nekad ipak viknula bih poneku psovku ili grubu riječ...
Nesretno zaljubljeni ljudi su najniži oblik života na zemlji.
Naravno, ne mislim da je netko jadan zato što je zaljubljen, ali mislim da su nesretno zaljubljeni ljudi u stanju činit takve pizdarije za koje bi pisci sitcoma odmah dali lijevo jaje.
Obično se zajebavam da imam jako izražen nagon za samoodržanjem pa se zato nisam zaljubljivala u frajere s kojima, iz ovog ili onog razloga, nisam mogla ništa imati. U stvarnosti sam neuzvraćena zaljubljivanja (svoja, da se razumijemo), uvijek smatrala nekom vrstom mazohizma, i to ne pretjerano kreativnom, tako da sam se nekako racionalno povela za maksimom "oš, neš, bangladeš". I ne, ne frajerišem se, nisam ja slamala srca, nit se furam na neku fatalnu koku, nego mi je jednostavno uvijek bilo glupo nekog uvjeravat da bi trebao probat samnom. Mislim, ako to sam ne vidi - šta da mu radim, da ga drogiram? Je, strada ti ego, nitko ne voli pokupit košaricu, ali bože moj...
E ali... ALI, ovaj post je o tome kakvog sam kretena ja od sebe radila radi jednog kretena.
Odmah da raščistimo - lik u pitanju je teži oblik mulca. I da, znam što je osoba koja hoda s mulcem - koza na kvadrat. I jesam, bila sam.
Svi su za njega govorili da je čudan, ja sam tvrdila da je samo osebujan i svoj.
Svi su govorili da ima problema s drogom, ja sam tvrdila da eksperimentira.
Ljudi su govorili da je lud, ja sam pričala da njega samo treba voljet i razumjet.
Bio je nepouzdan - ne, imao je izraženu kreativnu crtu.
Imao je ispade - njegove su emocije dolazile u snažnim valovima.
Jel vam dovoljno zlo?
Baš tako. I još gore od toga.
Bila sam zaljubljena preko nosa. A onda me, nakon 6 mjeseci hodanja, ostavio. Brutalno, neočekivano i bez suvislog objašnjenja.
Tajming mu je bio savršen - večer prije moje maturalne večeri.
Ja sam zanijemila od šoka pa sam (ho ho fuckin' ho), ispala ledena kraljica. Izgovorila sam jednu rečenicu, "Dobro, daj me odvezi doma". Na radiju je svirao parni valjak, i aki je fufljao "kaoooooooo tiiiii", a ja nisam disala od izbezumljenosti.
Naravno da sam plakat počela čim sam stavila ključ u bravu i nastavila... otprilike koliko je kišilo u Macondu.
Drugog sam dana trebala pronaći i kupiti i haljinu i cipele i asesoar (evo da i to jednom upotrijebim u rečenici), i otić na frizuru i svašta nešto. Iz stana sam izašla u šetnju sa psom sa crnim sunčanim naočalama na nosu, e da bih mogla u miru i neometano cvilit nad kamenom, gdje smo se mi, oh, poljubili, ili nad grmom gdje me buhuhuhuhu, pošlatao, ili nad uličnom lampom u koju sam gledala dok mi je on mrsio raščupanu kosu... Bljuv. Kupila sam drugu haljinu koju sam našla, stara me na jedvite jade spriječila da kupim i prve cipele u izlogu, al je čitav cirkus, skupa s kupovinom nekakve rukom slikane marame i nekakvih turbo super kul čarapa, bila gotova za sat i pol. Toliko sam provela kod frizera. Ostatak dana sam ridala.
Maturalna večer je bila, pa kakve su već maturalne večeri. Većina cura je prvi put nataknula štikle. Ja sam svakako tog dana skinula štiklojunf, damski ubauljavši u foajer hotela Palace i još ženstvenije i damskije prosiktavši kroz zube "ako se netko nasmije, fizički ću ga ozlijedit".
Negdje nakon par čaša votke i par čaša bambusa i nakon što sam objeručke obgrlila bocu viskija i premudro odlučila srkat iz nje na slamku, sjetila se rahatlica mlada jučerašnjeg ljubavnog brodoloma.
Postoje ljudi koji ne smiju pit. Ja na primjer. Potrošila sam godine opijanja, a u stvari uopće ne podnosim alkohol. Em me opali svojski, em postanem neuračunljiva, em me opere amnezija poslije. Em imam POSEBNO biserne ideje.
Bila sam pijana ko 17 letvi na hrpi. Imala sam zalihu cuge za spremit pod stol 3 alkosa iz sibira. Ter sam krenula plakat i razlijevat šminku. Pa su me krenuli tješit. Da kreten, da budala, da nije nam se ionako sviđao, ko ga jebe, naći ćeš ti boljeg (yeah, right, poznata najpoželjnija hrvatska udavača rahatli). Pa je rahatli, u neko čudno doba noći i vjerojatno inspirirana činjenicom da je u hotelu, da tako hoh & nobl baulja s čašom s nogicom po finom hotelu i da je friško nogirana i srca slomljena, odlučila kurvat se.
Stvarno bih voljela da se toga sjećam, ali ja stvarno od alkohola imam crne rupe u glavi. Znam da sam pokrenula licitaciju na zrinjevcu i navodno sam dobila pristojnu cijenu. Ne znam i ne sjećam se, prijateljica me spasila od potpunog debakla.
Iste sam noći uz rečenu bocu viskija donijela važnu odluku: ko jebe njega, kad sljedeći put nazove, reći ću mu da me nema. Ne! reći ću mu da sam se dogovorila. Još bolje, pravit ću se da mu nisam prepoznala glas. Ha! nek si misli, gad.
Držala sam se odluke, ho ho ho.
Dan-dva kasnije, kad je popustio konjski mamurluk, slučajno sam okrenula njegov broj i slučajno spustila slušalicu kad se javio.
Slučajno bih prošetala ispred njegove kuće i slučajno, majke mi, izašla u birc do njegovog.
Slučajno sam tražila njegove tablice na svakom crvenom stojadinu.
Slučajno sam sjedila i hipnotizirala telefon, histerična i agresivna ako bi se javio ili zvao netko drugi. Netko tko nije bio on.
Slučajno sam i odskočila 7 metara u zrak kad je jednom telefon zazvonio, a s druge je strane bio on. Ispalo je da me zove kako bi mi vratio stvari. Shit.
Tih sam mjesec dana hodala svijetom kao duh.
Svi su mi govorili pizdarije, kakve već svi volimo govoriti ljudima kojima pukne veza.
Bit će bolje.
Niste bili jedno za drugo.
Bolje sad nego za par godina.
Mislim, fak, znam ja da od slomljenog srca ne umireš, iako se poneki junak lijepe književnosti ne bi složio, pretpostavljala sam da će jednom bit bolje, ali jebemu sve, što da radim dok ne bude bolje? jel makrame, goblene, jel da sitan vezak vezem, majku mu, što?
Uglavnom, bila sam psihotična. Plakala sam non-stop, toliko da je moj inače hladnokrvni brat odlučio riješit problem i predložio da ga jednostavno prebije. To bi mi ziher pomoglo.
Uostalom, kaj sam mogla? Zahvalit mu na tome što je, oh, jedno vrijeme bio dio mog života? blabla truć truć. Ja sam htjela da se vrati, nisam imala u planu duhovno rasti niti otkrivati sve dimenzije svog duha i plemenitosti. Htjela sam njega, a ne neku zamjenu.
Uglavnom, bila sam glupa, kako to već zaljubljeni ljudi ponekad znaju biti.
A epilog je, zapravo, ironičan.
Ispalo je da je 5 punih godina na kraju trajalo natezanje s njim, prekidi, mirenja, prekidi, mirenja... I da bi mi bilo bolje da sam ga jednostavno isplakala i otplakala tog ljeta, a ne uvjeravala samu sebe u postojanje nekakve svemirske ljubavi. U stvari, da se ne sjećam koliko sam luda i izgubljena tih mjesec-dva bila, vjerojatno se te silne ljubavi uopće ne bih sjećala.
I što je još ironičnije - svojoj tad najvećoj, životnoj, sudbinskoj ljubavi danas doista ne prepoznajem glas.