O jeziku našem

Kava u srcu Zagreba s mojom kolegicom, prijateljicom, jezičarkom i Splićankom. Zanimljiva je bila tema i već sam davno htjela to podijeliti s vama, ali rasprava na blogu me napokon "natjerala" da uobličim post na temu našeg jezika. Moja prijateljica, uporno govori svojim mekanim rastezljivim splitskim, a ja tvrdom zagoračkom ikavicom koja se očuvala sve ove godine među prigorskim bregima. I tako pričamo o našim jezicima, smijemo se, raspravljamo, pa ona meni priča da je dokazano da je svaki čovjek dvojezičan. Prvi jezik je onaj koji nas mater nauči, a drugi je onaj standardni koji učimo u školi. Osim toga, standardni jezik je uvijek nametnut pa ga čovjek osjeća kao neku vrstu pritiska. Pomislim, nije ni loše jer ću još postati poliglota :) Složim se s tim jer mi standardni hrvatski nikada nije sjeo, ne pravopisno, nego tim jezikom nikada nisam mogla izraziti iskonsku sebe.. Osjećala sam pritisak standardnog jezika i koliko sam se trudila da na poslu govorim standardnim jezikom, uvijek bi uletjela neka nestandarna, materinska riječ. Zapravo, voljela bih pisati svojim materinskim, ali ni to više ne mogu. Jednostavno, došlo je do neke mješavine moja dva jezika, što je možda još gora varijanta. Neke riječi su mi ljepše na ikavici, a neke na ijekavici. Ponekad se izgubim i divim se onima koji sve mogu napisati na tzv. materinskom jer je to daleko teže nego na standardnom. Za standardni jezik smo naučili pravopis dok za materinski nitko nije mario.
Koliko je duboko zabilježen u našem mozgu materinski jezik možemo vidjeti na primjeru ljudi koji su oboljeli od demencije.
U dalekoj Australiji jedna moja tetka boluje od Alzheimera i već u ranoj fazi te bolesti je engleski jezik totalno odbacila i počela pričati samo hrvatskim jezikom. Situacija je bila još teža jer joj djeca nisu govorila hrvatski. Švedska kraljica nam je, kada je nedavno bila u posjetu, najavila da bi bilo dobro da što više naših medicinara dođe u Švedsku da pomogu našim ljudima koji boluju od Alzheimera jer se većina bolesnika vrate na svoj materinski jezik.

I za kraj, mislim da treba učiti standardni jezik, ali također treba njegovati i onaj lokalni što do danas kod nas nije bio slučaj. Pri tome mislim na učenje na službenoj razni jer uvijek je bilo pisaca, a i biti će koji će pisati na svom materinskom, lokalnom jeziku.

Oznake: jezik