Danas

Ne znam da li su pomogli vaši topli komentari ili mudri savjeti, ali čim sam izbacila ono iz prošlog posta iz sebe i odšutila veče, bolje se osjećam. A danas mogu reći da se osjećam dobro. Dragi je ostao cijelo popodne kući i kavica i ručak sve je prošlo u divnoj atmosferi. Sreća mi se vidi i u kosi koja se ovo popodne opet iznenada nakovrčala. Ma blistam od zadovoljstva, kao da onog juče nije ni bilo. A vi ste mi se tako nježno zabrinuli...baš vam hvala. Niste vi samo virtualni prijatelji, neki od vas već su zauzeli važno mjesto u mom životu. Meni je svejedno koliko ste udaljeni od mene, ja ionako ne bih našla vremena da se vidim s vama uživo.



No htjela sam pisati o nečem drugom. Znam da uživotu svakog od vas postoju netko s kim se razumijete bez puno riječi. Neko koga razumjete u pogledu, u osmjehu...Jednostavni isti kanal...Uvijek me iz početka to iznenadi i uvijek istom snagom u tom uživam, kao da sam zašla u čaroliju. No u pravilu, scenarij je uvijek isti. Netko mi se jako svidi, onda pričam, pričam, pričam i nakon dugo vremena, kad osjetim da je dosta, zašutim i osluškujem što ta osoba želi, misli. Ugađam i puštam da sad ona priča, priča, priča, a ja šutim i uživam u tom novom biću koje se razotkriva. A na sigurnom je terenu...zna već kako samnom može.
Ma život je čudesan, pun iznenađenja, iznenadnih obrata i zapleta. Volim ovaj moj život sa svim vrlinama i manama i vjerujem da su svi ljudi, pa i vi u virtualnom svijetu, na moj put (ka svjetlu) došli s razlogom.