29
subota
prosinac
2012
E starosti, svakomu si teška!
Nedavno sam gledala dokumentarni film o jednom Njemcu čija je mater bila bolesna od Alzheimera i u filmu se prati njihova borba s tom opakom bolesti. Uglavnom, sin je mater odveo u Tajland i tamo unajmio dvije mlade žene da se sa starom bave, a kako Tajlanđani kulturološki imaju određenu privrženost i poštovanje prema starim ljudima, gospođi s Alzheimerom se stanje čak i poboljšalo (koliko je to uopće moguće s tom boleštinom). Bit ove priče nije Alzheimer nego deportiranje stare i bolesne žene iz Europe u Aziju gdje se tamošnje mlađe generacije brinu o njima.
Čitam, Europa je sve starija, a mladi ljudi sve zaposleniji pa se trenutno bilježi porast trenda deportiranja staraca u Aziju gdje plaćaju njihovo čuvanje ili bedinanje kak' bi Zagorci rekli.
Prije nekog vremena, sretnem Jozu, šepavog sa štapom, jedva hoda...
I tako ja njemu, di ste? šta ste?...kako ovaj? kako onaj? kad dolazi?
I na tom pitanju Joze promine boju i počme svoju priču: "Znaš, svi vi koji ste ošli, malo dolazite. Znam ja da vi radite, gradite, stičete, dicu podižete, ali zar ne možete doći bar 3-4 puta godišnje? Svi ste vi pomalo zaboravili na svoje starce, a šta će nama cviće na grobu kada vas sad ne možemo viditi. Vidi mene, star, šepav, bolestan i još uvik iman staru i slipu mater oko koje se žena i ja brinemo. Ona je mene ko dite, ranila, čuvala i odgojila i šta bi ja sad s njom triba napravit? Život brzo prođe..."
"Znam barba Joze, dobro kažete." tiho promrmljam, progutam grop u grlu, a neću lagat ako kažem da mi se i oči zasuziše...
Lipo je to Runjić napisa: "Uvik kad sam s tobom, ja san ka i dite..."
fotografija: Biljana Gaurina
komentiraj (8) * ispiši * #
03
ponedjeljak
prosinac
2012
Bespućima interneta
Plovim već neko vrijeme, godine, čak i previše... rekla bih. Zapravo, imam nekoliko stanica na koje volim doći, sresti neke zanimljive, pametne i mudre ljude. Naravno, ne nužno. Ima i onih svadljivih, lajavih, ali te po nekom zakonu brzo zaboravljam, na moju sreću. Uvijek me oduševe oni malo vremešniji, zreliji koji su se usudili dotaknuti tastaturu i klikati mišem. Zapravo, divno ih je sretati u ovim vodama jer je od njih lijepo čuti nešto o prošlosti, o starim običajima, pjesmama, slikama, ljudima kojih više nema. Pomalo se srame, kao ovo nije mjesto za njih, ali ja ih totalno podržavam! Svaka im čast! I ja još učim od svoje djece jer oni ipak više znaju od mene, a nije me sramota pitati. Posao koji radim zahtijeva neku informatičku naobrazbu, opću, ništa posebno, a tehnologija nam može ipak otvoriti i nove vidike. Možemo ju upotrijebiti u svoju korist. Uz mene postoje oni koji su se usudili i oni koji svu tu tehnologiju uporno negiraju, a nadaju se bar još desetak godina radnog staža. Njima je mail totalno nepoznato sredstvo ili možda ulogiranje na portalima vezanima za struku. Zapravo, nema tu nikakve mudrosti, ali ne shvaćam taj zid u njihovim glavama? Mole, kume sve oko sebe da se ulogiraju ili da pogledaju mail, a nemaju volje da to nauče. I tako u nedogled...
Od svih zidova, najgori su oni u ljudskim glavama....
komentiraj (9) * ispiši * #
