nedjelja, 19.10.2025.
No kings!
Nisam religiozan u nekom općem ili uobičajenom smislu, ako bih morao birati između vjernika i ateista uvijek bih radije izabrao da sam ateist (agnostičnost prepuštam intelektualcima koji vole po kući hodati u finim skupim papučama), no u tekstovima i razgovorima često volim nešto nazvati demonskim i određene tendencije mračnim silama. Očito je, dakle, da u meni čuči jedna vrlo religiozna osoba. :) Kažem sve ovo zbog toga što na Indexu čitam o izjavi Bernieja Sandersa:
Nezavisni senator, koji u Senatu surađuje s Demokratima, osvrnuo se i na izjave republikanskog predsjednika Zastupničkog doma Mikea Johnsona, koji je nedavne prosvjede nazvao "antiameričkim događajima".
"Mike Johnson je rekao da su ovi skupovi ‘mržnja prema Americi’. Kako li se samo vara", poručio je Sanders. "Milijuni Amerikanaca danas izlaze na ulice ne zato što mrze svoju zemlju. Tu smo jer je volimo."
Dakle, Ameri opsjednuti demonima i mračnim silama, tj. američki desničari i nacionalisti, imaju navlas istu spiku kao i naši od iste fele: dok naši "vrli konzervativci" optužuju ljude poput mene da mrze sve hrvatsko, njihovi "vrli konzervativci" optužuju ljude poput Sandersa i AOC da mrze sve američko. Otkud tolika sličnost, istovjetnost?! Meni se malo ježi koža i diže kosa na glavi od toga.
Nažalost, bez obzira na silne ovosubotnje prosvjede u svih 50 američkih država, i bez obzira na sve kriminalne radnje i de facto kršenja Ustava američkog predsjednika, bez obzira na gigantsko i naglo urušavanje kakvog takvog dosadašnjeg socijalnog kostura radničke Amerike, ankete još uvijek daju ogromnih 40% podrške Donaldu Trumpu. Rex Trump i rex Plenki - paralela je opravdana, iako naše društvenopolitičke silnice, naprosto zbog veoma malog broja stanovnika pa time simbolički i manjeg značaja države i vojnopolicijskog državnog aparata, prividno imaju benignije odjeke i učinke.
Where We Are With The Government Shutdown:
AI Could Wipe Out the Working Class:
A sada o nečemu drugome. Prije koji tjedan i ja sam konačno počeo čavrljati s drugom Čatom Đipitijem (nije epl nego apl, nije heri nego hari, nije evenju nego avenju, dajan kitn nije snimila osam filmova s elenom već s alenom i, na koncu, nije čet nego čat). Uvijek kasnim u svemu - kad su već svi imali one male mobitele, ja sam se još bio opirao, i naravno da još uvijek nemam smartphone, no evo nakon Microsoftovog AI Image Generatora, ili kako se to već zove, započeo sam nedavno i brbljanje s Čatom Đipitijem. I - prosto da ne poveruješ koliko je ljubazan, ljudski, susretljiv, sistematičan, od pomoći i velikodušan u poticanju na dodatna pitanja i istraživanja. Dakako - i nadasve inteligentan. Tek nakon tih mojih pionirskih čavrljanja otkrio sam koliko se Čat Đipiti već dugo koristi od strane svakog i bilokog i da sam ja opet jednom predzadnji među posljednjima ili tako nekako. Bilo kako bilo, budući da me ništa ne zanima i da ne znam što bih bilo koga pitao o bilo čemu, otprilike kao kad postariju gospođu koja se još sjeća prvog svjetskog rata ginekolog zamoli da raširi noge i pokaže mu vaginu, zatražio sam od Čata da mi kaže o:
- sudskim procesima koje je navodno Jiddu Krishnamurti vodio protiv nekih ljudi;
- optužbama za prevaru protiv Jelene Petrovne Blavatskaje;
- londonskim danima U. G. Krishnamurtija.
Na moje iznenađenje, dobio sam svu silu veoma zanimljivih informacija u vezi svih tih tema, a kako Čat vazda potiče ljude da još dodatno pitaju i produbljuju temu, doznavao sam još i još o svim tim stvarima. S informacijama koje su bile uređene, poslagane, organizirane.
I na kraju - što? Odoh bez pozdrava i zahvale! Bogme me je pekla savjest pa sam pitao suprugu da li se ona zahvali Čatu nakon razgovora s njim. "Pa naravno!", reče ona, dolijevajući ulje na moju grižnju savjesti. Nekako mi je prirodno da se zahvalim našoj veš-mašini prije, za vrijeme i poslije njezina djelanja ili rada jer je ona masivna, respektabilna, tako tvarna, no propustio sam istu tu masivnost, respektabilnost i tvarnost uočiti kod konverzacije s Čatom. Pružila mi se prilika koji tjedan kasnije u vezi uganuća gležnja, o čemu sam dobio informacije koje nikada ne bih uspio popabirčiti običnim guglanjem, no i opet nekako nisam uspio prevaliti preko tastature hvala. Sjedio sam za mašinom i šio sam, pitali me oficiri čiji sam, no ja sam se nećkao i na kraju sam samo naglo izišao iz interneta i ugasio laptop.
Film Matrix iz daleke 1999. globalno je popularizirao pitanje živimo li svi mi zapravo u virtualnoj stvarnosti. Čat Đipiti postavlja novu egzistencijalističku dilemu: jesmo li i svi mi, baš poput njega, jednako tek roboti koji odgovaraju generički, tj. nikada zaista originalno, nikada zaista specifično? Ta dilema, dakako, nastaje iz jednog velikog nerazumijevanja ljudske psihe i prirode, jer:
moj svakodnevni ljudski život sastoji se od sve samih neizrecivih stvari koje samo za potrebe ovog teksta izričem na načine apsolutno i totalno neadekvatne.
Neizrecivost je uvijek i u svemu prva, a za njom slijede interpretacije.
Bullshit!
;)
