Koliko vrijedi život?

Čujem sa svih strana, ljudi stradaju u prometnima, napuste kuću s majčinim poljupcem na čelu, a u nju se nikad više ne vrate, ljudi stradaju iz banalnih razloga...rijetko tko umire od starosti...

Misliš stalno još ovo, još ono, prođe vrtić, prođe škola, smjestiš ih u srednju, upišeš s njima fakultet, preživiš prve ljubavi, pubertet, prve izlaske i kasnonoćne dolaske...pomisliš, sad su odrasli, sad sam miran, a onda ti ih odnese cesta... Kad prestaje taj strah da ih želiš još malo za sebe...

Kad je vrijeme da ih sasvim pustiš, da li to vrijeme ikad dođe....

Pišem s brda s dola, jer me ta tema uznemiruje, ni sama ne znam što govorim...
Prekjučer sam bila u teatru...morala sma primjetiti da je najviše bilo zgodinih mama i njihovi zgodnih kćeri, spojenih na poseban način...

U godinama, kada se mame i kćeri ne druže previše one su zajedno jer su se vezale u bolesti...Bolest je ponovo vratila njihovu bliskost. Taj strah od rastanka i smrti podsjetio ih je (a trebao bi i nas) da sve što nas okružuje i za što smo sigurni da će uvijek biti tu, jednom može nestati,
baš kad nam se učini da smo trebali još malo...možda još jedan dan, da kažemo sve što smo htjeli...