To je bio dan koji se uvijek čekao s nestrpljenjem i uvijek je, koliko me sjećanje služi, umjesto proljetnog sunca lagano rominjala kiša koja je kvarila ugođaj. Djeca nisu razmišljala o Isusu i njegovoj muci, a kako je to bio dan sajma svatko od njih se nadao da će dobiti nešto od čandrljina.
Pijaca je tada bila puna svijeta, kupovale se friško kovane motike i peke, a iz kužina je mirisao bakalar iako nije bilo preporučljivo da bilo tko sa strane namiriše taj miris. Bio je to tajni miris kojeg nitko nije smio osjetiti niti se ikome smjelo pričati što je taj dan bilo na meniju jer nije bilo u skladu s političkim vjetrovima toga doba u mom malom mistu. Oni stari se nisu bojali kuvati bakalar pa su ga najčešće kuvali i za one iznenadne putnike namjernike mlađih generacija. Bakalar je uvijek bio više od puke hrane. On je bio i ostao miris djetinjstva i nekih bezbrižnijih vremena, a zabranjeno voće je uvijek bilo najslađe. Na Veliki petak je uvijek išla procesija put Plane, pa kroz Buninu, Koteze i potom nazad u Vrgorac. Čudno je bilo vidjeti fra Vjeku toliko usredotočenog u molitvu da bi zaboravio mahnuti malim promatračima, kako bi inače činio. U procesiji je bilo najviše starih domaćih ljudi, mahom žena, a došle bi i Hercegovke koje su najčešće bile bose. Ta slika bosih žena po grubom kamenjaru je zbunjivala moju dječju maštu. Sa sigurne udaljenosti bih promatrala povorku i gledala kako odmiče u daljini misleći i dalje o onim bosim ženama. Danas su procesije u gradu, javne i brojne, a ja se još sjećam onih čudnih vremena i fratra koji je u tim vremenima uvijek našao lijepu riječ za svakog čovjeka bez obzira na političku ili vjersku opredjeljenost.
Post je objavljen 28.03.2013. u 21:35 sati.