Samoća...

Kako se samo lako desi
da sve što živim na ovoj adresi,
adresi stvarnoga svijeta,
nestane
kroz samo jedno sjećanje...

Odem, nestanem tragom uspomena
u neka davno prošla vremena...
I moje vlastite oči,
više ne vide stvaran svijet...

Progledam srcem, sjećanja vide
očima mojim u prošle daljine,
prohodane, proživljene,
spremljene,
lažno zaboravljene...

Pa ožive mnogi dragi ljudi, prijatelji,
njihova lica..
i kao da nikad nije prošlo,
sve ponovo živo biva u satima
kada moja divna kuća,
bez ikog živog
postaje samica...