25

četvrtak

srpanj

2013

O jeziku našem

Kava u srcu Zagreba s mojom kolegicom, prijateljicom, jezičarkom i Splićankom. Zanimljiva je bila tema i već sam davno htjela to podijeliti s vama, ali rasprava na blogu me napokon "natjerala" da uobličim post na temu našeg jezika. Moja prijateljica, uporno govori svojim mekanim rastezljivim splitskim, a ja tvrdom zagoračkom ikavicom koja se očuvala sve ove godine među prigorskim bregima. I tako pričamo o našim jezicima, smijemo se, raspravljamo, pa ona meni priča da je dokazano da je svaki čovjek dvojezičan. Prvi jezik je onaj koji nas mater nauči, a drugi je onaj standardni koji učimo u školi. Osim toga, standardni jezik je uvijek nametnut pa ga čovjek osjeća kao neku vrstu pritiska. Pomislim, nije ni loše jer ću još postati poliglota :) Složim se s tim jer mi standardni hrvatski nikada nije sjeo, ne pravopisno, nego tim jezikom nikada nisam mogla izraziti iskonsku sebe.. Osjećala sam pritisak standardnog jezika i koliko sam se trudila da na poslu govorim standardnim jezikom, uvijek bi uletjela neka nestandarna, materinska riječ. Zapravo, voljela bih pisati svojim materinskim, ali ni to više ne mogu. Jednostavno, došlo je do neke mješavine moja dva jezika, što je možda još gora varijanta. Neke riječi su mi ljepše na ikavici, a neke na ijekavici. Ponekad se izgubim i divim se onima koji sve mogu napisati na tzv. materinskom jer je to daleko teže nego na standardnom. Za standardni jezik smo naučili pravopis dok za materinski nitko nije mario.
Koliko je duboko zabilježen u našem mozgu materinski jezik možemo vidjeti na primjeru ljudi koji su oboljeli od demencije.
U dalekoj Australiji jedna moja tetka boluje od Alzheimera i već u ranoj fazi te bolesti je engleski jezik totalno odbacila i počela pričati samo hrvatskim jezikom. Situacija je bila još teža jer joj djeca nisu govorila hrvatski. Švedska kraljica nam je, kada je nedavno bila u posjetu, najavila da bi bilo dobro da što više naših medicinara dođe u Švedsku da pomogu našim ljudima koji boluju od Alzheimera jer se većina bolesnika vrate na svoj materinski jezik.

I za kraj, mislim da treba učiti standardni jezik, ali također treba njegovati i onaj lokalni što do danas kod nas nije bio slučaj. Pri tome mislim na učenje na službenoj razni jer uvijek je bilo pisaca, a i biti će koji će pisati na svom materinskom, lokalnom jeziku.

Oznake: jezik

24

srijeda

srpanj

2013

Uvik kontra

Ovo je moj drugi post vezano za Malog Marinka kojeg sam kao dijete toliko voljela čitati u Slobodnoj, zapravo kroz te tekstove sam počela shvaćat ljepotu čitanja i određenu moć koja iz toga proizlazi. Sinoć je završio serijal na HTV-u o životu Miljenka Smoje i ne sjećam se kada sam na HTV-u pogledala nešto zanimljivije. Smojin život, njegove uspone i padove te vječna hrvatska dilema o mjestu koje mu pripada u našoj književnosti. Novinar ili pisac? Hrvat, Dalmatinac ili Jugoslaven? Osobenjak ili čovik iz naroda? Lokalni ili globalni? Baš taj dalmatinski mentalitet o kojem je pisao cijeli život i kojem je ostavio izvanredna djela pisana izvornim jezikom malog dalmatinskog čovika, na kraju ga je koštao ugleda i svega onoga što je do tada predstavljao. Ta činjenica ga čini još zanimljivijim i vjerujem da će shvaćanje o vrijednosti njegovih tekstova tek doći. Nema mi druge nego da danas svrnem u knjižnicu, a vama za poticaj, dragi moji blogeri ostavljam Smojinu definiciju čovjeka: "Čovik je jedina beštija koja piše."

Oznake: Mali Marinko

22

ponedjeljak

srpanj

2013

File

Svako malo misto, gdje svatko svakoga zna ili se bar misli da zna, ima neke svoje urbane legende o kojima se priča i kojima se narod smije. Svaka takva legenda je imala svoje junake i njihove hrabre ili manje hrabre postupke. Možda su te legende dijelom i točne, ali opet vjerujem da se puno toga nadoda kada priča krene usmenom predajom od usta do usta.
Zamislite Crnog Jacka iz Smogovaca, njegove kožne jakne, zalizane crne kose i onog njegovog specifičnog kaubojskog hoda. Hod i stav Crnog Jacka je u ovoj priči jako bitan jer File je baš tako izgledao. Često je pričao o svojim zavodničkim uspjesima ljeti po Primorju pa je i slovio kao nekakav zavodnik i ženskar. Osim žena je imao još jednu strast, a to je brza vožnja. Nije bogznašto vozio jer stari Renault 4 se ni tada nije mogao nazvati nekom pilom, ali ga je nabijao po mjestu da su se ljudi sklanjali kad su ga vidjeli u blizini. Tako je Fićo gasao sa svojim Renaultom 4, a svako malo bi imao neku prometnu pa bi često bio u gipsu. Šancov ovratnik je nosio bar jednom godišnje. Pričalo se da kada bi se našao u bezizlaznoj prometnoj situaciji da bi tada samo digao ruke s volana pusteći da sudbina napravi što treba da bude. Zbog toga je Renault 4 bio toliko stučen da su limari svako malo imali posla na njemu. Fatalni kraj Renaulta 4 je bio nekako znakovit, a dogodio se u kasnim satima jedne ljetne večeri na samom ulasku u mjesto i točno ispod Filine kuće u njegovoj gudinjači (svinjaru). File je valjda malo zakunjao za volanom dok se vraćao iz noćnog provoda i sletio drito u već spomenutu gudinjaču. Tako je bubnilo da su svi susjedi izletjeli iz kuća, a Filina mater je bila najbrža. Kako je bio mrak, žena nije prepoznala auto i sva u šoku je počela vikati :" Jadna mu majka di je sletija!" U tom trenutku File nekako odvali vrata i poviče :"Mama!" Jadnu ženu samo što nije strefilo srce, a File se već sutra ponosno šepurio po Pijaci s novim gipsom. Svi su u mistu ipak bili sretni što mu nije bilo ništa strašno dok je Renault 4 boje bile kave postao hrpa lima. I tako je File ušao u legendu po svom ulijetanju u svoju gudinjaču koja je srećom bila prazna :)

Oznake: Renault 4

12

petak

srpanj

2013

Naslovnica

Danas sam uspjela ugrabiti trenutak da provirim na blog.hr i ostadoh paf! Zapravo, nakon malo čačkanja po naslovnici i pregleda mogućnosti, shvatila sam da mi je ova naslovnica puno bolja. Jedan od mojih prvih postova (na ovom blogu) prije 2-3 godine je bila kuknjava na onu prethodnu naslovnicu. Nikako mi nije sjela i zato sam sretna što je promijenjena. Htjela sam neke linkove dodati u boxevima i bilo je nekih problema. Sada vidim da je to sređeno. Očito je sve još bilo u procesu. Jedino me zbunjuju fresh i cool blogovi koji su isti s jedne i druge strane. Valjda će se i to sriktati. I još kao iznenađenje, moj komentar o klokanima na naslovnici. Očito sam navukla bijes cijele južne polutke jer su mi ulazi na blog iz tog dijela svijeta naglo porasli. Valjda će ih to potaknuti da promijene očekivanja od naših ljudi. Postoje ovdje i hoteli i restorani pa tko voli neka izvoli! A vi ljudi pišite jer ćete tako naučiti slagati rečenice, gramatiku, a i još puno lipih stvari samo ne smin kazat kojih :)

Ups...sad još i sigurnosno pitanje blinka crveno....pa zar nema opuštanja ni na blogu? Nakon ljeta valjda ide jesen...

Oznake: naslovnica

07

nedjelja

srpanj

2013

Priroda

Miris rascvjetale lavande je privukao mnoge kukce, a tako i lastavičji rep koji je u početku na moje prisutstvo reagirao plaho dok je malo kasnije spremno pozirao.



Na kraju sam shvatila da Rabuzinovi ružičasti oblaci nisu nešto nestvarno pa sam uslikala jednog takvog.

Oznake: lastavičji rep, ružičasti oblak

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.