Ponekad se moraš podsjećati da udahneš.
Dah ostane nekako zarobljen, uhvaćen ispred nosnica ili usana i kao da ne ulazi u tebe.
Udahni, izdahni, samo nastavi disati. Ništa drugo sad nije bitno, samo nastavi disati.
Nema ničeg goreg od čekanja. Probudiš se ujutro i nemaš kamo ići. Udahni, izdahni. Obuci se. Ustani. Izađi van. Bilo kuda. Bilo kamo. Samo izađi.
Kupujem fornete, 3 kune i 40 lipa. Doručak, ručak i večera. Obrok šampiona. Dva forneta i galon vode. Pa si sit.
Sjedam na klupicu i palim cigaretu. Listam Oglasnik, posuđen na kiosku. Konobarice, čistačice, spremačice... Nešto mi teško sjeda na ramena, opet ne mogu udahnuti. Nastavi disati, govorim si, nastavi disati i polako ustani. Sad ćeš ustati i prošetati do kuće i nazvati te oglase.
Ljudi se zgroze kad im pričam da sam živjela na fornetima. Dnevni obrok za 3 kune i 40 lipa. I na riži - 6 kuna za kilu. Skuhaš i posoliš. Ili ti prijatelji donesu one kečape i male umake iz McDonald'sa - 1 kuna. Pa zaliješ rižu time i onda imaš gotovo gurmanski obrok. Stari kruh zagriješ u pećnici. A što sve možeš s krumpirom... Pa je ljudima neugodno. Ali to nije teško. To je jednostavno tako. Teško je kad dođeš kući i zuriš u zid. Jer nemaš kamo ići. Kad se budiš noću jer te netko nevidljiv lupa u prsa i izbija ti zrak iz pluća pa se gušiš. Ili se probudiš pa shvatiš da u snu plačeš i da su te probudile vlastite suze.
A sve se svodi samo na to: udahni, izdahni. Samo nastavi disati.
Post je objavljen 18.01.2007. u 07:15 sati.