Jednog dana doći će samo vijest da više nisam, netko će ti reći, javiti, poslati pismo, ili ćeš pročitati negdje. Kako se nije, pitaš me, kako se prestane biti, a ja ne znam, jednako kao što ne znam niti kako se ubija vrijeme, a ne znam ni kako se gubi vrijeme, što mu učiniš, da li ga negdje zametneš, tutneš, zaboraviš? Tako ne znam niti kako se ne bude, kako se odjednom nestane, kako se ispari iz svijeta kao da nikad nisi bio?
Jednoga dana doći će samo vijest da više nisam, i ljudi će se mrštiti i klimati glavama i vrtjeti prstima i pričati, a pričat će svašta, kako sam bila, kako sam postojala, disala, trčala, radovala se, smijala, kako sam plakala, tugovala, vikala, urlala, samovala i sve će što ja jesam, sve što želim biti, pasti kao što pada lišće s drveća, lišće koje je poput debelog mekog tepiha i sada bih rado, najradije, jedino da mogu leći na taj tepih, pustiti da se prelije na mene, to lišće, to žuto, toplo, još neumrlo lišće i da se sve poravna, poljulja, zavrti i nestane... gdje već treba nestati.
Post je objavljen 25.10.2010. u 22:46 sati.