Moj pinky svijet

Nije uvijek sve bilo ovako ružičasto kako se čini. Do ovog sada stanja, u kojem mogu s osmjehom pričati o ljubavi, životu, ljudima trebalo je stići.
Jedan dan sam se probudila u potpuno razrušenom vlastitom svijetu...nije bilo ničega, ni ona ja koja je ostala unutra nije mi se svidjela. Mogla sam tada birati, ostati u toj tami i kaljuži ili krenuti prema gore, prema svjetlu...Pitala sam se kako ću živjeti bez svega onoga što dolje na dnu ostavljam, znam li ja uopće živjeti na drugačiji način. Ima sretnih ljudi, jednostavno ne oćute gorčinu, ali meni su oni slomljeni nekako draži.
Smiješan će se činiti način kako sam sebi pomogla. Čini mi se ko da sam ga izvukla iz nekog meko ukoričenog džepnog izdanja za samopomoć s nekog američkog kioska.
Sjela sam pisati popis svega što više ne želim da mi se ponovi u životu. Htjela sam to crno na bijelo. Zamislila sam da sam sama sebi majka ili iskreni prijatelj, netko tko me iskreno voli. Zapisala sam sve što bi ta osoba htjela za mene. Kada je sve bilo zapisano osjetila sam da ne mogu sama. Sjetila sam se nekog tko mi je pružio ruku kad sam pala na koljena i tko me za nju još uvijek drži i nježno vodi. U pomoć sam pozvala svog Isusa, svog dragog Boga.
I On je pomogao da dobijem što mi treba i da na tome uvijek budem zahvalna i da shvatim koliko to trebam čuvati.
Kad sam naučila sebe cijeniti, život je počeo mjenjati boju i snažno ružičastiti.