Ponekad

NIje ovo prvi put da mi se događa... gubim putokaz, gubim osjećaj za prostor. Na površini sve se čini u redu, no kad zagrebeš malo smrducka... ne snalazim se. Činilo se da sve ide u redu, da je sve po planu...sada vidim, nešto mi je promaklo...nešto se dogodilo, nisam to vidjela, nisam to registrirala. Iz iskustva znam da će biti sve u redu. Trenutno, previše ljudi treba nešto od mene...a ja sam se malo odljepila od zemlje...odlutala, uplašena zbog onog što je bilo kristalno jasno.
Ne dopirem do jednog mjesta...ne znam što se promjenilo, zašto tamo ne mogu ući, zašto su se vrata zatvorila? Radim sve što radim i inače, ali sada je sve krivo. Ovo je valjda moj dnevnik, ovdje mogu pisati što želim i što osjećam, ako to nije tako onda ovo mjesto nema smisla...valjda zato ljudi napuštaju blog, kad moraju postati ono što nisu iz blogerskih obveza (ako takve postoje).
Previše je tuge u zraku oko mene, i lošeg raspoloženja... Ne snalazim se više u takvim situacijama, opustila sam se, prije sam stalno bila spremna na loše dane, sada se, kad se pojave, šokiram. Svašta se isprječilo...nije vrijeme da sve ispravljam...pustit ću da se samo mijenja.