Oduvijek, otkako pamtim, svoje vrijeme mjerim u promjenama. Kad pogledam godinu iza sebe, provjerim koliko sam drugačija. To je važno mjerilo - promjena - pokazuje ti koliko si učio, koliko si bio znatiželjan, koliko te zanimao svijet. Imam naime to čvrsto uvjerenje da ne možeš naučiti nove stvari, upoznati nove ljude, vidjeti nova mjesta, a ostati nedodirnut, nepromijenjen, isti.
Volim ovu godinu. Kada se jednom budem prisjećala godine kojoj brojimo posljednje trzaje, prisjećat ću je se kao važne, jedne od važnijih. Nekako sam ove godine pronašla sebe. Čudna je to rečenica - zar se ljudi mogu zagubiti kao stare čarape? - ali stvarno sam pronašla onu sebe koja nema naslaga trulih kompromisa i starih laži. Ja sam ja, takva kakva jesam. Nisam idealna, ali sviđa mi se sve više ta njurgava tvrdoglavica. Mnogo je toga otpalo putem. Mnogo ljudi, mnogo loših odnosa, mnogo kompromisa. Iznenadila sam se kako me malo bilo briga. Bilo je užasno teških trenutaka, mislila sam da ću se slomiti, raspasti. Nisam. Na kraju godine i dalje stojim, i dalje sam ja, i dalje se borim.
Zavoljela sam trčanje. Zavoljela sam ga toliko da bez muke ustajem u 5 ujutro, izlazim trčati na minus 15 koliko je bilo neki dan, izlazim trčati po snijegu, po ledu, po kiši. Zavoljela sam ga toliko da maštam o dalekim rutama, o pustinjama, o planinama, o maratonima. Zavoljela sam ga jer svakog jutra dan počinjem osjećajući se kao pobjednik, kao nesalomljiva, neuništiva, nepobjediva. Pitaju me prijatelji ponekad kako to da trčim. Istina je da sam jednostavno jedne nedjelje odlučila da ću ujutro ustati i trčati. Bila je neka glupa nedjelja, potpuno nevažan datum, a ja sam ujutro ustala i trčala i nisam se zaustavila do danas.
Neke sam ljude zavoljela tiho, izdaleka. Neke sam naučila voljeti bolje. Neki su zavoljeli mene, a s nekima sam se odlučila voljeti na daljinu. I to je okej - riskirajući da zvučim kao petparački savjetnik za samopomoć - učinila sam to zato da bih zadržala sebe.
Imam novu staru ljubav, fotografiju. Pa fotografiram i utvaram si da komadiće ovog predivnog svijeta nosim sa sobom. Ne nosim, ali lijepo je misliti da se trenutak može zaustaviti.
Ne znam kakva će biti sljedeća godina. Nadam se da će biti uzbudljiva. Nadam se da ću na njenom kraju moći ovako zadovoljno odvrtiti film u glavi i reći - iskreno - da nisam protraćila vrijeme. Nadam se da ću biti tužna, vesela, radosna, umorna, sretna, ispunjena, naspavana, besana, nadam se da ću divljati, donositi odluke bez imalo razmišljanja, nadam se da ću pokušavati i nadam se da ću uspijevati. Nadam se da ću naći vremena za ljude koje volim i za one koji mi golicaju znatiželju, nadam se da ću otputovati daleko i nadam se da ću još koji puta provesti noć pričajući i smijući se i pričajući i nadam se da ću u sljedećoj godini čitati neke sjajne knjige i slušati neku sjajnu glazbu i nadam se da će biti puno koncerata i puno smijeha i puno putovanja i puno... ma puno svega. Da, i tuge jer bez tuge (ili straha) ovo lijepo malo vrijedi.
Ovaj je svijet stvarno predivno mjesto. Dok ovo pišem, nebo je buknulo u crvenoj i narančastoj. Izgleda mi, ovako dok sjedim i promatram kroz prozor, kao da se netko zaigrao temperama po platnu, šarao prstima. Svijet je predivan.
Post je objavljen 29.12.2010. u 15:51 sati.