Dakle. Postoji taj glupavi običaj da se za fašnik peku krafne. Žene ih peku stoljećima valjda. Pa je tako i rahatlica mlada zaključila da će u duhu sebe kao mlade majke, supruge, domaćice i trudbenice, ispeć vražje krafne. Fino si je rahatli [obožavam ovaj merčepovski stil govora] isprintala recept. Popisala namirnice. Napravila plan. Peći će ona krafne jer šta, ako je fašnik treba dijete doživjet isti u punom sjaju.
Sad se već neko vrijeme poznajemo. Oke, ne poznajemo se toliko dobro da biste me, ne znam, zvali doma, pripuštali djeci i kućnim ljubimcima, upoznavali s funkcionalnim ostatkom svemira, ali znamo se. Znate da ja povremeno imam IDEJE. Mnogo ideja. Količinu ideja koju nakupe tri manična šizofreničara u čitavom životnom vijeku ja ispucam za tjedan dana. Pečenje krafni je u svakom smislu najgluplja, najdebilnija i najžalosnija ideja od sviju. No, strpite se malo, uskoro ćete saznati.
Dakle. Uzela je rahatli namirnice, poslala RD-a po ono kaj joj fali, uzela dijete, mikser i krenula, strogo se držeći recepta, nota bene, mijesit krafne. U obranu krafni moram reć da su fino mirisale dok sam ih mutila nadalina-style. U svoju obranu moram reć da inače stvarno fino kuham, čak i kruhove znam umijesit. No, kad sam konačno umijesila krafne i krenula ih valjat, suočila sam se s đavlom na djelu u vidu meke, gnjecave i iznimno ljepljive smjese.
Ulje mi je gorjelo na štednjaku, a ja sam se jebala, da prostite al znate da sam inače fina cura, s nečim gnjecavim i ljigavim, nimalo nalik tijestu od kojeg bi trebale nastati krafne. Nakon pola sata psovanja i maltene nožnog miješanja, prokletinje su se oblikovale u nešto, koliko toliko nalik izvaljanom tijestu. No kad sam ih bubnula u vruće ulje (opet PO RECEPTU, jebo on sliku svoju), rezultat je bio... pa... Ajmo reć ovako: umjesto lijepih, ružičastih krofnica, dobila sam kivi. Mislim, nemam ja ništa protiv kivija, fino je to voće i sama ga volim jesti, ali nisam ga očekivala naći na salveti na kojoj su se trebale cijediti moje fine, ružičaste krafnice s onom bijelom crtom po sredini. Ne, to kaj sam ja ispekla bilo je crno i - kivijasto.
Dok sam ja zgroženo gledala u plod svoje muke, pojavio se Sin.
- Mama ja bi krafnu.
- Nema, progunđala je mama.
- A di su?
- Nisu mi uspjele.
- PA ŠTA SI IM NAPRAVILA?
- Zabrljala sam.
- Pa kako mama, u očaju se moj sin zgrabio za glavu.
Oke, uništila sam djetetu fašnik. Nesposobna sam ispeć vražje krafne koje osobito ni ne volim, ali mi se to učinilo kao zgodna ideja. Zgodna ideja my ass. Krafne su vražja tvorevina. Ja u kuhinji s druge strane, elementarna opasnost. Kiviji su završili u smeću. Tak mi i treba kad mislim da sve mogu vlastitim rukama napravit, zanemarujuć pritom činjenicu da za to u pravilu nemam živaca, strpljenja, pameti, vještine i sveg ostalog što je potrebno da se ispeku OBIČNE, GLUPE KRAFNE.
Imam i novu odluku: sljedeće godine ću se pravit da pečem krafne. Kivije ću tovarit u smeće, a na tanjur trpat fine, lijepe, ružičaste iz dućana. Nema šanse da me sin i RD skuže, ionako bježe kad ja krenem prema štednjaku.