28
četvrtak
ožujak
2013
Veliki petak
To je bio dan koji se uvijek čekao s nestrpljenjem i uvijek je, koliko me sjećanje služi, umjesto proljetnog sunca lagano rominjala kiša koja je kvarila ugođaj. Djeca nisu razmišljala o Isusu i njegovoj muci, a kako je to bio dan sajma svatko od njih se nadao da će dobiti nešto od čandrljina.
Pijaca je tada bila puna svijeta, kupovale se friško kovane motike i peke, a iz kužina je mirisao bakalar iako nije bilo preporučljivo da bilo tko sa strane namiriše taj miris. Bio je to tajni miris kojeg nitko nije smio osjetiti niti se ikome smjelo pričati što je taj dan bilo na meniju jer nije bilo u skladu s političkim vjetrovima toga doba u mom malom mistu. Oni stari se nisu bojali kuvati bakalar pa su ga najčešće kuvali i za one iznenadne putnike namjernike mlađih generacija. Bakalar je uvijek bio više od puke hrane. On je bio i ostao miris djetinjstva i nekih bezbrižnijih vremena, a zabranjeno voće je uvijek bilo najslađe. Na Veliki petak je uvijek išla procesija put Plane, pa kroz Buninu, Koteze i potom nazad u Vrgorac. Čudno je bilo vidjeti fra Vjeku toliko usredotočenog u molitvu da bi zaboravio mahnuti malim promatračima, kako bi inače činio. U procesiji je bilo najviše starih domaćih ljudi, mahom žena, a došle bi i Hercegovke koje su najčešće bile bose. Ta slika bosih žena po grubom kamenjaru je zbunjivala moju dječju maštu. Sa sigurne udaljenosti bih promatrala povorku i gledala kako odmiče u daljini misleći i dalje o onim bosim ženama. Danas su procesije u gradu, javne i brojne, a ja se još sjećam onih čudnih vremena i fratra koji je u tim vremenima uvijek našao lijepu riječ za svakog čovjeka bez obzira na političku ili vjersku opredjeljenost.
Oznake: fra Vjeko Vrčić
komentiraj (6) * ispiši * #
25
ponedjeljak
ožujak
2013
Uštekaj u uši i zapivaj....
Davno su pjevali oni naši da "triba stavit prst u uvo i zapivat." Valjda je taj prst bio važan faktor jer tada nisi čuja druge, a ni samoga sebe pa bi iz sveg zora pustija glas, onako terapeutski. Pjevače bi liječilo to grleukanje, a oni promatrači i slušači bi bili neugodno iznenađeni, ali ipak vođeni onom naučenom pristojnosti, nasmijali bi bi se pa možda na kraju i zapljeskali.
Markica je uvijek bio van brazde, pametnjaković koji nikome nije bio drag jer nije volija motiku, a bogme ni mistriju. Moglo se kod njega naći dobre muzike, a našla bi se i dikoja knjiga. Posuđivala sam od njega knjige, kazete, a ponekad bi i dobra priča pala. Fascinirao me svojom pasioniranom strašću za sportom, Bruce Springsteenom i Tomom Zdravkovićem. Čudno je to bilo da je Tomu stavio u isti koš s Bruceom, ali mi se kleo da Toma nije kao ostali da Toma vridi i da je Toma klasik, ali tko bi to meni tada utuvija u glavu, rokerici u duši. Sad kad razmišljam...ni dan danas Tomu nisam poslušala. I tako je Markica jednog dana krenuo niz pijacu, a sve poskakuje. Jedan korak i opet skok, što je meni koja sam išla prema njemu bilo svakako čudno. Kada smo se susreli, vidim da na glavi ima slušalice. Maše i dere se, a meni sve neugodno i mislim koji mu je đava!? Tada sam prvi put vidila walkman i shvatila čemu služi. U neku ruku mi je izgledalo smiješno Markičino cimanje, deranje i totalno asocijalno ponašanje jer u toj priči je bio važan samo on i njegova muzika.
Danas, Markica ne nosi više slušalice, a u Lijepoj našoj svugdje i svatko ima te slušalice u ušima. Svi mirno stoje, a muzika trešti sve u 16! Pa zar im ne dođe da malo cimnu s glavom? Nema više :"Oprostite, možete li mi reći....?" nego ga moraš šćapati za mišku i protresti :"Oprostite, znate li kada polazi ovaj bus?" Svi su se odmaknuli jedni od drugih. Prije se nismo gledali, a sada smo našli načina da i ne čujemo one pokraj sebe. Jer tko zna...možda bi nas netko i dirnuo u srce.
PS. Oprostite na miješanju ikavice i ijekavice... drugačije ne ide :)
Oznake: Slušalice u ušima
komentiraj (16) * ispiši * #
23
subota
ožujak
2013
Reporteri - Posvajanje koje se skupo plaća
Dana 06.03.2013.g. na HTV- u je bio prikazan film istoimenog naslova.
Već sam pisala o Europi kojoj nedostaje djece, koja izvozi svoje starce jer se o njima nema tko brinuti i o Europi koja je sve starija. Ovaj film se dijelom bavi i tom problematikom (usvajanja), ali i besćutnošću tih europskih intelektualaca koji sebično samo brinu o sebi, svojoj karijeri, novcu i životnom komodu.
Etiopija, bračni par zaražen HIV-om koji imaju petero djece i kojima je liječnik rekao da imaju max. 5 godina života očajnički uzimaju svoje dvoje najmlađe djece i daju ih agenciji koja u Europi traži potencijalne usvajatelje. Ta Agencija se promovira na etiopskom području u smislu da oni osiguravaju toj djeci bolji život u Europi, a Etiopljani siromašni i naivni nasjedaju na njihove priče.
Tako se dogodilo i HIV- pozitivnom paru iz početka moje priče. Uglavnom, Agencija nalazi dvoje Danaca, intelektualaca, naglašavam psihologa koji ne mogu imati djece i dolaze u Afriku uzbuđeni jer će dobiti brata i sestru tj. dvoje najmlađe djece HIV-pozitivnog para. Djeca su prekrasna. Novopečeni roditelji vjerojatno vjeruju da će im dvoje crnačke djece dobro pasati kao dio toalete jer Anđelina i Brad diktiraju trendove, pa onda i Madonna... Problem nastaje već prvu večer kada djecu dovode iz prihvatilišta u hotel. Mala je starija i teško počinje prihvaćati nove roditelje, plače i negoduje što smatram da je bilo normalno s obzirom na okolnosti, ali bračni par psihologa šize i stalno pričaju o psihološkim glupostima misleći da je odgoj djece ona teorija koju su učili u školi. Žena počinje šiziti, a muž sluša ženu i na kraju to dijete (curicu) u Danskoj ostavljaju u domu jer je mala "divljakuša" kako kaže novopečena majka i čak sumnja (kao psiholog/intelektualac) da su je u Africi učarali da njoj, kao novoj majci, zagorčava život. Da bi stvar bila još gora, biološki roditelji žele da im se vrate djeca, ali tu ne mogu ništa učiniti jer im nitko ne želi u Etiopiji pomoći.
Rezltat je:
-prevareni roditelji u Etiopiji
-ukradeno djetinjstvo dvoje male djece
-mala zauvijek izgubljena u danskim domovima
-dječak koji je ostao bez sestre sa novim roditeljima, vjerojatno do trenutka kada će napraviti nešto što njima ne paše pa će i on završiti u domu.
Što me toliko pogodilo u tom filmu? Bezdušnost žene koja je veliku opasnost vidjela u toj petogodišnjoj curici. Vjerojatno bi tu i Freud imao što reći. Sustav koji je omogućio da se dijete (poput komada odjeće) vrati kao i svaka "roba s greškom". Afrikanci koji varaju svoje siromašne i neobrazovane sugrađane za šaku Judinih škuda.
I na kraju...poanta....roditeljstvo je nešto što dođe, ali nikada ne znaš kako će ići. Nekada je glatko, a nekada teško. To je posao bez roka trajanja i godišnjeg odmora. Zato, prije posvajanja ili udomljenja, treba dobro razmisliti jer i kod nas su se počela udomljena i posvojenja djeca vraćati u domove . Djeca nisu "roba s greškom" da ih možete reklamirati!!!
Oznake: Posvajanje koje se skupo plaća, Danci, Europljani, intelektualci
komentiraj (4) * ispiši * #
17
nedjelja
ožujak
2013
Zašto je hapšenje Mamića politički loša odluka?
Na početku ovog posta želim reći da me taj čovjek uvijek iritirao i često puta smo iz njegovih usta mogli čuti razne uvrede na račun raznih osoba, skupina ili možda profesija (npr. sportski novinar) i nitko nije niti prstom trepnuo na te objede. Definitivno nisam na njegovoj strani, ali ovo hapšenje je politički loša odluka za jednu demokratsku državu ili bar onu koja želi biti demokratska. Zašto?
Zato što je u definiciji "govora mržnje" ostavljena širina tumačenja, a mogla bih ju usporediti s terminom "protiv državnog poretka" koji se također u nekim upitnodemokratskim zemljama tumači kako kome paše. Zbog toga su npr. turski zatvori puni novinara jer su navodno "pisali protiv državnog poretka". Što se tada događa nije teško zaključiti. Novinari pišu samo one stvari koje pašu vladajućoj eliti - "vuk ostane sit, a ovca živa". Da se takve stvari kod nas ne bi dogodile, najbolje bi bilo da se Vlada ostavi ovakvih ćoravih poslova jer bismo mogli tada pomisliti da živimo u policijskoj državi i da smo nazadovali u demokratskom procesu. S obzirom da je u Mamićevom monologu spomenuto Ministrovo ime, mislim da je trebalo reagirati na način da se podigne građanska tužba protiv Z.M.-a Znam da je komplicirano biti u hrvatskom sudskom procesu, da se dugo čeka pa se onda treba vucarati po ročištima, još i novinari.... i hapšenje je dakako bilo lakše jer položaj ministra si to može dopustiti (?)! I za kraj bacam rukavicu u lice svih nadležnih da naprave sustav koji će oporezivati sportske transfere od koji se Z.M. i ovako brutalno obogatio i razbahatio....to će me definitivno više fascinirati nego ovo treniranje sile!
P.S. U svim dnevnim novinama nigdje nisam mogla pročitati iole realističan članak. Svi su siktali mržnju prema Mamiću (možda s razlogom), ali time su izgubili objektivnost. Šok i lom je nastao kada su ga pustili....kao da nisu znali da će ga pustiti? Pa tko to piše u hrvatskim novinama?
Oznake: Mamić
komentiraj (25) * ispiši * #
09
subota
ožujak
2013
Velika nepravda je učinjena od strane MZOS-a. Vrednuju natjecanja sportaša dok se natjecanja djece iz umjetničkih škola ne vrednuju.
Vezano za upise u srednje škole, Ministarstvo je izreklo svoj stav da se trebaju mijenjati uvjeti i da će nam za upise biti potrebna jedino dobra internetska veza. Pozdravila sam oba zahtjeva iako ne i način na koji se to trebalo provesti, ali ipak je to legalno izabrana vlast pa ih je trebalo pustiti da naprave ono što znaju. No događa se nešto što još nitko od novinara nije shvatio niti sam igdje uspjela pročitati.
Velika je nepravda donesena djeci koja pohađaju glazbene i plesne tzv. umjetničke škole.
U Prijedlogu koje je Minstarstvo dalo u javno raspravu nije se vrednovala glazbena škola, ali su se vrednovala natjecanja kod posebnih sposobnosti što svakako glazbena natjecanja jesu. Roditelji su se u javnoj raspravi propeli na zadnje noge, s pravom, a Ministarstvo je "reagiralo" na njihove zahtjeve. Više se ne vrednuju 4 godine GŠ nego djeca trebaju završiti Osnovnu glazbenu školu za dodatna 2 boda. No, natjecanja vezano za glazbene sposobnosti se više ne vrednuju nego samo sportska natjecanja i ona vezana za predmete koji se traže u pojedinoj srednjoj školi. Znači, računaju bodove za završenu osnovnu glazbenu školu, ali bodove za natjecanja NE. To bi značilo da nisu ništa napravili, ali su odglumili da su poslušali roditelje iz javne rasprave. Djeca glazbenici i plesači nisu ništa dobili Odlukom Ministra o upisima u srednje škole. Ona prethodno dva boda za natjecanja u zamijenili s ona 2 boda za završenu glazbenu školu. Stoga, roditeljima se samo prodala dobra priča o tome da su uzeli u obzir njihove zahtjeve. Zato je Ministarstvo podržalo svoje sportaše, a ostala djeca koja imaju neke druge posobnosti (glazba ili ples) nisu vrijedni za mjerila Ministarstva. O sumnjivim sportskim potvrdama i statusima sportaša neću ni pričati...Jednostavno matematički rečeno:
2 boda za status sportaša+ bodovi za natjecanja
2 boda za završenu umjetničku osnovnu školu, a natjecanja 0 bodova.
Ministarstvo kulture je trebalo reagirati i na neki način zauzeti se za umjetničke škole jer su ovim njihova natjecanja minorizirana i na kraju krajeva obezvrijeđena. Na kraju krajeva, pa što će nam umjetnici?
Osim toga, knjižica koja je podijeljena osmašima i koja ih je trebala informirati o njihovim pravima i uvjetima upisa je puna dezinformacija.
I na kraju, zar je normalno da osmaši 2012/13.g. nisu više od pola školske godine znali s kojim uvjetima će konkurirati za uvjete upisa u srednju školu? Više od pola godine su išli u školu, a da nisu znali koji su im predmeti važni za upise, a koji ne.... usporedimo to sa ženidbom.
P.S. Ovaj post sam objavila još u drugom mjesecu i nije izazvao nikakve reakcije jer su upisi još bili daleko.
Oznake: Upisi u srednje škole, glazbena škola, MZOS, Andrea Zlatar
komentiraj (0) * ispiši * #
02
subota
ožujak
2013
Trbuhom za kruvom
Cijelo djetinjstvo je bio gladan. Odrastao je u velikoj obitelji uz ćaću koji je volio dobru kapljicu i veselo društvo, ali od veselja se nije dalo živjeti jer je trbuh krulio i "govorio" da ga treba malo kruvom zabaciti. Starija sestra je već otišla trbuhom za kruvom u daleku i obećanu zemlju Njemačku, a on je shvatio da valja poći za njom. Kao šegrt je nešto ušpara dinara da kupi kartu za Stuttgart. Znao je sestrinu adresu i ništa više, a u srcu mu je tinjala nada da ga sestra neće vratiti nazad nego da će ga primiti i pomoći da se snađe u dalekom svijetu.
Kasno u noć je s vlakom stigao u Stuttgart, a u ruci je držao kartu na kojoj je bila sestrina adresa. Uzeo je taxi iako nije imao para da ga plati. Mislio je da će sestra riješiti taj problem, ali opet je bila neizvjesnost u njemu što će biti ako se što zakomplicira? Ma da je bar koju riječ Njemačkog znao...Taksi ga je odveo na adresu i odjednom šok! Na toj adresi je stajala velika zgrada, a on nije znao u kojem je stanu njegova sestra. U glavi mu se zavrti od panike i ne znajući što da napravi, brže izleti iz auta pa poviče :" Radmila, o Radmila!" Počela se paliti svjetla po stanovima, a on opet poviče :"O Radmila!" Odjednom se na prozoru pojavi Radmila sva zabezeknuta što vidi brata jer nije joj javio da će doći. "Ajme brate, otkud ti? Dođi gori!" dovikne mu. "Ali nemam za platit taksi!"- odgovori joj.
I tako Radmila siđe, poljubi svog brata, plati taksi i objasni mu da u Njemačkoj nije baš pristojno tako vikati i dozivati se u po bila dana, a kamoli u gluvu noć.
Ja se još uvijek pitam, što bi bilo da je Radmilin stan bio s druge strane zgrade....
Oznake: Trbuhom za kruhom
komentiraj (10) * ispiši * #
