Najteža lekcija

Živim u malom primorskom gradu. Iz obitelji sam koju svi poznaju. Cijelo djetinjstvo to mi je otvaralo mnoga vrata. Sjećam se da sam imala osjećaj da me cijeli grad čuva, da nigdje nisam mogla otići, a da me netko ne zna. Svugdje sam bila mala tatina, didna, mamina, bakina. Jedinica i miljenica i to mi je bilo normalno stanje stvari. Imalo je to prednosti i mana. Mana je naravno što sam uvijek trebala paziti što radim i kako se ponašam, pa čak i u buntovnoj fazi bila sam oprezna. Malo dijete ne vidi koliko takvo osjećanje poznavanja sa cijelim gradom ništa ne znači, činilo se sve u redu. Dok su moji bili živi nisam ništa primjećivala. Onda je tata umro, pa baka, pa dida. Stricu i njegovim kćerima bilo je jedino važno da mi uzmu djedov stan i da strogo paze da me ne dopadne ni najmanji dio. To je bila cijena miljeništva.
Nekako mi je omrzlo moje prezime i ono što ono predstavlja. Ljudi lako promjene "bandiru" ovisno što im odgovara. Čak i tatini pravi prijatelji nisu više mislili o meni, ni o meni vodili računa. Bilo je teško ostati potpuno sam. Bilo je najlakše nestati. Ušutila sam se i predala onome koji me dobro pozna i koji me ne pita čija sam.
Rado sam promjenila prezime i prestala biti svačija. S ponosom sam postala muževa i dječija. Daleko od očiju "dobronamjernog" grada potpuno sam se oporavila.
Danas sam se spustila do njega. Moja dječica i ja. Kako je prekrasno biti slobodan, od ljudi, od pogleda, od odobravanja i podsmjehivanja. Divno je uza se voditi ono čime sam se svih ovih godina bavila, daleko od publike i daleko od svijeta.


Ovaj post sam davno napisala, ali sam ga spremila i nisam ga htjela objavit... sad ga objavljujem kao odgovor dragoj ženi.