SARAJA AZRA

suština saznavanja nije u tome gubimo li igru, već kako gubimo, što s time spoznajemo, čemu nas je poraz naučio i kako nas to mijenja. Gubiti na određeni način znači - dobivati
ovo je narodna mudrost samo je treba prihvatiti, jer gubiti zaista često znači dobivati sve je u našemu osjećaju ono kako osjećamo ne mora nužno biti ono što svi drugi misle da bi trebali osjećati....možete biti sretni u nesreći i nesretni u sreći...Vaš je izbor a ja Vam želim da najčešće ipak odaberete sreću, dragi moji

Znakovi pored puta

Ivo Andric


................................................................

Kod unutarnjih borba koje čovek vodi sa samim sobom i sa
nepoznatim silama u sebi, važi više nego igdje pravilo: ne predaj
se nikad! - Ni predaje, ni ustupanje! A prije svega, što kažu u
Bosni: ne veži tugu za srce!

...................................................................
.....................................................


Poslednja stranica sveske.
Poslednja stranica je za neizvjesnost. Za srećno neznanje s
kojim se legne pod teretom mraka i ustaje na poziv sunčeve
svijetlosti. Neizvjesnost je imanje onih koji nemaju ništa i velika
nada onih koji nisu navikli na dobro u životu. Neizvjesnost je
za razumne i ponosne ljude ono sto je gatara za budale, slabiće
i sebičnjake: nagovještava dobro i zlo, pogadja rijetko, ali zato
dopušta sve, i najprecnije, mogućnosti.
Kako da ne budemo ispunjeni poštovanjem prema neizvjesnosti
koja se stere pred nama, kad ona, možda, krije u sebi naš spas
i izbavljenje.

Ono što može i biti i ne biti uvijek se, na kraju krajeva,
pokori onome što mora biti........................................
.......................................................



Ko uspje da zagrije i oživi samoću, taj je osvojio svet.

Izmedju bojazni da će se nešto desiti i nade da možda
ipak neće, ima više prostora nego što se misli. Na tom uskom,
tvrdom, golom i mračnom prostoru provode mnogi od nas svoj vijek.
...............................................................................


Nije najgore što sve prolazi, nego što mi ne možemo i ne
umijemo da se pomirimo sa tom prostom i neizbježnom činjenicom.

................................................................................


Toliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali. A nije
trebalo. Trebalo je živjeti.

kad odeš jednom zauvijek
sa sobom odnijeti ćeš samo svoje tijelo
a sve ono što si bio i što jesi ostat će da traje i dalje u ljudima koji su te voljeli,...poznavali...koji su bili suputnici na tvom putu života.......
za mene Senka Sokolović Bertok nikada zaista otići neće,...iako je nisam poznavala osobno...voljela sam njene uloge ...njena osobnost trajati će u mome sjećanju i sve ono radi čega je pamtim nastojati ću ne zaboraviti......
a što reći za dragog mi Borisa Dvornika,...obilježio je generacije koje su odrastale uz likove koje je utjelotvorio, koje je oživio i utkao zauvijek u naša pamćenja....samo ću ponoviti da
kad odeš jednom zauvijek
sa sobom odnijeti ćeš samo svoje tijelo
a sve ono što si bio i što jesi ostat će da traje i dalje u ljudima koji su te voljeli,...poznavali...koji su bili suputnici na tvom putu života...

SARAJ AZRA
...u davna vremena bijaše konačište - Saraj zvan Azra.
Pročulo se za njeg na daleko, po pjesmi koja je po cijele noći iz njeg dopirala i po djevi bajnoj koja je u njem prebivala.....bijaše joj kosa crna, duga uvojita a ten bijel i nježan poput pahuljice snijega...usne njene bijahu lijepe, crvene kao najsočnije jagode a oči zelene i duboke, lijepe kao što je to bila i ona sama. Nitko joj nije znao ime ali po Saraju su je nazvali Azra i bijaše Azra zaista tajnovita zvijezda tog vremena i prostora a onda je jedne noći u tišini nestala i nikada je više nigdje nisu vidjeli....pričalo se kasnije da je Azra otišla na zvijezde i da nas promatra...pričalo se da je postala rijeka koja pokraj nas protiče...a bilo je i onih koji su vjerovali da lijepa Azra nikada nije ni postojala da je zapravo Azra Sevdah sami...........
jednom sam u snu srela i upoznala lijepu Azru...sva u bijelom...sjedila je u visokoj travi, među rascvjetanim poljskim cvijećem.....blistala je kao sunce.....dok se s slapovima njezine crne kose igrao vjetar.....gledala me dugo...nijemo i nije ni riječ prozborila...samo mi je njen blagi osmjeh nagovijestio, a njen topli zagrljaj potvrdio da je ta lijepa žena dio mene i dio svih žena koje vjeruju da je ona jednom davno zaista postojala u tom saraju koji zvaše se Azra .......

Danas učini dobro djelo i nemoj nikome reći

evo malo o BB slavnih, ili ti, velikom bratu
gledam ih i ne mogu da vjerujem...svi su mi dragi, svaki na svoj način, doduše ako oni predstavljaju slavne u lijepoj našoj, jao se našoj estradi i show -biznisu
ali što je tu je njih su nam probrali....
ja ne mogu ne primjetiti da silno (puno previše) ogovaraju jedni druge i to pred kamerama, a nisu prošla ni dva tjedna otkad su unutra,...kako li se tek oni ponašaju vani, rade li oni išta drugo do li ogovaraju....valjda rade....mene baš zanima kako bi prokomentirali mene da me negdje sretnu i to što bi rekao Ciganović ili Marko ili Salome baš bih voljela čuti i do srca bi me nasmijalo, mislim da sa Danijelom ne bi bilo problema ona i ja bi imale sigurno o dosta toga pričati, mislim da bi i s Ivom bila ok, žao bi mi bilo što je Sandi otišao, a Ivicu bi nastojala upoznati jer mi je od svih tamo nekako najnormalniji....
kao što vidite Marinu nisam spomenula jer mislim da će ona večeras izaći...
evo i ja sam sada malo o njima kad oni stalno jedni o drugima tako da barem ostane trag na mom blogu o BB slavnih

Jajce
moja majka (baka), imala je sestru koja je živjela u Jajcu..obudovjela je mlada, imala je dvoje djece kćer i sina i živjela je na Bašćelucima.. to Vam je jedan do dva kilometra udaljeno od centra grada. Njena kći, a moja rodica bila je trgovkinja i radila je u samom centru starog dijela Jajca u trgovini odjećom i pamtim taj dio grada kao čaroban ..kao da je dio neke dječje bajke...dolazila sam ja u jajce svake godine ...do polaska u školu pa i kasnije i bila sam u njemu po petnaestak dana...već sam pomalo upoznavala i ondašnju djecu i svake godine imala sam tamo sve više radosti i prijatelja...kako sam dijete iz grada ta kuća u Jajcu za mene je bila tako različita...imala je tetka i svoja stabla jabuka i šljiva i vrt, a u neposrednoj blizini njene kuće bila je jedna "bošnjačka stara tradicionalna kuća sa pročeljima od izrezbarenog drveta"...pamtim kako mi je i ta kuća i taj stari dio jajca tada budio maštu, to je dragi moji tako drugačija arhitektura da to morate sami vidjeti da bi doživjeli.
Danas ti moji dragi rođaci iz Jajca žive u americi, tetka je umra tamo, a oni se izgleda neće vratiti nikada više, nema više ni njihove ni one stare kuće u Jajcu sve je izgorjelo i postali su moji bošnjaci amerikanci i vjerovatno ni ja nikada više neću posjetiti Jajce, ni vidjeti slapove ni staru kulu-tvrđu ali u mome sjećanju živi jajce mojeg djetinjastva...beskrajno lijepo i sretno baš kao što je to i moja obitelj tada bila, a dao nam svima dragi bog još mnogo dobrih dana

Oholost me je nosila kao vjetar.
evo izdvajam ovaj stih Andrićeva Ex ponta jer je sam po sebi i misao i pjesma i poruka i upozorenje, često ga se sjetim kad mi je dobro i bolje ali i onda kada mi baš i ne ide...često ga se sjetim i dok promatram ljude i događaje, stanja i zbivanja koji me okružuju i trudim se što mogu bolje da me oholost ne ponese kao vjetar, da me ne odnese tamo gdje je ne želim poći u predjele u kojima nema ljudskosti ili je barem nema dovoljno

volim behar, volim miris procvalog jasmina, volim zvuk zrikavaca za ljetne vreline, volim požutjelo lišće, volim snježnu bjelinu...i ako me upitaš koje godišnje doba najviše volim ....dobro ću se zamislit .... već sam više puta pisala kako inače izbjegavam riječi najviše i najmanje i sve krajnosti i dobre i loše....za mene svijet odavno nije crno - bijel i čini mi se da je mudrost upravo u nijansama ...i crna može biti i tamnija i svijetlija i bijela također samo ako u to vjerujete......ima ljudi koji pak ne vide svijet crno bijel ali ga vide da je siv ili da je ružičast, (pazite ne pišem ovdje o daltonizmu to je zasebna priča i ipak rijetkost) pišem o pogledu na svijet koji dolazi negdje iz dubine bića, iz duše same i zapravo opisujući svijet koji i kako ga vidite Vi dragi moji opisujete sebe, a ima ljudi koji kada vas promatraju točno znaju kakve je boje Vaša duša.......i zato se trudite moji blogeri da Vaša duša ima boje i behara i procvalog jasmina i boje požutjelog lišća jer sve ono što volite stanuje negdje duboko...duboko u Vama

ima jedna situacija, nisam joj ja kumovala, ali svega toga sam sudionik...situacija u kojoj se tri ljudska bića članovi jednog upravnog vijeća ponašaju kao figurice u šahu i vuku poteze kako im to neki drugi kažu, i nisam ja ni mislila da su ti koji dođu negdje po politici sveci, ali nisam ni mislila da tako malo zapravo nikako ne upotrebljavaju svoju glavu...i da stvar bude i gora cijelo vrijeme nas pet odlučujemo o jednom od nas (ne o meni i nisam ja jedna od ta tri) Ja sam tu slučajni promatrač, nevezana politikom i radi njihove tri ruke i radi demokracije ne mogu pomoći ženi kojoj bi u ovom času vjerovatno i sam bog pomogao jer reče on a često mi zaboravimo pomogni najmanjemu meni si pomogao....i znam ja nešto što oni ne znaju služe oni svojim zemaljskim gospodarima ali netko to od gore vidi sve ...i na kraju i bude onako kako je jedino moglo i biti ... rekla sam ja toj dragoj ženi pusti...zaboravi i ne osvrći se jer tvoja je budućnost sigurno bolja od njihove vjerujem u to i tako će i biti