Imala sam sreće. Imala sam puno, puno sreće. Jer ponekad najveća sreća nije izbjeći dno, nego se dići čak i kad padneš. Pasti, a uspeti se ponovno gore. Imala sam sreće: pala sam na dno, našla se gladna, uplašena, na cesti, i preživjela sam. Imala sam sreće jer me dovoljno ljudi u tom trenutku voljelo da mi pruži ruku. Imala sam sreće da progutam i konobarenje i smrzavanje na Trešnjevačkom placu dok ti se kiša slijeva za vrat i fornete za 3 kune i 40 lipa i Konzumovu slanu rižu i suhi kruh namočen u vodi i ugrijan u pećnici. Imala sam sreće da imam gdje spavati i da čitavo to iskustvo bude avantura, pustolovina, zabava. Imala sam sreće da sam mogla plakati u društvu. Imala sam sreće da u svome kutu imam najbolju ekipu na svijetu. Imala sam sreće da se mogu bojati.
Sretnem ponekad ljude koje sam nekad voljela. Neki su pali, kao što sam i ja pala. Neki su ustali, neki su ostali poraženi. Svaki put kad ih vidim, svaki put kad se sretnemo, svaki se put prisjetim tih forneta i tog gladovanja i prežgane juhe i riže. Svaki se put sjetim olova u prsima kad bi došao ponedjeljak, utorak, srijeda... tako ti radni dani, a ja bih sjedila kod kuće i razmišljala kako da pokrenem ruke i noge, kako da se natjeram da dišem.
Lako bih sada mogla lagati, raspredati mitove o svojoj snazi i odlučnosti, ali istina je da sam imala sreće. I ljubavi, imala sam oko sebe puno ljubavi.
|
