Da se odmah razumijemo: ja o autima ne znam ništa. Odnosno, znam ako se zovu Honda. Ako ne, onda znam eventualno boju. A o Hondama znam i boju koja se mogla kupiti uz pojedine serije, i motore i potrošnju i tehničke detalje koje poznaju samo fanovi koji ih nisu - kao što sam ja učinila - samo nabubali jer su mjesecima zurili u muževljeve auto kubove, bliceve, oglasnike...
Vozačku sam dobila prilično kasno: tek prije godinu i nešto sitno. Uz što, naravno jer sam ja u igri, ide i priča. A priča glasi ovako: s 18 me madre natjerala polagati vozački. Eufemizam stoljeća je reć da mi nije išlo: na dan polaganja sam skoro pokupila smetlara i zabila se u rinzol. Hoću reći, nisam se skoro nego STVARNO zabila u rinzol. Pala sam jer mi je instruktor stisnuo kočnicu, što je, ako niste znali, big no no. Enihu, godinama sam sanjarila o autu. Kao, imat ću svoj auto pa ću, kad me uhvati huja, kakva me sad već danima drži i manifestira se time što u danu izgovorim možda 5 riječi (osim sa sinom, što je samo po sebi poseban fenomen), sjest u auto i vozit dok se ne rastope boje.
Imala sam jednog divnog prijatelja koji bi me nazvao u 11 navečer i obavijestio me da se za 15 minuta imam spustiti pred zgradu. Vozili bismo se po čitavom gradu, jednom smo završili i u nekoj selendri iza Varaždina, drugi put u nekoj Nedođiji iza Gospića, na cesti po kojoj u dva sata nije prošao niti jedan auto, treći put u Kninu, jednom smo krenuli na Krk, a završili u Zadru... Ima tih dogodovština.
Uglavnom, maštala sam kako ću ja ovakve dane (odnosno noći) provoditi za volanom. Na putu prema nigdje. Goin' nowhere fast.
U mojim maštanjima vozim samo jedan auto i iako bih prodala dušu za Hondu, ne vozim nju. Vozim ovaj auto na slici, BMW 2002, iz tamo neke sedamdeset i neke. Mora bit star ko ja ili stariji. Cijelog sam ga sredila, odnosno nisam ja nego dobri ljudi kojima sam platila da to obave i ima mrkli sound unutra. I onaj volan, onakav kakvi volani trebaju bit. I fine siceve, tak da imaš osjećaj da na cesti sjediš. Taj auto želim. Krele za automobilizam kakvo jesam, dugo nisam imala pojma koji je to auto o kojem maštam da me prati u mojim noćnim pohodima. Obično sam ga opisivala kao "kockast, al uzak. Mali. Onak, s izduženom kabinom", što je tek mrvu bolje od uobičajenog ženskog "crveni".
Elem, našla sam ga jučer sasvim slučajno: vozio ga je glavni junak knjige koju prevodim pa sam išla vidjet na gugle kako izgleda. I sad kad znam kako se zove, kupujem. Samo da se mrvu obogatim.
Budući da sam kreten koji ne zna postavit sliku koja nije točno 200 x 150 piksela, evo ga na ovom linku: istinska ljepota.
|
