Plovim već neko vrijeme, godine, čak i previše... rekla bih. Zapravo, imam nekoliko stanica na koje volim doći, sresti neke zanimljive, pametne i mudre ljude. Naravno, ne nužno. Ima i onih svadljivih, lajavih, ali te po nekom zakonu brzo zaboravljam, na moju sreću. Uvijek me oduševe oni malo vremešniji, zreliji koji su se usudili dotaknuti tastaturu i klikati mišem. Zapravo, divno ih je sretati u ovim vodama jer je od njih lijepo čuti nešto o prošlosti, o starim običajima, pjesmama, slikama, ljudima kojih više nema. Pomalo se srame, kao ovo nije mjesto za njih, ali ja ih totalno podržavam! Svaka im čast! I ja još učim od svoje djece jer oni ipak više znaju od mene, a nije me sramota pitati. Posao koji radim zahtijeva neku informatičku naobrazbu, opću, ništa posebno, a tehnologija nam može ipak otvoriti i nove vidike. Možemo ju upotrijebiti u svoju korist. Uz mene postoje oni koji su se usudili i oni koji svu tu tehnologiju uporno negiraju, a nadaju se bar još desetak godina radnog staža. Njima je mail totalno nepoznato sredstvo ili možda ulogiranje na portalima vezanima za struku. Zapravo, nema tu nikakve mudrosti, ali ne shvaćam taj zid u njihovim glavama? Mole, kume sve oko sebe da se ulogiraju ili da pogledaju mail, a nemaju volje da to nauče. I tako u nedogled...
Od svih zidova, najgori su oni u ljudskim glavama....
Post je objavljen 03.12.2012. u 19:53 sati.