utorak, 21.10.2025.
Na galiji
Drevna Indija, zemlja Bharat, dala je čovječanstvu veoma mnogo izuzetno lucidnih zamjedbi o životu. Jedna od njih je zamjedba o nepcu: drevni indijski mudrac kaže da je kontrola nepca ili vlast nad nepcem jedna od najtežih stvari za ostvariti. U nastavku obrazlaže da se tu misli na kontrolu okusnih, prehrambenih sklonosti kao i na kontrolu potrebe da se govori. U vezi prve stavke, vlasti nad prehrambenim sklonostima, čitav svoj odrasli život svjedok sam toga koliko se ljudi naljute, kakav ih silan bijes obuzme, kad se povede razgovor o vegetarijanstvu, a u novije vrijeme i o veganstvu (koje isključuje sve proizvode i namirnice životinjskog porijekla, primarno u svrhu solidarizacije sa životinjama koje se grubo i nasilno eksploatira i kad ih se ne ubija). Luka Oman, predsjednik udruge Prijatelji životinja, koji je ove nedjelje gostovao u Stankovićevoj emisiji Nedjeljom u 2, odmah je na početku emisije objasnio zašto se taj bijes događa: budući da su ljudi, kao mesojedi, negdje na intuitivnoj (Luka je rekao podsvjesnoj) razini veoma svjesni toga koliko im je teško pa i nezamislivo odustati od mesa, misle da im ne preostaje ništa drugo nego da se obruše na onoga tko zagovara vegetarijanstvo, tko ih, dakle, ugrožava (taj osjećaj već zaista istječe iz podsvijesti, koja je po defaultu iracionalna), čak i ako ih ta osoba ni na koji način ne napada, ne proziva niti osuđuje. Najčešći su komentari mesojeda, koji se iracionalno ćute prozvanima, kako se vegetarijanac smatra boljim od njih i kako njih, očito, smatra ubojicama, a onda iz te dvije početne "percepcije" slijede često salve vrlo ostrašćenih uvreda prema vegetarijancima, koje, moram priznati, neodoljivo u svojoj iracionalnosti (i stupidnosti) podsjećaju na salve uvreda prema onima koji, po njihovu mišljenju, a zbog toga što su ustali protiv ZDS-a, mrze sve hrvatsko. Isti je potpis, signatura bijesa koji izvire iz podsvjesnih dubina.
Na adresu Stankovićeve emisije, kao i lika i djela Luke Omana, diljem društvenih mreža stiglo je bezbroj najvulgarnijih uvreda pa je i portal Jutarnjeg o tome sastavio članak, ostavljajući ipak za kraj jedan, pretpostavljam FB izvještaj osobe koja je bila branitelj, jer, kao, ako si branitelj, tada će te raja uvažavati pa makar prizivao izvanzemaljce i općio s vinskim mušicama. Tekst tog nekadašnjeg branitelja je upečatljiv pa ću ga i ja ovdje kopipejstati:
"Bivši sam branitelj, nakon rata nisam želio otići u prijevremenu mirovinu, kao što su mnogi otišli, htio sam raditi, da mi to ujedno bude i terapija da se lakše nosim (da ne mislim) s ratnim traumama koje su me morile.
Kako je to bivalo tih godina, privatizacije, firma je otišla u stečaj, i ostao sam bez posla. Nakon što sam jedno vrijeme bio bez posla, zaposlio sam se u klaonici, seosko sam dijete, i svake godine smo klali svinje, nikad mi nije bilo ugodno, ali trebalo je pomagati i to se radilo. Prvih par dana sam radio na obradi mesa, kasnije sam prebačen na ubijanje/klanje životinja, klali smo sve, mlado i staro, malo i veliko, od praščića do konja.
Tjeskoba i strah kod životinja koje su išle pod nož bili su neopisivi, a životinje koje su čekale na svoj red proizvodile su zvukove koje i danas znam čuti. S vremenom moje mentalno stanje se pogoršalo, a ratne traume su se pojačale, film za filmom, sav taj strah, bol, miris krvi i jauk životinja kod mene su razvili PTSP koji sam vjerojatno i prije tog posla potiskivao u sebi.
Nedugo nakon toga, dao sam otkaz i rekao sam sebi da više ne želim biti dio tog masakra, tek unutra, kad je životinja stavljena pred gotov čin, shvatio sam koliko su (prasci, svinje, telad, krave) to zapravo emocionalna i inteligentna bića, a koja mi uzimamo zdravo za gotovo.
Danas više ne konzumiram meso, a svim apologetima mesne kulture (koje ne osuđujem) preporučio bih da barem jednom dođu u klaonicu i vide cijeli proces, od kamiona koji dovodi žive istraumatizirane životinje, istovar, obrada, priprema i nož, pa možda i oni odluče promijeniti prehrambene navike. Ne živimo više u srednjem vijeku, nutricionizam se razvio do zavidnih grana i meso, uz sve danas dostupne suplemente, radi proteina, nam definitivno nije potrebno, samo u soji ima 3x više proteina nego u mesu.
Razumijem da smo od najranije dobi 'indoktrinirani' o tome kako nam je meso potrebno da bismo bili zdravi i veliki, a to nije istina, barem ne više danas. Ako možete i ako ste spremni, ako volite životinje, mijenjajte naviku, svaki život ima svoju vrijednost. Još jednom, ne osuđujem nikoga, samo iznosim svoje iskustvo, kolege s kojima sam radio, ili su bili ravnodušni prema poslu koji rade, ili su čak 'uživali' (manji broj njih)."
Neobično je da smo i ja i moja sestra - iako smo rođeni i odrasli u izrazito mesožderskoj slavonskoj obitelji koja je i sa slavonskim i s vojvođanskim rukavcima ili kracima samo dodavala mesožderski "tač" - ispali vegetarijanci. U tom smislu smo zbilja izrodi naših velikih familija. :) No ni ja ni ona nismo po tom pitanju fanatici: ona će kojiput, možda jednom ili dvaput godišnje, uzeti u usta dva, tri čvarka jer iz nekog prijašnjeg vremena voli čvarke, a ja nemam problem s tim da pojedem majčin grah u kojem su se kuhala i rebarca. Na koncu, ako bih bio veoma gladan, a ne bih imao za jesti ništa drugo osim mesa, taj put bih pojeo meso, ne radim od toga religiju ili vjeroispovijest. Ono što mi je bitno jest da ne jedem meso ako ne moram, ako imam izbor, ali ne zbog zdravlja, već samo zbog suosjećanja s patnjama životinja koje nepotrebno i okrutno umiru da bi bile hrana, a usred obilja biljne hrane.
Ako bismo na čovjekovo mesojedstvo htjeli gledati u sklopu neke šire evolucije primata, onda se svakako ne bismo mogli naročito ugledati na majmune jer su oni preovlađujuće biljojedi, a i kada jedu meso, to se najčešće svodi na insekte i puževe, jaja iz gnijezda ptica i gmazova i u najgorem slučaju na glodavce, ptice, guštere, žabe i zmije. Osim toga, niti su čovjekovi zubi mesožderski, niti njegova (preduga) crijeva. Dakle, evolucija i priroda nam kao argument za mesožderstvo svakako nisu od neke pomoći. Možda bi kao jedini pravi argument moglo biti posljednje planetarno ledeno doba, koje nije biljkama ostavljalo naročit manevarski prostor za rast i razmnožavanje, dok je istovremeno baš u to doba čovjek razvio prve socijalne vještine, osobine i navike, svakako pod prisilom mesoždersva, slično kao i Eskimi/Inuiti u današnje vrijeme.
Nitko normalan, naravno, neće Eskimima zamjerati jer nisu vegetarijanci, kao što - za razliku od Nine Raspudića i rahmetlije Charlieja Kirka - nitko normalan neće zamjerati ženama jer ne žele roditi plod silovanja. Danas, međutim, na razvijenome Zapadu, zaista više nije nužno ubijati da bi se jelo, naročito ubijati razvijene sisavce poput svinja i krava. Ne biste vjerovali koliko je veganski kulen sličan pravom kulenu jer - sve je u začinima. I u Konzumu i u Lidlu ima vrlo ukusnih pripravaka od biljnih proteina koji su veoma slični pilećem bijelom mesu, a da o ukusnosti mariniranog seitana, tempeha i tofua i ne govorim. Tu su, dakako, i mnogi drugi proizvodi od povrća i soje, koji u vegetarijanskim i veganskim menijima savršeno funkcioniraju u sklopu cjelovitog i nutritivno vrlo kvalitetnog obroka. A još nisam ni načeo temu makrobiotike kao možda najsuperiornijeg sustava zdrave prehrane.
Onaj tko je - poput mene - od najmanjih nogu odgajan i formiran kao mesožder, i još ako je pritom hedonist kao što sam ja, vjerojatno sve do kraja života neće zanijekati da su mu mesni proizvodi ukusni. Stoga netko poput mene sasvim sigurno - po prirodi stvari - neće biti u stanju osuđivati nekog tko jede meso. Bože me sačuvaj, da se izrazim tradicionalno. ;) A ja čak ni ne mislim da bi čovjek snagom volje trebao prestati jesti meso jer je tzv. snaga volje uglavnom kroz povijest učinila puno više zla nego dobra. Ono što ja smatram dovoljnim, jer je kod mene hedonističkog Slavonca upalilo, jest mala, majušna grižnja savjesti. ;)) Ona je kod mene svoj prvi učinak imala kad sam bio na trećoj godini faksa i u STUDOM-u Cvjetno, koji je imao po mišljenju mnogih najkvalitetniji restoran, kvalitetrniji od onog u Savskoj 25 i na Savi. Dakle, Cvjetno je imalo veoma ukusne mesne obroke, pa ipak, ja sam punih šest mjeseci, u tom periodu kad studenti puno uče pa su uglavnom veoma gladni, bez problema uspijevao biti vegetarijanac. Zapravo nisam ponovno počeo jesti meso zbog silne želje, već sasvim usputno, nekom prilikom, pa se to nastavilo i tako sam prekinuo svoj vegetarijanski niz. Kad si student, onda nisi sasvim u vlasti sebe pa je sasvim moguće da na šest mjeseci izbaciš meso pa ga onda opet bez nekog naročitog razloga ubaciš. No sve što nekada jednom učinimo, naročito ako je to bilo iz uvjerenja i etičke svijesti, svakako se vraća u budućnosti. Pa sam tako opet u kasnijem životu imao slične periode nejedenja mesa, sve dok jednog dana, prije dvadesetak godina, nije u meni spontano sazrela odluka da jednom zauvijek i trajno iz svoje prehrane izbacim meso. Ta odluka nije bila ni ideološka ni fundamentalistička, nije proizlazila iz vjere u neki sustav ili u nekog gurua, ja smatram da se je naprosto pojavila iz temelja moje dugogodišnje male, majušne, neugledne grižnje savjesti. :)
Nego, sinoć u središnjem Dnevniku HTV-a predstavnik poslodavaca kaže - a u ime njihove borbe protiv minimalca i zalaganja da se rast minimalca zamrzne na godinu dana - da rast plaće čini da raste kupovna moć, što znači da tada raste potražnja, a s njom ili uz nju automatski i cijene, što povećava inflaciju i samim tim smanjuje produktivnost i konkurentnost naših tvtrki. Dakle, po tom čovjeku u Dnevniku bilo bi, valjda, najbolje da radnici postanu robovi koji ne primaju plaću, koji veslaju na galiji s lancima oko nogu i kad su već skoro na samrti, tj. mrtvi umorni, da im se dade da odspavaju koji sat u potpalublju. Tada bi valjda hrvatski poslodavci bili zadovoljni. Jako je naopaka svjetska ekonomija ako se na takav način ustoličila. Na način opasnosti od dobrobiti kao i ugroze od stagnacije.
