13.08.2015., četvrtak
Kolovoz
Imala sam četrnaest. Bilo je to ljeto mojeg prvog posla, ljeto u kojem sam sjedila iza stakla velike korporativne zgrade i svakodnevno gledala vojsku kako vježba. Koju vojsku? Ne znam. Naknadna pamet govori mi da je to bila naša vojska, ali 1991. je, još je naša vojska zapravo njihova, nose maslinasto zelene uniforme i marševskim korakom hodaju Zagrebom.
A ja imam četrnaest, taman sam završila osnovnu školu. Jesam li znala da će biti rata? Nisam. Razmišljala sam o Diesel trapericama koje sam si tog ljeta zaradila i o martama za koje skupljam, a koje mi mama ne želi kupiti.
Imala sam četrnaest i taman sam upisala gimnaziju. Sjećam se kako sam si bila važna i ponosna dok sam hodala pored gradilišta budućeg hotela u Draškovićevoj. Upisala sam školu, hej! Pravu školu! I sad ću biti odrasla, gimnazijalka.
Imala sam četrnaest i ubrzo su počeli satovi geografije moje domovine. Lako je bilo naučiti: gledaš u televizijski ekran na kojem se velikim, žutim slovima ispisuju imena gradova i mjesta, ispod egide Zračna opasnost ili - opasnije - Opća opasnost.
Imala sam četrnaest i naučila sam prepoznavati razmjere opasnosti prema tome odakle su, kad je zračna opasnost u Zagrebu oglašena, poletjeli avioni. Bihać, Batajnica. Ili oboje.
Naučila sam i kako mi zemlja izgleda gledajući televizijske snimke. Doduše, učila sam i instant povijest jer sam vrlo često mogla gledati samo ono što je nekad bilo. Jučer još. Jučer je ovdje bilo selo. Jučer su ovdje živjeli ljudi. Jučer je ovdje bila cesta, crkva, škola.
Naučila sam i kako izgleda tuga. Sve se utrpa u par plastičnih vrećica i ljude koji odlaze. U suze, u uplakane ljude, u strah, u oči.
Imala sam četrnaest i satovi su trajali 35 minuta. Da ipak stignemo kući prije mraka. Da roditelji ne brinu. Da nam se nešto ne dogodi. Nešto neizrečeno. Imala sam četrnaest i bilo mi je drago što škola traje kraće pa nisam razmišljala o tom Nečem. Danas mi to Nešto izgleda kao ogromna tama koja samo čeka da me ugrabi. I mogla je biti tama. Mogla je jer je rat jer su uzbune jer naoružani ljudi hodaju svijetom. Jer je tama. Jer je rat.
Imala sam četrnaest i tog sam ljeta gledala kako se pune vreće s pijeskom. Kako se čiste skloništa.
Imala sam četrnaest i tog sam ljeta nazvala prijateljicu koja je živjela u Dugavama. Javila se i u pozadini su se čuli pucnjevi. Mislila sam da se šali, da je to nešto s televizije. Ali nije bilo. Pucalo se iz vojarne.
Imala sam četrnaest i nešto kasnije, te jeseni, u jednoj su noći po gradu postavljene one šine u obliku ježeva. Ne sjećam se kako smo ih zvali, ježevi možda? Ne sjećam se. Ali osvanuli su u jednoj noći.
Imala sam četrnaest i svakog sam dana, iako mi je majka to najstrože zabranila, prolazila pored zgrade Pete vojne oblasti, i gledala puščane cijevi koje su virile kroz prozor. Smijala sam se, čitala Heroinu, vrtjela po svom walkmanu i krala mami cigarete. Imala sam četrnaest, bila sam gimnazijalka, bila sam odrasla.
Ne znam jesmo li tada razmišljali o tome da rat mora završiti. Mislim da nismo. Rat je jednostavno bio stanje. Sjediš u skloništu i slušaš kako spiker ozbiljnim glasom objavljuje opasnosti, opća, zračna, Batajnica, Bihać, Vukovar, Vinkovci, Sisak, Slunj, slušaš isti niz domoljubnih pjesama koje bi trebale dizati moral, i to jednostavno tako mora biti. Rat je. Satovi traju 35 minuta, ponekad ideš u sklonište, dolaze izbjeglice, dolaze ljudi u maskirnim uniformama, nekad se puca, nekad ne. Rat je.
Imala sam sedamnaest i granate su pale u dvorište moje škole.
Imala sam sedamnaest i između te četrnaeste i te skoro osamnaeste u moj je svijet došlo mnogo izbjeglica. Neki su živjeli u hotelu, pedesetak metara od moje kuće. Pa sam ih poznavala. Neki su došli u moju školu. U neke sam se zaljubila. Neki su se zaljubili u mene. Rat je preselio adresu. Nestale su objave na vrhu ekrana, ali sada su vijesti svakodnevno počinjale Bosnom. Birala sam fakultet, nisam znala što bih radila u životu. Bila sam zaljubljena. Mislila sam da je zauvijek. Nije bilo.
Nekako mislim da sam i za rat mislila da je zauvijek. Ne sjećam se da mi je itko rekao - sad smo u ratu. Ne sjećam se da sam igdje vidjela objavu rata. Jednostavno je u jednom trenu bilo ljeto i ja sam jedva čekala ljeto, a onda su vojnici počeli marširati i počela su ekranom puzati ta žuta slova i počela su skloništa i ono strašno podrhtavanje zemlje (Pokupsko) i još strašnija dizanja Migova s Batajnice i Bihaća. Jednostavno je počeo rat pa je onda prestao, ali zapravo nije, samo je otišao drugdje.
A onda sam maturantica u istoj onoj školi u koju sam tako ponosno išla, gradilište je postalo hotel, Pete vojne oblasti više nema, ali vreće s pijeskom još su na podu i granate padaju u dvorište moje škole i ljudi umiru opet, ali na ulicama mog grada.
Bila sam uplašena, da, bila sam uplašena i zaljubljena i iznenađena. Ali to je rat, to je bio rat, i mi smo u tom ratu živjeli, disali ga, osjećali, godinama. Nitko nam nije rekao kad je počeo, nitko nam nije rekao, e sad je završio. Nemate više što vidjeti, idite kućama. Rat je gotov.
Rekli su da je Hrvatska slobodna, rekli su da je cjelovita, rekli su da počinje mirna reintegracija, rekli su da je gotovo. Ali nisu rekli da je rat gotov. Nikad nitko nije rekao da je rat gotov.
Jučer je stradao mladić koji je tada imao šest, a onda i petnaest. Stradao je u zemlji koju sam oduvijek maštala posjetiti, negdje u nekoj pustinji. U ratu koji nije njegov. I odjednom čitam ljude kako govore "ali" i kako pozivaju na ubijanje i krv i smrt, i razmišljam o ratu, o ratovima, o tome kako bi stvarno bilo vrijeme, konačno, da netko kaže da je rat završio, da više ne ratujemo, da je sad eto to što je, liječimo posljedice, krpamo rane, pokušavamo se sabrati, ali da više ne ratujemo, zaboga, koliko dugo možemo ratovati?
Rat su uplakani ljudi, rat je krv, rat je radio koji neprekidno brunda nešto u skloništu, ali ne brunda ovako kao sada, s najboljim ljetnim miksevima i feelgood glazbom, nego brunda s upozorenjima, objavama, opasnostima, javljanima ispod granata, s Ivanom koji je hodao kroz minsko polje kako bi izašao iz Vukovara i koji je sa 16 u Poreču pucao nekom liku u noge, i koji je imao sedamnaest, a ja petnaest i s kojim sam se ljubila na krčkoj plaži jer to radiš kad imaš petnaest i kad misliš - naivno - da je najgore prošlo.
A bila sam naivna jer sam bila dijete i mislila da je sve bolje kad prestane pucnjava. Nije. Najgore je kad zavlada tišina, kad se sve smiri i kad shvatiš da rat i dalje traje i traje i traje.
|
- 09:48 -
Komentiraj (2) -
Printaj -
#
14.11.2013., četvrtak
"Dobro je".
Kao pisac - i prije nego sam bila objavljena - najviše mrzim tu rečenicu "dobro je". Ma generalno je, u životu, ne podnosim. Ne razumijem što znači to - dobro je. Meni znači da netko nije pročitao - što je legitimno. Ili da mu se nije svidjelo - što je legitimnije. Ali ne razumijem onda zašto i čemu to - "dobro je".
Dok sam pisala "Duhove", imala sam nekoliko čitača. Ljudi koji su čitali dok se stvaralo i vraćali nazad svoje mišljenje, dojmove, sud. Potrebno mi je to jer je pisanje prilično usamljen posao. Sjediš za računalom i sklapaš te rečenice, a nisi siguran jesu li dobre, drži li se struktura, jesi li banalan, raspada li se stilski... I svima sam davala s napomenom: molim, okrutno. Jer samo tako može biti izvrsno, samo tako to čitanje - i sustvaranje neke vrste - ima zapravo smisla.
Većinu posla ionako obavljam sama. Moram. Moram sama sjesti, osmisliti priču, likove. Povezati ih. Dati im imena, osobine, prepoznatljiv lični opis. Moji čitači ne služe tome. Oni služe tome da, kad završim, pogledaju što je nastalo. I sasijeku me - ako treba.
Na "Omari" koju trenutno pišem imam iste čitače. I dobili su isti naputak: okrutno. Nemojte razmišljati hoćete li me povrijediti ili ne, nemojte razmišljati o tome hoće li mi stradati ego, niti o tome što želim čuti. Jedino što želim čuti jest istina, i samo istina.
I usput da - jedna od najbližih osoba koje imam u životu na Duhove mi je rekla: možeš ti i bolje. I znam da budeš.
Nisam se slagala s njom, mislila sam da je to najbolje što u tom trenutku od sebe mogu dati, ali cijenim iskrenost. I zato će ona ponovno čitati knjigu prije nego ode u tisak. Da mi ponovno kaže istinu. Svoju istinu, svoj dojam, ali iskreno i bez uljepšavanja.
Ja vjerujem, iskreno i potpuno vjerujem u priče. Vjerujem u jake priče. Vjerujem u riječi, više nego išta, vjerujem u riječi. I zato vjerujem da moji Duhovi imaju svoj život, baš kao što će ga Omara imati, jednom kada izađe, a trenutno izlazi iz mene u vrtlogu, u luđačkoj oluji i bujici koja mi ne da disati, spavati ni jesti. I zato vjerujem da će biti dobra, jer je iskrena i neuljepšana.
Pitali su me hoće li Omara biti nježnija od Duhova. Neće. Bit će, ako je to uopće moguće, grublja. Emocionalno pogubnija. Iskrenija. Otvorenija. Čak i osobnija.
Pitaju me onda kako mogu pisati takve stvari i što od mene ostane nakon što iz sebe izbacim takve priče.
Odgovor je jednostavan: ne ostane ništa. Nakon Duhova sam imala nekoliko mjeseci potpune praznine. I da, mislim da od mene ne ostane ništa. Isprazne me, emocionalno me poharaju, dovedu na sam rub fizičke izdržljivosti jer tih mjesec-dva pisanja ne jedem, ne spavam, ne razmišljam, ne ništa...
Ali točno tako i želim da bude.
Točno tako i mora biti.
Tako da ne ostane ništa jer onda znam da sam dala sve. A samo u sve vjerujem.Oznake: pisanje
|
- 18:59 -
Komentiraj (9) -
Printaj -
#
11.11.2013., ponedjeljak
Dobar dan:)
Dugo sam bio daleko, da l' me poželeo neko?
Godinu je dana ovaj blog bio izbrisan. Nisam sigurna znam li više razlog. U nekom trenu svega je bilo previše. I stradao je blog, stradala su neka prijateljstva, stradao je život. Nisam sigurna više koji su bili razlozi niti zašto sam to učinila.
Drago mi je što je vraćen. Drago mi je jer sam ovdje prvi put krenula u svijet. Drago mi je jer je ovaj blog porodio mnogo divnih stvari: neka divna prijateljstva, neke divne ljude. Davno je prestao biti anoniman, kako sam si dugo utvarala da jest.
Što se dogodilo u međuvremenu? Napisala sam roman. Zove se Duhovi.
Kažu da je dobar. Kao i obično kad je riječ o stvarima koje su vezane uz mene - pojma nemam. Ne mogu ga čitati, samo ga promatram na polici i mislim, ajde, neka si ti vani.
Pišem novi. Taj se pak zove Omara.
Ne znam ni s njim gdje sam i gdje stojim. Ne da mi spavati - doslovno. Ne da mi jesti, živjeti, disati. Urla iz mene da se želi napisati, a ja se trenutno pravim da je sve pod kontrolom i dobro. Ne znam je li. Ne znam hoće li biti dobar ili najgori.
Ovdje ću pisati o tome kako pišem. I što se događa trenutno, o čem razmišljam, što mi je teško. Pisat ću dnevnik svojeg pisanja. A vjerojatno i još ponešto, što mi padne na pamet.
Voljela sam ovo mjesto i ono je voljelo mene.
A s nekim se ljubavima teško pozdravljam.
Oznake: rebirth
|
- 12:31 -
Komentiraj (4) -
Printaj -
#
24.10.2012., srijeda
stvari koje ne govorimo
Ne govorimo važne stvari.
Tko smo.
Što nas čini živima.
Tko nas čini življima.
Ne govorimo svoje boje, vjetrove, oblake.
Ne govorimo svoje magle i svoje noći. Jednostavno ne govorimo, a ne prestajemo pričati.
I bojimo se šutnji jer one često govore glasnije od bilo koje riječi.
|
- 21:30 -
Komentiraj (7) -
Printaj -
#
19.10.2012., petak
magic & loss
Tvoji su prsti izradili moj svijet, izvukli ga iz nedjelje krcate obećanjima, iz nedjelje iz koje se mogućnosti prelijevaju kao vino iz čaše, kao vino koje – smijući se – proliveno srčemo sa stola. Tvoji su prsti oblikovali moje oblake i filigranske grane mojih stabala, izvukli ih visoko prema gore, visoko u nebo, raširili ih, dodali pokoju pticu na obzoru (crnu pticu) i rasprostrli crvenu traku sutona kroz pukotinu na nebu. Tvoji su prsti plesali po zraku, hvatali zlatne trake smijeha po sobi, namjestili okvir slici mojih dana i učinili ono što se s danima obično čini: izgužvali ih i zaboravili u džepu zimskog kaputa. Tvoji su prsti uhvatili moje, pomagali mi ugrabiti tamnozelene sjenke razasute po podu poput izgubljenog sitniša, tvoji su me prsti ponovno iscrtali na praznom platnu koje sam – baš za tu priliku jer htjela sam ti biti lijepa – ukrala iz nekog usputnog dvorišta. Tvoji su prsti bili moj pratitelj i znaš, oduvijek sam više cijenila pokrajnje ceste i zapuštene kuće i prljave prozore i ispljunute psovke od tvojih blještavih šalica kave, od kristala u koje sipaš stvari koje ne mogu niti izgovoriti, ali u mojem su svijetu sjena tvoji prsti bili vjeran pratitelj i zakletva. Tvoji su prsti – na posljetku – izgradili mrežu kroz koju sam propadala, dan po dan, udišući iskričavu stvarnost tvojih jutara, gubila se u njoj, nestajala i našla se na kraju čvrsto spremljena u dnu ladice, u društvu razglednica, starih ključeva i djetinjih rukopisa.
|
- 18:55 -
Komentiraj (0) -
Printaj -
#
12.10.2012., petak
uspavanka
- Ššš, tiho. Zatvori oči.
- I onda?
- I onda spavaj.
- I onda?
- I onda sanjaj.
- A ako bude ružan san?
- Čuvat ću te od ružnih snova.
- Ne možeš. Snovi ti se prikradu dok ne gledaš. Uđu ti ispod trepavica i zalijepe ti se za oči. I onda ih nosiš sa sobom čak i kad se probudiš. A ako je ružan san, onda se prelije po tebi kao tinta u čaši, slije se na tebe kao proljetni pljusak i odjednom je sve nekako drugačije i iskrivljeno i…
- Uvijek sanjaš isti san. Hoćeš li da ti ispričam priču o snovima?
- Ako je lijepa.
- Lijepa je. I istinita. Hoćeš?
- Pričaj mi.
- Jednom davno, davno, dok je svijet još bio ravan i dok još bogovi nisu srušili stepenice do oblaka, i dok je još nebo ponekad gorjelo i dok su ljudi znali sve jezike mora, snova nije bilo. Postojali su, ali su živjeli na kraju svijeta, u špilji s vjetrovima. Zamisli velike, stvarno velike pahulje – znaš kako izgledaju? Takvi su bili snovi. Velike, kristalne pahulje koje su pleli vjetrovi jer su se provlačili kroz njih, vrtjeli se oko njih poput virova, dubili ih i rastezali – kako danas rastežu i oblikuju grane stabala. I bili su živi, i mijenjali su boje: ponekad u plavo, ponekad u ljubičasto, ponekad u zlatno. Ali ljudi ih nisu poznavali jer ljudi nikada nisu otišli do kraja svijeta.
- Zašto ne?
- Bili su drugačiji. Nisu vjerovali da svijet ima kraj. A i kakav bi kraj svijeta mogao biti kada imaš stepenice do oblaka i kada možeš – ako baš poželiš – provesti dan šetajući nebom? Ljudi nisu poznavali snove i snovi nisu poznavali ljude. Ljudi su poznavali mora i rijeke i šume, i imali su gradove, a ti su se gradovi ponekad mijenjali i nestajali, kao kad rukom otareš mrvice sa stola. Jednostavno bi hodao ulicom kojom si hodao svaki dan i jednog bi dana shvatio da ulica više ne postoji. Ili da je na mjestu ulice sada krivudavi toranj čiji vrh nisi mogao vidjeti jer se skrivao negdje duboko u vatrama neba.
- A kad bi zaspali?
- Kad bi zaspali, oslonili bi glavu na zemlju i slušali mora kako pričaju priču. Mora su izvrsni pripovjedači, ali smo zaboravili njihov jezik.
- A oni koji nisu živjeli pored mora?
- Svi su mogli čuti priče jer kad mora pričaju, čitav se svijet umiri i pušta da riječi putuju kroz tajne kanale u zemlji. Svi su slušali priče. I mora su pričala o svijetu, o svjetovima iznad neba, o svjetovima vatre i svjetovima leda. A onda je jednoga dana more ispričalo priču o špilji na kraju svijeta. Priču o vjetrovima koji pletu niti snova. O njihovim igrama. O kristalima koji svjetlucaju na suncu i o njihovoj neviđenoj ljepoti. Pričalo je i pričalo čitavu noć, a ujutro su se ljudi probudili, sretni jer su čuli novu priču. Svi su mislili da je to samo jedna priča mora – svi osim jednoga od njih, jednoga koji je odlučio otići na kraj svijeta i otkriti postoji li uistinu ta špilja.
„Ako je pronađem, donijet ću vam te kristale koje nitko nikad nije vidio“, rekao je. „Ali to ne postoji“, govorili su mu. „To je samo priča. Znaš kako mora znaju pričati.“ Osim toga, ponavljali su, vjetar ne postoji. Ali on nije odustajao: svake je večeri prije spavanja govorio moru, „Pričaj mi o špilji. Pričaj mi o njima. Pričaj mi o vjetrovima i o snovima, pričaj mi kako izgledaju. Pričaj mi o tome kako je držati ih u rukama. Pričaj mi kako pričaju.“ I more je pričalo. Nije prošlo dugo i on je krenuo na put. Moraš znati da se tada putovalo drugačije: imao je oblake po kojima je mogao hodati i stepenice koje vode u nebo. Mogao je jednostavno prehodati svijet i uskoro se obreo na kraju svijeta, ispred špilje koja je ulazila duboko u more i bila toliko visoka da je parala nebo. Stajao je pred tom špiljom i gledao more kako se smije u dubini. „Stigao si“, reklo mu je more. „Stigao sam“, odgovorio je putnik. „Što ćeš sada?“, pitalo ga je more, iako je već znalo odgovor. „Sada ću ući“, odgovorio je putnik. „Budi oprezan“, upozorilo ga je more. „Nitko nikad nije držao san u rukama. Njih samo vjetrovi mogu nositi – a ti ne poznaješ ni jedne ni druge.“ Ali putnik nije odustajao. „Nitko nikad nije ni došao do kraja svijeta. Uspjet ću.“
I hrabro je zakoračio u špilju. Ondje je vidio ljepotu kakvu nitko nikad prije ni poslije nije vidio. Vidio je sve boje odjednom i čuo pjesmu vjetrova. Vidio je kako se njihovi dugi prsti pletu, nježno, oko kristala u kojima je mogao vidjeti čitav svijet: i vatru neba, i ples zmajeva u suton, i tek rođene rijeke, i šume koje slikaju svijet nama nevidljiv. Vidio je i čuo je i srce mu je poskočilo u grudima. „Ovo je pravi svijet“, viknuo je glasno. I možda bi sve tu i završilo jer ga je ta ljepota toliko očarala da je stajao i promatrao svu tu silnu ljepotu, da ga vjetrovi nisu primijetili i poželjeli ga dotaknuti – moraš znati da ni oni nikada nisu vidjeli nekog od nas – pa su pružili svoje dugačke prste i pomilovali ga po licu, poškakljali ga po obrazima i prošli mu kroz kosu i on se ohrabrio i uhvatio jedan od kristala snova.
- I što je onda bilo?
- Onda je putnik izašao iz špilje noseći san, a vjetrovi su pojurili za njim poput razigrane djece i ponijeli druge kristale sa sobom. On je jurio po oblacima, a njegov se san zbunjeno okretao oko sebe: nije bio navikao da ga dodiruje itko osim nježnih prstiju vjetra. A nije nikada vidio ni sunce, ni plamen na nebu, ni dubinu zemlje ni osmijeh na nečijem licu – a sada je putnik jurio nazad smiješeći se, jer je uspio, jer je uhvatio san i jer se vraćao uz pratnju drugih snova i vjetrova. „Sad će mi vjerovati da to nije bila samo priča“, ponavljao je u sebi.
- I onda?
- Eh, onda je san pokušao pobjeći nazad. Vidio je vjetrove, vidio je svoju braću snove, htio se vratiti u svoju špilju jer je svijet u koji je ušao bio jednostavno prevelik za njega. Činilo mu se da će u njemu nestati, razumiješ? I tako je jednostavno kliznuo putniku iz ruku, upravo kada je ovaj jurio preko najviših oblaka. San je kliznuo i poletio prema zemlji, i svijet je zastao na trenutak… a onda je udario o zemlju i razbio se u tisuću komada i ti su se komadi razletjeli posvuda. A onda su vjetrovi zastali – iznenađeni – i ispustili druge snove pa su se i oni rasuli i razbili. Tako su svi stajali, zbunjeni, i putnik i vjetrovi i nebo i oblaci – a onda su se vjetrovi razbježali po čitavom svijetu.
- A snovi?
- Snovi su preživjeli. Ljudi su ih pronašli i zadržali. Čak i tako mali, bili su nešto najljepše što su ljudi ikada vidjeli. Ali nisu bili čitavi i nisu željeli biti razdvojeni. Zato se i danas pokušavaju spojiti.
- Kako se spajaju?
- Traže čovjeka koji je uhvatio njihov drugi komadić. Ili treći. I onda se dogodi da dva čovjeka – i ne znajući jedan za drugoga – sanjaju isti san. Susreću se u njemu, prepoznaju se i kad se tako nađu, snovi ispletu niti koje ih zauvijek povežu. Pa se dogodi da se sretne dvoje, pogledaju se u oči i vide u njima komadiće snova – boje, recimo – i kad ih ugledaju, više se ne razdvajaju.
- Nešto kao ljubav?
- Nešto kao ljubav.
- A što ako nisu zajedno?
- Onda snovi čekaju. Čekaju da ih predaju nekome drugome i pokušavaju ponovno. Nikada neće prestati pokušavati. Uvijek, zauvijek, do kraja vremena. To snovi rade.
- Imao si pravo, lijepa je priča.
- To je samo priča. Sad zatvori oči. Spavaj.
|
- 00:35 -
Komentiraj (8) -
Printaj -
#
14.06.2011., utorak
Zagrebački pride
Splitski je pride došao i prošao. Dobili smo nesuvisle komentare nesuvislih popova i društvenih kroničara. Dobili smo prepucavanja na Fejsbucima i forumima. Dobili smo pametne i manje pametne komentare na portalima. Osobno sam izgubila ponešto prijatelja s Fejsa: neke sam pobacala sama iskreno iznenađena količinom mržnje koju sam čitala u njihovim izjavama, a neki su – o čuda – pobacali mene. Čudo je jer su ti koji su pobacali mene krenuli s argumentacijom “ja imam gay prijatelje, ali”. No dobro, pošto ih kupila, po to ih prodala, j**eš sad par budala koji su cijepljeni protiv suvisle argumentacije.
Ali sav taj splitski užas izrodio je mnogo toga dobrog. Recimo, gledam već dva dana kako moji vrlo strejt prijatelji stavljaju statuse podrške prideu i profilne slike duginih boja. Gledam kako žustro sudjeluju u raspravama i kako – mnogi od njih – najavljuju pridruživanje povorci u subotu. I to je, ako mene pitate, najvažniji pomak u svijesti u posljednjih 10 godina – borba za prihvaćanje i borba za prestanak diskriminacije konačno su izašli iz – ipak! – uskih okvira zajednice i iskoračili hrabro u mainstream zajednicu. Odjednom su strejt ljudi koji nikakve veze s LGBT zajednicom u Hrvata nemaju osjetili potrebu komentirati, sudjelovati, djelovati.
povezane vijesti
I to je važna promjena paradigme, jer ako nas povijest ičemu uči, a onda nas uči tome da se promjene zbivaju kad iz manje zajednice koja ih zahtijeva prijeđu u to proverbijalno, nijemo društvo i počnu se širiti kao val, sve dok ne postanu toliko uobičajene i normalne da se više nitko na njih ne osvrće. Dogodilo se to kad su žene tražile svoja prava – koja su danas uobičajena i normalna, a za koje su se generacije žena krvavo borile. Dogodilo se to kad su radnici tražili prestanak izrabljivanja. Dogodilo se to kad je Rosa Parks zaključila da je bole noge i da će ipak sjesti. I zato mislim da je važno, dobro i pozitivno što su se u pride priču upetljali i strejteri. Dapače, mislim da je to dužnost i obaveza svakog od nas, bez obzira na seksualne, rodne i spolne preferencije. To spada u onaj red građanskih dužnosti i odgovornosti od kojih nitko ne bi smio bježati ako ima želju živjeti u društvu prihvaćanja različitosti i nenasilja – a barem deklarativno to svi želimo.
|
- 15:21 -
Komentiraj (20) -
Printaj -
#
16.03.2011., srijeda
Vjerujem
Vjerujem.
Vjerujem u ljude. Vjerujem da su ljudska srca sposobna za silna, nevjerojatna, silovita, predivna čuda. Vjerujem da smo sposobni biti Ljudi, a kad napišem Ljudi mislim na bića koja brinu za druge, koja paze na druge, koja daju ruku jedna drugima.
Vjerujem.
Vjerujem da nismo sami i da u svakom čovjeku postoji neka iskra - ponekad sitna, mala, jedva vidljiva - neka iskra razumijevanja, neka iskra želje da ne bude sam, izdvojen, osamljen. Vjerujem da svatko od nas ima neku nevidljivu antenu koja ga zove da potraži druge, da pazi na druge, da brine o drugima.
Vjerujem da je život ponekad težak i da je ponekima pretežak. I vjerujem da se ponetko toliko boji da ga strah zaustavi, paralizira, obezglavi. Vjerujem da je ljudski griješiti i da je ljudski mrziti i da je ljudski biti ravnodušan. Ali ljudski je i pokušavati, vjerovati, boriti se, ustrajati, suosjećati, voljeti.
Vjerujem u ljubav.
Vjerujem u prijateljstvo.
Vjerujem u drugarstvo, u zajedništvo, u ljudsku toplinu.
I vjerujem u nas, nas kao ljude, nas kao stanovnike ove male zemlje, nas kao stanovnike ovog predivnog, veličanstvenog, toplog svijeta.
Vjerujem da smo jedno. I vjerujem da ćemo uspjeti to pokazati jer nam treba, svima, taj osjećaj pripadanja, to umijeće stajanja zajedno, taj ponekad golem napor da pružimo ruku jedni drugima. I ponekad još veći napor da prihvatimo pruženu ruku.
Vjerujem u ovaj svijet.
Vjerujem u sebe u njemu i vjerujem u nas. I u Nas.
|
- 13:33 -
Komentiraj (15) -
Printaj -
#
15.03.2011., utorak
Ima taj trenutak kad se srce konačno smiri, tjeskobe nestane i sve nekako bude jasno. I ispravno.
Za nekog tko živi pod visokim naponom i tko se - kao ja - osjeća živim samo kad je prepun entuzijazma, dobre volje i velikih planova, stati, umiriti se, razmisliti, zastati na trenutak... sve to opasno vuče u melankoliju, drugu krajnost te umreženosti sa strujom. Zato su ti trenuci kad dođe mir, a s mirom ne dođe i panična misao da je ovo početak monotonije, neinventivnosti, polaganog umiranja, vredniji od bilo čega.
Jutros je došao jedan takav trenutak. Jedan je zgužvani osjećaj tjeskobe nestao nakon što se nekoliko dana vrpoljio u meni, simultano me tjerajući na nemirno hodanje i zavlačenje pod proverbijalnu dekicu, i umjesto njega se naselio mir. Teško je reći što sam prihvatila. Vjerojatno više stvari.
Činjenicu da stvari imaju početak i kraj, i da kraj dođe točno kad treba, a ne kad meni odgovara.
Činjenicu da sam ovdje s razlogom i da je ovaj svijet dizajniran da mi zamuti baš taj razlog.
Činjenicu da mogu biti neustrašiva iako se bojim.
Činjenicu da ponekad nekog moram i preboljeti.
|
- 11:16 -
Komentiraj (9) -
Printaj -
#
08.03.2011., utorak
imala sam sreće
Imala sam sreće. Imala sam puno, puno sreće. Jer ponekad najveća sreća nije izbjeći dno, nego se dići čak i kad padneš. Pasti, a uspeti se ponovno gore. Imala sam sreće: pala sam na dno, našla se gladna, uplašena, na cesti, i preživjela sam. Imala sam sreće jer me dovoljno ljudi u tom trenutku voljelo da mi pruži ruku. Imala sam sreće da progutam i konobarenje i smrzavanje na Trešnjevačkom placu dok ti se kiša slijeva za vrat i fornete za 3 kune i 40 lipa i Konzumovu slanu rižu i suhi kruh namočen u vodi i ugrijan u pećnici. Imala sam sreće da imam gdje spavati i da čitavo to iskustvo bude avantura, pustolovina, zabava. Imala sam sreće da sam mogla plakati u društvu. Imala sam sreće da u svome kutu imam najbolju ekipu na svijetu. Imala sam sreće da se mogu bojati.
Sretnem ponekad ljude koje sam nekad voljela. Neki su pali, kao što sam i ja pala. Neki su ustali, neki su ostali poraženi. Svaki put kad ih vidim, svaki put kad se sretnemo, svaki se put prisjetim tih forneta i tog gladovanja i prežgane juhe i riže. Svaki se put sjetim olova u prsima kad bi došao ponedjeljak, utorak, srijeda... tako ti radni dani, a ja bih sjedila kod kuće i razmišljala kako da pokrenem ruke i noge, kako da se natjeram da dišem.
Lako bih sada mogla lagati, raspredati mitove o svojoj snazi i odlučnosti, ali istina je da sam imala sreće. I ljubavi, imala sam oko sebe puno ljubavi.
|
- 11:09 -
Komentiraj (7) -
Printaj -
#
29.12.2010., srijeda
Kako sam zavoljela trčanje i neke druge priče o 365 dana
Oduvijek, otkako pamtim, svoje vrijeme mjerim u promjenama. Kad pogledam godinu iza sebe, provjerim koliko sam drugačija. To je važno mjerilo - promjena - pokazuje ti koliko si učio, koliko si bio znatiželjan, koliko te zanimao svijet. Imam naime to čvrsto uvjerenje da ne možeš naučiti nove stvari, upoznati nove ljude, vidjeti nova mjesta, a ostati nedodirnut, nepromijenjen, isti.
Volim ovu godinu. Kada se jednom budem prisjećala godine kojoj brojimo posljednje trzaje, prisjećat ću je se kao važne, jedne od važnijih. Nekako sam ove godine pronašla sebe. Čudna je to rečenica - zar se ljudi mogu zagubiti kao stare čarape? - ali stvarno sam pronašla onu sebe koja nema naslaga trulih kompromisa i starih laži. Ja sam ja, takva kakva jesam. Nisam idealna, ali sviđa mi se sve više ta njurgava tvrdoglavica. Mnogo je toga otpalo putem. Mnogo ljudi, mnogo loših odnosa, mnogo kompromisa. Iznenadila sam se kako me malo bilo briga. Bilo je užasno teških trenutaka, mislila sam da ću se slomiti, raspasti. Nisam. Na kraju godine i dalje stojim, i dalje sam ja, i dalje se borim.
Zavoljela sam trčanje. Zavoljela sam ga toliko da bez muke ustajem u 5 ujutro, izlazim trčati na minus 15 koliko je bilo neki dan, izlazim trčati po snijegu, po ledu, po kiši. Zavoljela sam ga toliko da maštam o dalekim rutama, o pustinjama, o planinama, o maratonima. Zavoljela sam ga jer svakog jutra dan počinjem osjećajući se kao pobjednik, kao nesalomljiva, neuništiva, nepobjediva. Pitaju me prijatelji ponekad kako to da trčim. Istina je da sam jednostavno jedne nedjelje odlučila da ću ujutro ustati i trčati. Bila je neka glupa nedjelja, potpuno nevažan datum, a ja sam ujutro ustala i trčala i nisam se zaustavila do danas.
Neke sam ljude zavoljela tiho, izdaleka. Neke sam naučila voljeti bolje. Neki su zavoljeli mene, a s nekima sam se odlučila voljeti na daljinu. I to je okej - riskirajući da zvučim kao petparački savjetnik za samopomoć - učinila sam to zato da bih zadržala sebe.
Imam novu staru ljubav, fotografiju. Pa fotografiram i utvaram si da komadiće ovog predivnog svijeta nosim sa sobom. Ne nosim, ali lijepo je misliti da se trenutak može zaustaviti.
Ne znam kakva će biti sljedeća godina. Nadam se da će biti uzbudljiva. Nadam se da ću na njenom kraju moći ovako zadovoljno odvrtiti film u glavi i reći - iskreno - da nisam protraćila vrijeme. Nadam se da ću biti tužna, vesela, radosna, umorna, sretna, ispunjena, naspavana, besana, nadam se da ću divljati, donositi odluke bez imalo razmišljanja, nadam se da ću pokušavati i nadam se da ću uspijevati. Nadam se da ću naći vremena za ljude koje volim i za one koji mi golicaju znatiželju, nadam se da ću otputovati daleko i nadam se da ću još koji puta provesti noć pričajući i smijući se i pričajući i nadam se da ću u sljedećoj godini čitati neke sjajne knjige i slušati neku sjajnu glazbu i nadam se da će biti puno koncerata i puno smijeha i puno putovanja i puno... ma puno svega. Da, i tuge jer bez tuge (ili straha) ovo lijepo malo vrijedi.
Ovaj je svijet stvarno predivno mjesto. Dok ovo pišem, nebo je buknulo u crvenoj i narančastoj. Izgleda mi, ovako dok sjedim i promatram kroz prozor, kao da se netko zaigrao temperama po platnu, šarao prstima. Svijet je predivan.
|
- 15:51 -
Komentiraj (6) -
Printaj -
#
23.11.2010., utorak
Ima dana kada san poneseš sa sobom. Jednostavno se zalijepe za kapke i drže se uz tebe dok ispijaš svoju jutarnju kavu, dok se voziš na posao, dok hodaš kroz dan.
Ima dana kada se san uhvati za tvoje vjeđe i ostane uz tebe kao prišivena sjena, kao noć u zjenicama.
Ponekad se to pogrešno definira kao pospanost. To nije pospanost, to je san koji ti se mazi uz lice poput jastuka, to je meko i toplo mjesto na vratu, to su silom istrgnute i usađene u blijede boje jutra.
|
- 17:53 -
Komentiraj (5) -
Printaj -
#
21.11.2010., nedjelja
Jel znaš da imam violinu staru 170 godina?
Uopće nisam obraćala pažnju na muškarca meni s desna. Ušao je u autobus noseći violinu u koferu, vonjajući po hladnom dimu, po lijeganju pred zoru. Ne volim društvo u autobusu: to je moje vrijeme za putovanje, za razabiranje obrisa među duhovima mraka vani, za puštanje dana da ode... kuda već potrošeni dani idu.
- Ma nemoj reć - čudi se prijatelj. - Pa kako to? - pita ga, a možda sam to samo ja, koja prisluškujem njihov razgovor, ali čini mi se da ga zapravo pita "odakle ti?"
Smije se moj tamnoputi i tamnokosi susjed. Smije se i tapša rukom koljeno.
- A evo, vidiš, sve čovjek nađe kad traži... Nešto nađeš, nešto kupiš, a nešto i bog da...
Promatram njegov odraz u staklu i smiješim se.
- Pa fino ti je bog dao.
- Bome jest - smije se violinist.
- Jesi čuo da se Mario razveo?
Moj susjed trese glavom, iznenada ozbiljan.
- To je k'o neka epidemija - pokušava ga raspoložiti prijatelj.
- Ma tako to bude, kad se dvoje ne poštuje, džabe ti onda i ljubav jer ćeš je potrošiti dok se ne okreneš. Lako je tako, ne ide pa odeš. A neće se nikome sjesti sam sa sobom pa reći, jebiga stari, sjeb'o si.
Sišli smo na istoj stanici. Kad sam se okrenula, i on je bio samo duh u tami.
|
- 10:35 -
Komentiraj (2) -
Printaj -
#
30.10.2010., subota
kad se naljutim, kažem, jednom ću početi hodati i neću stati.
kad se naljutim, kažem, jednom ćeš me potražiti ujutro i nećeš me naći.
kad se naljutim, zamišljam svoj poznat i prepoznat svijet iz kojeg sam sebe izuzela, kao da sam - kaže netko a meni se sviđa slika - primaran broj zarobljen u vitičastim zagradama. postojim u svemu što sam dotakla, zamislilla i oblikovala, ali me u stvari nema.
kad se rastužim, kad budem sama i kad pomislim bit ću sama, onda zatvorim sve prilaze sebi, isključim se, zatvorim, zamrznem i čekam da se filmovi sami odmotaju, odvrnu, zaštucaju kad dođu do kraja.
kad budem takva htjela bih da mogu protiv sebe, da mogu reći sve što me ljuti ili rastužuje ili jednostavno tuži, da mogu ... nešto, ali ne mogu. i ostanem zaključana u sebi, nepotražena i nenađena.
|
- 19:20 -
Komentiraj (4) -
Printaj -
#
27.10.2010., srijeda
kako bi stvari trebale završavati
Velike priče trebale bi završavati tiho.
Zamišljam neke romaneskne krajeve, rastanak na nekom željezničkom ili autobusnom kolodvoru, na aerodromu možda, neki usputni rastanak u kojem si još dijelimo servisne informacije, dogovaramo za neke usputne stvari, a u sljedećem trenutku već će nas odvesti vlak ili autobus ili automobil koji je došao po nas, i posljednja scena tog filma bit će nečiji pogled u daljinu, poluosmijeh, gromka tišina.
Velike priče - velika prijateljstva - imaju svoj rok trajanja. Bilo bi jednostavnije, ali mislim užasno, kada bismo u trenutku kada na nekom životnom pultu podignemo tu bočicu prijateljstva mogli vidjeti i trenutak kada njegova vrijednost ističe, trenutak kada iz nečeg divnog, omamljujućeg, uzbudljivog, uzbuđujućeg i zaljubljujućeg, prelazi u nešto pomalo otrovno, nešto što može naškoditi, zgrčiti se kao kamen u dnu želuca. Bilo bi isto tako divno kada bismo s tom bočicom u trenutku primopredaje dobili neke upute, da ostvarimo čudo, taj perpetuum mobile, to neko stalno i neprestano obnavljanje jedne priče, možda lijepe priče, ali priče koja ima početak, sredinu i kraj.
Svi smo odrasli na pop kulturi, na filmovima s dramatičnim potjerama po kolodvorima i vlakovima i Empire State Building mjestima, svi smo odrasli na romantičnim i srcedrapateljnim pjesmama o srodnim dušama i sudbinama i kismetu i usudu i ukletosti i štojaznamčemusvene i ponekad - baš kad su velike priče u pitanju - zaboravljamo da je velike priče najbolje pustiti da završe bez ijedne jedine riječi. Da zastanu usred rečenice. Da se jednostavno zamrznu u vremenu. Da posljednja uspomena koju imamo od te jedne velike, velike priče ne budu dvije osobe koje urlaju i vrište i nabacuju se uvredama jedna na drugu, nego da bude neka svakodnevna, životna, nježna situacija, da bude "vidimo se na kavi" ili da bude "javi se kad stigneš" ili da bude jednostavno "bok", kao da priča traje, nastavlja se, petlja i dalje u bezbrojne petlje svojstvene živim stvarima, a u stvari petlji nema dalje, nema više uzlova, čvorova, nema više konca koji - o bože kako promašena metafora - plete takve priče. Nema više priče, ovaj put nije uletio neki nepoznati spasitelj i u posljednjem trenu riješio glavnu junakinju - princezu - katastrofe.
Priča je stala, glavni junaci se pomalo posramljeno vraćaju na stranice svojih bajki - ako je moguće, u tišini.
Jer, u velikim pričama mnogo govorimo. Tu su svi ti veliki, grandiozni, golemi osjećaji, plešemo po oblacima i u stanju smo doslovno preokrenuti svijet. U velikim pričama stvaramo golemu količinu buke i nemira, guramo jedni drugima pod nos svoje masnice i ožiljke i svoje plastične operacije i svoje genijalnosti i svoje gluposti i kako priča prestaje biti velika, korak po korak kako otkrivamo da su ožiljci stvarno ožiljci i da masnice bole ako ih dotakneš, a kada nekog boli, tada taj ponekad bude i zao i grub i užasan, i kako se smanjujemo, kao ona Sanja u Onda, ona Sanja koja je mogla sve, ali nije mogla podnijeti laž, laž ju je činila malom, e tako sve te sitne laži, mali i truli kompromisi koje činimo u tim velikim pričama, sve te male i sitne podvale, svaki put kad smo "pregrizli jezik", sve to malo-pomalo smanjuje našu grandioznu bajku i pretvara je u pričicu. Esej, ponekad. Crticu, često.
I onda je prikladno, uistinu je prikladno, cijelu stvar završiti kao da se nikada nije niti dogodila. Poznajemo se, poznavali smo se, dobro, u jednom smo trenutku mislili da smo pronašli srodnu dušu, izgubljeni dio, komadić čarolije, ali to je nekako bilo pogrešno. Ili nije? Govorimo sebi da je bilo pogrešno jer da nije, ne bismo stajali na tom kolodvoru, aerodromu, peronu, ne bismo tražili pogled druge osobe i hvatali ga kako pleše negdje po zraku, taj pogled, a u stvari lažemo. Nije bilo pogrešno, bilo je pravo, ispravno, najpravlje moguće, i sve bilo je muzika, ali negdje smo počeli lagati, pomalo, positno, prešućivati, zaboravljati, zanemarivati i svaka je laž taj mali kristalić vječnosti činila sve manjim i manjim i manjim.
--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Obožavam početke.
Obožavam njihovu nedovršenost, njihovu otvorenost, neotkrivenost, čudesnost.
Obožavam odmjeravati svoju priču, ogledavati je, nadati joj se.
Jer, osim što imaš priliku otkriti drugoga, imaš priliku i ponovno izmisliti sebe, ogledati sebe u tuđim očima, odmjeriti se o novo ogledalo.
Ali zato sam savršeno nesposobna dovesti stvari kraju.
Ili to - ili mi nikada ne prestane biti stalo.
|
- 22:51 -
Komentiraj (19) -
Printaj -
#
25.10.2010., ponedjeljak
Jednog dana doći će samo vijest da više nisam, netko će ti reći, javiti, poslati pismo, ili ćeš pročitati negdje. Kako se nije, pitaš me, kako se prestane biti, a ja ne znam, jednako kao što ne znam niti kako se ubija vrijeme, a ne znam ni kako se gubi vrijeme, što mu učiniš, da li ga negdje zametneš, tutneš, zaboraviš? Tako ne znam niti kako se ne bude, kako se odjednom nestane, kako se ispari iz svijeta kao da nikad nisi bio?
Jednoga dana doći će samo vijest da više nisam, i ljudi će se mrštiti i klimati glavama i vrtjeti prstima i pričati, a pričat će svašta, kako sam bila, kako sam postojala, disala, trčala, radovala se, smijala, kako sam plakala, tugovala, vikala, urlala, samovala i sve će što ja jesam, sve što želim biti, pasti kao što pada lišće s drveća, lišće koje je poput debelog mekog tepiha i sada bih rado, najradije, jedino da mogu leći na taj tepih, pustiti da se prelije na mene, to lišće, to žuto, toplo, još neumrlo lišće i da se sve poravna, poljulja, zavrti i nestane... gdje već treba nestati.
|
- 22:46 -
Komentiraj (3) -
Printaj -
#
Jednom smo našli lešinu mačke.
Bila je crna, sasvim crna i odbačena pored ceste, pokraj kotača susjedova moskviča.
Ne znam odakle djeci fascinacija mrtvim stvarima, ali sjećam se da smo satima gledali u nju - u tu mrtvu mačku, u njene ukočene i iskežene očnjake, oštre zube i sjećam se, ne znam zašto sam to tako zapamtila, kako jedno oko više nije bilo u duplji. Ne znam gdje je bilo niti što se dogodilo s njim, znam samo da gledajući tu mrtvu mačku, jednu od prvih koje ću susresti , nisam osjećala ništa, ni strah ni užas ni neku neodređenu, blagu tugu koju osjećam danas kada uz cestu naletim na pregažene životinje.
Noćas sam se probudila iz sna u kojem je netko preko razglasa objavljivao grozote. Košmarni snovi prođu pa ih zamijeni košmarnija stvarnost. Svakog jutra ustajem, podsjetim samu sebe da se treba boriti, krenem u dan i navečer se vraćam ližući rane.
|
- 07:30 -
Komentiraj (4) -
Printaj -
#
07.10.2010., četvrtak
Well, you bet on a horse and it ran on the wrong way
I always said you’d be sorry and today could be the day
Imam tu jednu osobnu borbu: ponašati se onako kako se se drugi ponašaju prema meni ili raditi ono što mi prirodno dolazi? Zvuči banalno, ali nije, posebno kad si malo izudaran na tom mjestu. Nekako bi htio naglasiti da te se ne može samo tako uzimati zdravo za gotovo, iako je istini za volju pitanje čine li to zapravo ili ti se čini da čine.
Čitam danas po blogovima nove runde natezanja, egotripova i laži. Na drugim blogovima drugi ljudi mašu atributima koje bi rado voljeli vidjeti priljubljene uz sebe kao zastavama. Bed je s tim atributima što ljudima ne padnu na pamet s tim ljudima. I onda ti ljudi neki još glasnije viču i zahtijevaju svoje atribute, svoje oblake, svoje kopirane ideje, svoje ćušpajze od riječi.
Zašto to mene smeta? Ah, sebično želim biti vidljiva i mimo tuđih dramoleta i traženja pažnje. A možda je problem lako rješiv: ne dijeliti istu pozornicu.
|
- 09:12 -
Komentiraj (4) -
Printaj -
#
19.08.2010., četvrtak
Zašto ja moram otići u Grčku?
Bio je taj neki natječaj da napišemo najbolji razlog zašto bismo trebali otići u Grčku te će najbolji pobijediti. No, nije mi uspjelo pa nisam otišla u Grčku, ali jutros sam nabasala na svoj tekst o razlogu te ga tu objavljujem. Pa vi recite da me ne bi trebalo poslati u Grčku.
Dakle, zašto baš JA idem u Grčku? Kao prvo, zato što imam traume iz djetinjstva uzrokovane preambicioznim roditeljima koji su inzistirali da naučim grčki i latinski. Iskreno, da ikad u životu moram govoriti grčki ili latinski s nejtiv spikerima, pozvala bih egzorcista, ali mama je tvrdila da je to u svrhu moje edukacije, širine obrazovanja i yadda yadda yadda, a ne znate vi moju mamu, njoj reć ne je kao kajjaznam, prekinut ugovor između Hrvatske i Vatikana, dakle nemoguće.
Tako sam ja učila grčki, što uopće nije mala stvar, čitala sam Homera i Heraklita i raznorazne druge čudake, što je također svojevrsna trauma. Evo, recimo, starogrčki ima puno razreda (razreda, hej!) nepravilnih glagola, a ja sam imala problem samo s jednim jedincatim glagolom i to onim gameomai, što će reći "udajem se". To vam je podsvijest. Ali digresiram. Dakle, ja sam otrpila i učenje grčkog i ispiranje mozga u klasičnoj i probleme s hodanjem s dečkima iz Ruđera i/ili Mioca koji su moje štrebanje doma doživljavali kao izgovor da se ne drpam po klupicama u parku s njima, pa mi je tako, može se komotno reći, grčki loše utjecao na ljubavni život.
E sad, sve bih ja to pretrpjela i ne bih se bunila, da nije bilo masona iz međunarodne zajednice. Ozbiljno, masoni. Stvarno. Jer, naime kaj. Kad je ta masonska mašinerija propustila djelovati na tabananje po Balkanima, mi klasičari nismo mogli birati gdje ćemo na maturalac. Jer, tvrdili su nam, nije moguće po prihvatljivim cijenama doći do Grčke te tjedan dana provesti tumarajući po Ateni i degustirajući fina vina, kako to samo friško izašli iz puberteta i pušteni s lanca znaju. A pričali su nam stariji kako je Grčka divna, kako je hrana super, more plavo, nebo blješti nad glavom i kako su se vratili prepuni dubinskih uvida o životu, svemiru i smislu. Mi smo tako bili prisiljeni drndati se do Rima 14 sati te tamo bauljati po ruševinama i navodno se kulturno uzdizati. I još moraš trpjeti Talijane koji spopadaju sve što baca sjenu i ima puls, i koji su svi redom za bar glavu niži od mene. Dobro, ajde, ja imam 1,80, ali svejedno. Nisam se vratila kući s nikakvim uvidom, nego sa čvrstom željom da paštu sljedeći puta jedem 2035. godine.
Nadam se da sam razjasnila zašto je od krucijalne važnosti da baš ja odem u Grčku: to će mi pružiti jedinstvenu priliku da se riješim sa zlim demonima prošlosti zbog prisilnog klasičnog obrazovanja te s potisnutom ljutnjom zbog masonske ned...jelotvorne mašinerije. Osim toga, ja ću se iz Grčke vratiti s najmanje 20 kartica eseja o tome kako mi je bilo i u kakve sam sve pizdar... ovoga, nevolje upala jer imam taj nadnaravni skoro talent da upadnem u pizdar... ovaj, nevolje čak i kad idem skroz u suprotnom smjeru od njih. Tada pizdar... ovaj nevolja savine prostorno-vremenski kontinuum i stvori se pred ništa ne slutećom mnome. Ukratko: ja bih trebala u Grčku zato što ću kao pravi hedonist uživati u svakoj milisekundi tog putovanja.
|
- 11:04 -
Komentiraj (6) -
Printaj -
#
11.08.2010., srijeda
podne
„Loše su ljudi danas, baš jako loše“, kaže Ona. Ona je žena u onome životnom dobu kada je teško reći koliko godina ima. Stoji mi iza leđa, dok govori, slušam joj glas, još je mladenački mek i sladak, kao žvakaća guma, kao ljepljiva slatka vuna koja se rasteže po ustima, ali s onom primjetnom notom trpkosti i umora. I rezak je malo, taj njen glas, kako već reski znaju biti glasovi umornih žena. Okrećem se. Starija žena. Možda tek sredovječna. Možda u mirovini. Pored nje sjedi njena kopija: oslonila je lakat na koljeno i dlanom pridržava bradu. Ne govori ništa, samo kima glavom dok Ona luta očima po prepunom glavnom trgu. Na kraju uzdahne i dometne, „Malo je dobroga.“
Koji metar od njih stoji starica u prljavoj plavoj haljini. Ruke je oslonila na bokove, a između nogu odložila vrećice. Dok Ona govori, starica gleda pred sebe i onda, kao da želi podcrtati njene riječi, odlučno pljuje pred sebe.
Iznenada postajem svjesna onog harmonikaša koji već godinama valjda na istome mjestu rasteže svoj instrument. Danas, baš prigodno, svira neki francuski šlager. Podsjeća me na Sous le ciel de Paris s onim razvučenim, umornim dijelom. Možda i jest.
I odjednom sve se spaja u jednu sliku: i Ona i njena umorna prijateljica i starica koja odrješito, ljutito gotovo, pljuje na vreli pločnik, i ruke nekih turista koji razvlače kartu Zagreba, i šarena odjeća prolaznika koji jure po glavnome trgu, i malo dalje, žene ukopane u šarenilo cvijeća, i miris pečenog mesa koji mi odnekud draška nosnice, i miris znoja, i prsti prljavi od novina nekog čovjeka koji ih lista pored mene, i iznad svega, lijeni golubovi koji spremno jure uvis u trenu kad zagrmi podne, i sve to, čitav taj košmar slika i boja i mirisa i slučajno doplutalih riječi odjednom pred mojim očima sune u vis, visoko u vis, u svijetloplavo nebo kolovoškog zagrebačkog podneva, gore iznad crvenih brojki koje pokazuju vrijeme i 29 stupnjeva, iznad krovova, iznad zagrebačkih ulica koje se pletu i raspliću, koje se penju i spuštaju i dižu i nestaju, iznad nemira svijeta koji treperi i povija se oko nas.
|
- 16:13 -
Komentiraj (5) -
Printaj -
#
|
