaku, a ja sam se jebala, da prostite al znate da sam inače fina cura, s nečim gnjecavim i ljigavim, nimalo nalik tijestu od kojeg bi trebale nastati krafne. Nakon pola sata psovanja i maltene nožnog miješanja, prokletinje su se oblikovale u nešto, koliko toliko nalik izvaljanom tijestu. No kad sam ih bubnula u vruće ulje (opet PO RECEPTU, jebo on sliku svoju), rezultat je bio... pa... Ajmo reć ovako: umjesto lijepih, ružičastih krofnica, dobila sam kivi. Mislim, nemam ja ništa protiv kivija, fino je to voće i sama ga volim jesti, ali nisam ga očekivala naći na salveti na kojoj su se trebale cijediti moje fine, ružičaste krafnice s onom bijelom crtom po sredini. Ne, to kaj sam ja ispekla bilo je crno i - kivijasto.
Dok sam ja zgroženo gledala u plod svoje muke, pojavio se Sin.
- Mama ja bi krafnu.
- Nema, progunđala je mama.
- A di su?
- Nisu mi uspjele.
- PA ŠTA SI IM NAPRAVILA?
- Zabrljala sam.
- Pa kako mama, u očaju se moj sin zgrabio za glavu.
Oke, uništila sam djetetu fašnik. Nesposobna sam ispeć vražje krafne koje osobito ni ne volim, ali mi se to učinilo kao zgodna ideja. Zgodna ideja my ass. Krafne su vražja tvorevina. Ja u kuhinji s druge strane, elementarna opasnost. Kiviji su završili u smeću. Tak mi i treba kad mislim da sve mogu vlastitim rukama napravit, zanemarujuć pritom činjenicu da za to u pravilu nemam živaca, strpljenja, pameti, vještine i sveg ostalog što je potrebno da se ispeku OBIČNE, GLUPE KRAFNE.
Imam i novu odluku: sljedeće godine ću se pravit da pečem krafne. Kivije ću tovarit u smeće, a na tanjur trpat fine, lijepe, ružičaste iz dućana. Nema šanse da me sin i RD skuže, ionako bježe kad ja krenem prema štednjaku.
Kategorija: Rahatli. I'm in a league of my own.
|
- 00:42 -
Komentiraj (28) -
Printaj -
#
18.02.2007., nedjelja
još jedan nepovezani - tridesete, empetri i e.b.
Pomalo psujem svoju godinu proizvodnje, odnosno postajem sve svjesnija da se pretvaram u staru kramu. Kako, pitate se vi, iznimno zaintrigirani još jednim u nizu ingenioznih naslova a la rahatli, i još genijalnijim početkom posta. Fino. Kad sam imala 20, išijas mi je bio misaona imenica. Mene da kičma ušteka? Mene? Ni govora. U zadnjih godinu dana uštekala me već treći put. I ništa ja ne bih rekla da me samo ušteka, ajde boli, ne možeš hodat, sjedit, ležat, puzat, plakat... Ali ajde. I ne možeš ništa sam pa sjediš s jednom čarapom navučenom i psuješ. Usput te pere i majka svih PMS-ova pa suze roniš u čokoladu koju već mjesecima ne jedeš, al sad ti se baš prijela pa si otrčala (odšepala, odgegala se, oteturala) u dućan i kupila onu mliječnu, iako znaš da je to u biti šećer i mast. Dakle, suze roniš u šećer i mast s okusom kakaoa. Votver. Pa gutaš tablete protiv bolova, al džaba jer ne pomažu. Pa zoveš doktoricu ko zadnji hipohondrični penzioner i pitaš što da radiš, a ona ti kulerski kaže da moraš mirovat. A onda, ako se zoveš rahatli, uvijek kad se ukočiš (sad mogu komotno reć uvijek jer ono što se dogodi tri puta ima sve šanse bit pravilo), drugi ti dan dođe u posjet svetac zaštitnik svih migrena. Pa ležiš u zamračenoj sobi i moliš se da umreš, evaporiraš, odeš u vječna lovišta, nađeš snage osovit se na klimave noge i još klimaviju kičmu i zaletiš se glavom u zid. Preklinješ muža da te raspali ciglom posred čela. I tako tri dana. Onda misteriozno prođe isto kako je došlo, a ovaj put je došlo kad sam se sagnula dić si sina jedinoga sa zahoda. I ostala u tom divnom, nimalo ponižavajućem položaju. A još nemam trideset.
Sad s ljudima razgovaram o išijasima ko da sam fizijatriju doktorirala. Znam sve o žarištima problema. Koji kralježak, koji živac, kako se upali, kako se liječi, koja kombinacija analgetika djeluje. Sve. Za sve prijatelje znam kad ih je i kako uhvatilo, koliko im je trajalo, znam imaju li migrene, sa ili bez svjetlosnih efekata, čime ih liječe, kojim mirisnim travama, preparatima, kiropraktičarima. Razmjenjujemo iskustva i recepte, šeramo telefonske brojeve ajurvedskih terapeuta, osteopata, homeopata a bogami i pokojeg hipnoterapeuta. Raspravljamo o psihološkoj pozadini ukočenosti i bolesti općenito. Još malo pa će nam razgovori izgledati otprilike ovako:
- Kako si?
- Ma dobro, al znaš ona moja kičma...
I što je najgore - a to je valjda onaj slavni svemirski, božji, sudbinski, votever, smisao za humor - ja prezirem takvu kuknjavu. Štoviše, ne priznajem bolest. Ono, ne. Bar ne ja. Tak mi i treba, kad sam pavijanka nedokaziva. Strašno. To su te tridesete (dobaci rahatli nehajno, iako 30 još nema), sad je valjda vrijeme da mi počnu otkazivat svi dijelovi koje sam u dvadesetima zanemarivala.
No, razveselio me dragi: dobila sam MP3 player (digresija: jel se još nekome osim meni događa da MP3 piše kao MPR? uopće ne razumijem taj tipfeler a non-stop ga radim). Ja imam jinx s MP3 playerima. Prvi mi je imaop nezgodnu naviku preskakati pjesme. Drugi se pokretao bacanjem u zid, treći je prestao raditi nakon tjedan dana i ostavio me na cjedilu usred autobusa pa sam morala slušat dve babe kak nabrajaju kog sve mrze iz firme, a ovaj će valjda raditi. Mora, mora. A e.b. iz naslova je erykah badu koju sam si natočila danas, opljačkavši frendovu kolekciju. I soil & pimp sessions su tu.
Mrzim ovakve postove, al za nešto pametnije nemam volje. Ovo je ono što ja zovem post iz želuca, kategorija: kuknjava.
|
- 21:45 -
Komentiraj (24) -
Printaj -
#
09.02.2007., petak
dobro je znati...
- Ideš povježbati mama?
- Idem.
- Nemoj gledat dečke po vježbanju.
- Kog da ne gledam?
- Dečke.
- Dobro, neću.
- I samo te tata smije ljubit u usta.
- Tako je.
- Ja te ljubim u obraz.
- Tako je.
- I reci dečkima da te ne smiju ljubit u usta. To samo tata smije.
|
- 12:50 -
Komentiraj (24) -
Printaj -
#
07.02.2007., srijeda
just my rifle, my pony and me
Da se odmah razumijemo: ja o autima ne znam ništa. Odnosno, znam ako se zovu Honda. Ako ne, onda znam eventualno boju. A o Hondama znam i boju koja se mogla kupiti uz pojedine serije, i motore i potrošnju i tehničke detalje koje poznaju samo fanovi koji ih nisu - kao što sam ja učinila - samo nabubali jer su mjesecima zurili u muževljeve auto kubove, bliceve, oglasnike...
Vozačku sam dobila prilično kasno: tek prije godinu i nešto sitno. Uz što, naravno jer sam ja u igri, ide i priča. A priča glasi ovako: s 18 me madre natjerala polagati vozački. Eufemizam stoljeća je reć da mi nije išlo: na dan polaganja sam skoro pokupila smetlara i zabila se u rinzol. Hoću reći, nisam se skoro nego STVARNO zabila u rinzol. Pala sam jer mi je instruktor stisnuo kočnicu, što je, ako niste znali, big no no. Enihu, godinama sam sanjarila o autu. Kao, imat ću svoj auto pa ću, kad me uhvati huja, kakva me sad već danima drži i manifestira se time što u danu izgovorim možda 5 riječi (osim sa sinom, što je samo po sebi poseban fenomen), sjest u auto i vozit dok se ne rastope boje.
Imala sam jednog divnog prijatelja koji bi me nazvao u 11 navečer i obavijestio me da se za 15 minuta imam spustiti pred zgradu. Vozili bismo se po čitavom gradu, jednom smo završili i u nekoj selendri iza Varaždina, drugi put u nekoj Nedođiji iza Gospića, na cesti po kojoj u dva sata nije prošao niti jedan auto, treći put u Kninu, jednom smo krenuli na Krk, a završili u Zadru... Ima tih dogodovština.
Uglavnom, maštala sam kako ću ja ovakve dane (odnosno noći) provoditi za volanom. Na putu prema nigdje. Goin' nowhere fast.
U mojim maštanjima vozim samo jedan auto i iako bih prodala dušu za Hondu, ne vozim nju. Vozim ovaj auto na slici, BMW 2002, iz tamo neke sedamdeset i neke. Mora bit star ko ja ili stariji. Cijelog sam ga sredila, odnosno nisam ja nego dobri ljudi kojima sam platila da to obave i ima mrkli sound unutra. I onaj volan, onakav kakvi volani trebaju bit. I fine siceve, tak da imaš osjećaj da na cesti sjediš. Taj auto želim. Krele za automobilizam kakvo jesam, dugo nisam imala pojma koji je to auto o kojem maštam da me prati u mojim noćnim pohodima. Obično sam ga opisivala kao "kockast, al uzak. Mali. Onak, s izduženom kabinom", što je tek mrvu bolje od uobičajenog ženskog "crveni".
Elem, našla sam ga jučer sasvim slučajno: vozio ga je glavni junak knjige koju prevodim pa sam išla vidjet na gugle kako izgleda. I sad kad znam kako se zove, kupujem. Samo da se mrvu obogatim.
Budući da sam kreten koji ne zna postavit sliku koja nije točno 200 x 150 piksela, evo ga na ovom linku: istinska ljepota.
|
- 12:30 -
Komentiraj (14) -
Printaj -
#
05.02.2007., ponedjeljak
mima, problem i amy
Mima ima problem. Koliko iz njezinog cviljenja preko telefona mogu razabrati, ostavio ju je zaručnik. Mima plače, urla i psuje i nije najjasnije što se dogodilo. Imam svoje sumnje, ali moram čekati da se ona smiri.
- Glupi kreten! Trebala sam mu lagati, eto što sam trebala, govori Mima nešto mirnija.
- A kaj si mu rekla?
- Pitao me s koliko sam frajera bila. A dogovorili smo se da si nećemo lagati pa...
Ups, mislim ja.
- I rekla si mu? Ma nisi...
- Jesam! I sad ne želi pričat sa mnom!
- A što si mu točno rekla?
- Pa istinu! Glupa konzervativna zadrta seljačina!
- Pa dobro istina, al što si mu rekla?
- Hma... pa... ne znam točno, al oko sto.
- To si mu rekla?!
- Aha. Ak ne računamo...
- O bože.
- Pa da jebemu sve, pušenje nije seks!
- Aha.
- I ak ne računamo žene.
- To isto nije seks?
- Ma je, al to ga pali pa bi mi oprostio.
Uslijedilo je pižđenje o lažnom moralu. I o tome da bi je frajer trebao voljeti takvu kakva jest. I s njezinom.. pa... osebujnom prošlošću.
Za sve krivim njega. Nije da nije imao znakove upozorenja: htio je oženiti curu koja ga je na početku veze tjerala da milijun puta pogleda "Chasing Amy".
|
- 08:31 -
Komentiraj (43) -
Printaj -
#
|
