Bio je taj neki natječaj da napišemo najbolji razlog zašto bismo trebali otići u Grčku te će najbolji pobijediti. No, nije mi uspjelo pa nisam otišla u Grčku, ali jutros sam nabasala na svoj tekst o razlogu te ga tu objavljujem. Pa vi recite da me ne bi trebalo poslati u Grčku.
Dakle, zašto baš JA idem u Grčku? Kao prvo, zato što imam traume iz djetinjstva uzrokovane preambicioznim roditeljima koji su inzistirali da naučim grčki i latinski. Iskreno, da ikad u životu moram govoriti grčki ili latinski s nejtiv spikerima, pozvala bih egzorcista, ali mama je tvrdila da je to u svrhu moje edukacije, širine obrazovanja i yadda yadda yadda, a ne znate vi moju mamu, njoj reć ne je kao kajjaznam, prekinut ugovor između Hrvatske i Vatikana, dakle nemoguće.
Tako sam ja učila grčki, što uopće nije mala stvar, čitala sam Homera i Heraklita i raznorazne druge čudake, što je također svojevrsna trauma. Evo, recimo, starogrčki ima puno razreda (razreda, hej!) nepravilnih glagola, a ja sam imala problem samo s jednim jedincatim glagolom i to onim gameomai, što će reći "udajem se". To vam je podsvijest. Ali digresiram. Dakle, ja sam otrpila i učenje grčkog i ispiranje mozga u klasičnoj i probleme s hodanjem s dečkima iz Ruđera i/ili Mioca koji su moje štrebanje doma doživljavali kao izgovor da se ne drpam po klupicama u parku s njima, pa mi je tako, može se komotno reći, grčki loše utjecao na ljubavni život.
E sad, sve bih ja to pretrpjela i ne bih se bunila, da nije bilo masona iz međunarodne zajednice. Ozbiljno, masoni. Stvarno. Jer, naime kaj. Kad je ta masonska mašinerija propustila djelovati na tabananje po Balkanima, mi klasičari nismo mogli birati gdje ćemo na maturalac. Jer, tvrdili su nam, nije moguće po prihvatljivim cijenama doći do Grčke te tjedan dana provesti tumarajući po Ateni i degustirajući fina vina, kako to samo friško izašli iz puberteta i pušteni s lanca znaju. A pričali su nam stariji kako je Grčka divna, kako je hrana super, more plavo, nebo blješti nad glavom i kako su se vratili prepuni dubinskih uvida o životu, svemiru i smislu. Mi smo tako bili prisiljeni drndati se do Rima 14 sati te tamo bauljati po ruševinama i navodno se kulturno uzdizati. I još moraš trpjeti Talijane koji spopadaju sve što baca sjenu i ima puls, i koji su svi redom za bar glavu niži od mene. Dobro, ajde, ja imam 1,80, ali svejedno. Nisam se vratila kući s nikakvim uvidom, nego sa čvrstom željom da paštu sljedeći puta jedem 2035. godine.
Nadam se da sam razjasnila zašto je od krucijalne važnosti da baš ja odem u Grčku: to će mi pružiti jedinstvenu priliku da se riješim sa zlim demonima prošlosti zbog prisilnog klasičnog obrazovanja te s potisnutom ljutnjom zbog masonske ned...jelotvorne mašinerije. Osim toga, ja ću se iz Grčke vratiti s najmanje 20 kartica eseja o tome kako mi je bilo i u kakve sam sve pizdar... ovoga, nevolje upala jer imam taj nadnaravni skoro talent da upadnem u pizdar... ovaj, nevolje čak i kad idem skroz u suprotnom smjeru od njih. Tada pizdar... ovaj nevolja savine prostorno-vremenski kontinuum i stvori se pred ništa ne slutećom mnome. Ukratko: ja bih trebala u Grčku zato što ću kao pravi hedonist uživati u svakoj milisekundi tog putovanja.