Kao pisac - i prije nego sam bila objavljena - najviše mrzim tu rečenicu "dobro je". Ma generalno je, u životu, ne podnosim. Ne razumijem što znači to - dobro je. Meni znači da netko nije pročitao - što je legitimno. Ili da mu se nije svidjelo - što je legitimnije. Ali ne razumijem onda zašto i čemu to - "dobro je".
Dok sam pisala "Duhove", imala sam nekoliko čitača. Ljudi koji su čitali dok se stvaralo i vraćali nazad svoje mišljenje, dojmove, sud. Potrebno mi je to jer je pisanje prilično usamljen posao. Sjediš za računalom i sklapaš te rečenice, a nisi siguran jesu li dobre, drži li se struktura, jesi li banalan, raspada li se stilski... I svima sam davala s napomenom: molim, okrutno. Jer samo tako može biti izvrsno, samo tako to čitanje - i sustvaranje neke vrste - ima zapravo smisla.
Većinu posla ionako obavljam sama. Moram. Moram sama sjesti, osmisliti priču, likove. Povezati ih. Dati im imena, osobine, prepoznatljiv lični opis. Moji čitači ne služe tome. Oni služe tome da, kad završim, pogledaju što je nastalo. I sasijeku me - ako treba.
Na "Omari" koju trenutno pišem imam iste čitače. I dobili su isti naputak: okrutno. Nemojte razmišljati hoćete li me povrijediti ili ne, nemojte razmišljati o tome hoće li mi stradati ego, niti o tome što želim čuti. Jedino što želim čuti jest istina, i samo istina.
I usput da - jedna od najbližih osoba koje imam u životu na Duhove mi je rekla: možeš ti i bolje. I znam da budeš.
Nisam se slagala s njom, mislila sam da je to najbolje što u tom trenutku od sebe mogu dati, ali cijenim iskrenost. I zato će ona ponovno čitati knjigu prije nego ode u tisak. Da mi ponovno kaže istinu. Svoju istinu, svoj dojam, ali iskreno i bez uljepšavanja.
Ja vjerujem, iskreno i potpuno vjerujem u priče. Vjerujem u jake priče. Vjerujem u riječi, više nego išta, vjerujem u riječi. I zato vjerujem da moji Duhovi imaju svoj život, baš kao što će ga Omara imati, jednom kada izađe, a trenutno izlazi iz mene u vrtlogu, u luđačkoj oluji i bujici koja mi ne da disati, spavati ni jesti. I zato vjerujem da će biti dobra, jer je iskrena i neuljepšana.
Pitali su me hoće li Omara biti nježnija od Duhova. Neće. Bit će, ako je to uopće moguće, grublja. Emocionalno pogubnija. Iskrenija. Otvorenija. Čak i osobnija.
Pitaju me onda kako mogu pisati takve stvari i što od mene ostane nakon što iz sebe izbacim takve priče.
Odgovor je jednostavan: ne ostane ništa. Nakon Duhova sam imala nekoliko mjeseci potpune praznine. I da, mislim da od mene ne ostane ništa. Isprazne me, emocionalno me poharaju, dovedu na sam rub fizičke izdržljivosti jer tih mjesec-dva pisanja ne jedem, ne spavam, ne razmišljam, ne ništa...
Ali točno tako i želim da bude.
Točno tako i mora biti.
Tako da ne ostane ništa jer onda znam da sam dala sve. A samo u sve vjerujem.Oznake: pisanje
|
