Puno zuji malo meda daje...

Sinoć sam ostala šokirana gledajući emisiju na eminentnom prvom programu nacionalne televizije. Tema interesantna, akcija "Index", iako inače ne gledam takve emisije, sinoć sam bila prisiljena jer su dječaci otišli na Thompsonov koncert na šibenskoj Poljani, pa sam ih iščekivala dok se vrate. Nisam ja baš pojmljivo sjela i pratila TV, više sam iz kupatila slušala dok sam punila perilicu. I čujem gospodina P... kako govori da je došlo do ozbiljnog poremećaja u našem društvu jer ljudi više ne reagiraju kad se nekog mlati u njihovoj blizini. Zadržim se na toj rečenici, prebacujući sebi, kako često govorim djeci, ako vide nekakvo nasilje da se maknu, da se ne mješaju. Time sam postala odgajivačica baš takvog društva. Prevrćem ja po toj misli, prebacujući sebi, kad me muž zazove da dođem nešto vidjeti. Za stolom (okruglim naravno) samo P... i rektor i gđa voditeljica, a ostalih gostiju nema. Pola publike također nedostaje. Kamerman je imao epileptični napad. Svi su skočili osim P... koji se žalio na indiferentnost hrvatskog naroda i koji ni prstom nije mrdnuo. Konstatirao je da se radi o epileptičnom napadu i nastavio koristiti svoje TV minute.
I što reći na to.
Jaki smo u teoriji, zar ne...
Primjetila sam i da gostima te emisije nije bilo drago kad se reklo da se treba akciju "Index" nastaviti otkrivanjem onih koji sada šetaju hrvatskom sa kupljenim diplomama. Pa zar će ta akcija uopće imati smisla ako se te i takve diplome ne ponište. Sve mi se čini da će kad se to jednom odradi (iako znam da neće) spasti knjiga hrvatskih biznismena na dva slova...

Sve ovo pišem, a u sebi se nadam da su roditelji liječnika moje obitelji bili siromašni...