Oholost me je nosila kao vjetar.
evo izdvajam ovaj stih Andrićeva Ex ponta jer je sam po sebi i misao i pjesma i poruka i upozorenje, često ga se sjetim kad mi je dobro i bolje ali i onda kada mi baš i ne ide...često ga se sjetim i dok promatram ljude i događaje, stanja i zbivanja koji me okružuju i trudim se što mogu bolje da me oholost ne ponese kao vjetar, da me ne odnese tamo gdje je ne želim poći u predjele u kojima nema ljudskosti ili je barem nema dovoljno
Post je objavljen 11.03.2008. u 06:12 sati.