Ono nešto ...

Sve promjene u mom životu odvijale su se ili u kasno proljeće ili u ranu jesen. Po energiji to je meni isto doba u godini. Ovaj prelazak iz dugog ljeta u hladni dio godine ovaj me put dočekao nespremnu. U misli mi svraćaju duge crne zime iz djevojačkog života kao da su sve ove godine pune topline i ljubavi isparile, nestale. Pribojavam se kolotečine. Povratka na osam sati rada u uredu, uobičajenog ritma, kuhanja popodne - za sutra i onog dosadnog ritma u kojem nisam živila već pune tri i pol godine. Plašim se kolotečine. Ali onda nisam imala blog, nisam imala vas.
Puno godina smjena godišnjih doba značila je samo premještanje ljetne i zimske odjeće u ormarima. Ove godine nešto se u meni promjenilo, oživilo...probudilo. Ne traži nikakve značajne promjene, samo bi plesalo, pisalo, glumilo, a to je i radilo protekle dvije godine, samo se valjda boji da ga ne pospremim tamo gdje je čučalo pustih petnaestak godina. Govorim mu da se ne boji, da mi je stalo da ostane živo, ali osjećam da živi u strahu od svakodnevnog.
Sad ja sama imam zadatak uliti mi sigurnost da će sve biti u redu.