< ožujak, 2011 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Sve stvari koje trebate, želite, mislite. Sve što biste mi rado rekli, a komentari su vam glupasti. Sve što vam padne na pamet. Bolja sam s mailovima nego s komentarima. Mnogo, mnogo bolja.

vjetarpratisunce@gmail.com

Ovo su genijalci, ako mene pitate. Svi redom.
windfuckerica
žena s neptuna
XAVI
virtuela
svijet u boci
ZEN u teoriji i praksi
Tajpvrajter
milou
2TREF:)
hybridk
manistra
brother
Zrinka
DMJ
psihosomat
cakumpakum
ipanema
TRENK
zarazna
Athena premudra
Đuro
JEZDI
Trill
RUTVICA
Anspik
gurmanka
pustinjska
staričica baka
ovajonaj i sva njegova lica

ajfekt

Sluša se:
Andrew Bird
POP Depresija
Arcade Fire
!!!
Ella Fitzgerald
Angus & Julia Stone
Rebel Star

Čita se:
Alice Munro
Dario Džamonja
Tom Waits

Google Scholar

Blog mi više nije ružan zaslugom Zrine koja je preuzela stvar u svoje ruke i odignorirala moju posvemašnju tulavost za pitanja HTML-a.

16.03.2011., srijeda

Vjerujem

Vjerujem.
Vjerujem u ljude. Vjerujem da su ljudska srca sposobna za silna, nevjerojatna, silovita, predivna čuda. Vjerujem da smo sposobni biti Ljudi, a kad napišem Ljudi mislim na bića koja brinu za druge, koja paze na druge, koja daju ruku jedna drugima.

Vjerujem.
Vjerujem da nismo sami i da u svakom čovjeku postoji neka iskra - ponekad sitna, mala, jedva vidljiva - neka iskra razumijevanja, neka iskra želje da ne bude sam, izdvojen, osamljen. Vjerujem da svatko od nas ima neku nevidljivu antenu koja ga zove da potraži druge, da pazi na druge, da brine o drugima.

Vjerujem da je život ponekad težak i da je ponekima pretežak. I vjerujem da se ponetko toliko boji da ga strah zaustavi, paralizira, obezglavi. Vjerujem da je ljudski griješiti i da je ljudski mrziti i da je ljudski biti ravnodušan. Ali ljudski je i pokušavati, vjerovati, boriti se, ustrajati, suosjećati, voljeti.

Vjerujem u ljubav.
Vjerujem u prijateljstvo.
Vjerujem u drugarstvo, u zajedništvo, u ljudsku toplinu.
I vjerujem u nas, nas kao ljude, nas kao stanovnike ove male zemlje, nas kao stanovnike ovog predivnog, veličanstvenog, toplog svijeta.
Vjerujem da smo jedno. I vjerujem da ćemo uspjeti to pokazati jer nam treba, svima, taj osjećaj pripadanja, to umijeće stajanja zajedno, taj ponekad golem napor da pružimo ruku jedni drugima. I ponekad još veći napor da prihvatimo pruženu ruku.

Vjerujem u ovaj svijet.
Vjerujem u sebe u njemu i vjerujem u nas. I u Nas.
- 13:33 - Komentiraj (15) - Printaj - #

15.03.2011., utorak

Ima taj trenutak kad se srce konačno smiri, tjeskobe nestane i sve nekako bude jasno. I ispravno.
Za nekog tko živi pod visokim naponom i tko se - kao ja - osjeća živim samo kad je prepun entuzijazma, dobre volje i velikih planova, stati, umiriti se, razmisliti, zastati na trenutak... sve to opasno vuče u melankoliju, drugu krajnost te umreženosti sa strujom. Zato su ti trenuci kad dođe mir, a s mirom ne dođe i panična misao da je ovo početak monotonije, neinventivnosti, polaganog umiranja, vredniji od bilo čega.

Jutros je došao jedan takav trenutak. Jedan je zgužvani osjećaj tjeskobe nestao nakon što se nekoliko dana vrpoljio u meni, simultano me tjerajući na nemirno hodanje i zavlačenje pod proverbijalnu dekicu, i umjesto njega se naselio mir. Teško je reći što sam prihvatila. Vjerojatno više stvari.
Činjenicu da stvari imaju početak i kraj, i da kraj dođe točno kad treba, a ne kad meni odgovara.
Činjenicu da sam ovdje s razlogom i da je ovaj svijet dizajniran da mi zamuti baš taj razlog.
Činjenicu da mogu biti neustrašiva iako se bojim.
Činjenicu da ponekad nekog moram i preboljeti.
- 11:16 - Komentiraj (9) - Printaj - #

08.03.2011., utorak

imala sam sreće

Imala sam sreće. Imala sam puno, puno sreće. Jer ponekad najveća sreća nije izbjeći dno, nego se dići čak i kad padneš. Pasti, a uspeti se ponovno gore. Imala sam sreće: pala sam na dno, našla se gladna, uplašena, na cesti, i preživjela sam. Imala sam sreće jer me dovoljno ljudi u tom trenutku voljelo da mi pruži ruku. Imala sam sreće da progutam i konobarenje i smrzavanje na Trešnjevačkom placu dok ti se kiša slijeva za vrat i fornete za 3 kune i 40 lipa i Konzumovu slanu rižu i suhi kruh namočen u vodi i ugrijan u pećnici. Imala sam sreće da imam gdje spavati i da čitavo to iskustvo bude avantura, pustolovina, zabava. Imala sam sreće da sam mogla plakati u društvu. Imala sam sreće da u svome kutu imam najbolju ekipu na svijetu. Imala sam sreće da se mogu bojati.

Sretnem ponekad ljude koje sam nekad voljela. Neki su pali, kao što sam i ja pala. Neki su ustali, neki su ostali poraženi. Svaki put kad ih vidim, svaki put kad se sretnemo, svaki se put prisjetim tih forneta i tog gladovanja i prežgane juhe i riže. Svaki se put sjetim olova u prsima kad bi došao ponedjeljak, utorak, srijeda... tako ti radni dani, a ja bih sjedila kod kuće i razmišljala kako da pokrenem ruke i noge, kako da se natjeram da dišem.

Lako bih sada mogla lagati, raspredati mitove o svojoj snazi i odlučnosti, ali istina je da sam imala sreće. I ljubavi, imala sam oko sebe puno ljubavi.

- 11:09 - Komentiraj (7) - Printaj - #