utorak, 30.05.2006.
Autobusi...
|
Hej,hej!
Evo već je odavno bilo najavljeno moje gostovanje na ovom blogu,pa eto…da napokon napišem taj post.  Pa…post će bit o tome koje vas sve nepogode mogu snaći u autobusu.Bit će u obliku mini prirućnika(ovo je poželjno da kopi pejstate): BUSEVI,STARČIĆI I KAKO PREŽIVJETI S NJIMA.  Naime neki dan san primjetila kakvi se svi tihi ratovi odvijaju u busevima iza onih oznojenih,izmućenih lica.Stojim ja tako u busu i vodin jedan od takvih ratova.Na moja leđa naslonjena leđa neke babe,i cilin puten od trstenika do spinuta(dobro aj,do općine) me je gurala.Faca mi je bila zalipljena u staklo,teško san disala i nisan mogla pustit glas negodovanja.  Ali onda sam uzela stvar u svoje ruke,izvadila saćmaricu iz školske torbe i prosvirala joj glavu…Ma zajebajen se,gurala san i ja nju.Leđima.A sve je izgledalo ka da nije ništa i dalje smo se smiješkale.Fascinantno.Onda…Najveći problem u busevima su babe(i pokoji dida) sa svojim kesama sa pazara kojima se broj nezna.  I ako je gužva,riskirate da van par kesa bude non šalantno spušteno na nogu,a kad se probate izvuć odatle optuže vas da in bacate kese,da ćete im razbit jaja,slomit salatu…jednom prilikom san imala ekskluzivno pravo da uživo sudjelujen u dokazivanju nadmoći jedne bakice.Sa prolaza na početku busa je bacila kese na sidalo iza kruga koje se bilo taman ispraznilo,a sve da bi rezervirala to tako neophodno misto.A ja san to tako fascinirano gledala.Raširila san oči,zadržala dah i ono…kao u usporenoj snimci pratila putanju kese.Wow! I…nisan neodgojena,ali nikad in se ne dižen u busu.A mislin nemaju ništa radit po cili dan nego izmišljaju pizdarije da ranim jutrom idu na pazar,a mogu cili dan sidit.Pa ne moraju i u busu…Za razliku od nas,marljivih učenika,rastrganih brojnim obvezama…Neću spominjat starčiće u đačkom.Ej,ĐAČKOM busu.Tada odjednom,iznenada očorave i ne vide da slovima od kojih 20ak cm piše 'za đake'.Ali zato su dobro upućeni da se plastićne ambalaže odkupljuju za 50 lipa,pa im eto razlog više za napunit one ultra velike kese.I JOŠ PAR SAVJETA VAŠE OMILJENE SPISATELJICE-NINE: 1) ako se kojim slučajem imate te sriće da se vozite nesritnim autobusom br.9 (ima nas ode takvih) i u autobusu sretnete čovika koji izgleda indentično Borisu Mikšiću, nemojte se derati «Mikšić! Mikšić!» ni napadat bidnog čovika…jer, NE, to nije B. Mikšić, samo neki nepoznati klon… 2) ako pak čekate autobus br.18 (posebno upozoravan na zadnju 18ku) i več sa 100m udaljenosti čujete gromoglasne krikove «Romeo! Romeo!»- NI U NAJGOREM LUDILU NE ULAZITE U TAJ BUS! Ustaše s Mejaša su na potezu… 3) ako se nalazite ponovno u busu br.9 i nasuprot vas sidi ženska i konstantno tipka na mobitel (siemens cv65) a u razmacima besramno bulji u vas- ne nadjačavajte se s njom u buljenju, ona će vas poraziti. Mogla bi ovako bar još do 10, ali ovo su vam 3 najvažnija upozorenja. I naravno, ako čujete nekoga u 7ipo ujutro u busu kako se grohotom smije, javite mi se, ja sam u tom busu… Valjda nismo upilale, pozdrav od vaše Purple eyes Nine i suradnice Tine… Kissich svima.  Nadam se da je Plenković koliko toliko zadovoljan, malo me muči nedostatak inspiracije… PS. Gledajte žutu minutu, naše tri mejašice su imale bliski susret sa tobožnjim staklarima kraj Quasimoda… |
subota, 27.05.2006.
|
Htjela bi jednom pisati i o njemu, ali on mi nije dozvolio da mu se dovoljno približim. Htjela bi pisati o njemu, ali bojim se da ta priča ne bi imala dovoljno zanimljiv početak, radnju i kraj…koji bi vas zadovoljili. Bila bi to jedna od onih uzaludnih priča kojima ne možete ni ime dati. Zato što je sve ono što bi sačinjavalo priču samo mali detalji, vama nevažni, meni sve što imam i jedino što mi nitko ne može oteti. Netko je rekao da se u životu treba čuvati samo detalja i ničeg više, i ja na nekoj razini volim onoga tko je to rekao, makar ne znam tko je, ali pročitao me. Isto onako kako me je i subjekt ove priče bez problema čitao… Čitao me iz očiju koje su bježale svuda okolo, samo ne u smjeru njegovog pogleda. Jer njegov pogled je preplav za mene. Nemam snage za taj pogled.
Rekla sam vam da će ovo biti uzaludna priča. Priča bez početka, radnje i kraja. Priča o riječima, pogledima, osmjesima, dodirima i pokojem poljupcu. Obična priča o detaljima iz života jedne cure ljubičastih očiju i tužnog pogleda kojoj su ti detalji sve na svijetu i ne želi da ih odbacite kao nevažne…i o ničemu više…  |
utorak, 23.05.2006.
Vruće jeeee... :/
 Počelo se debelo bližit lito, i sa njim one nepodnošljive vrućine kad ne znate šta bi sa sobom jer vam se apsolutno ništa ne da, i niste u stanju činit ništa… Najrađe bi legli negdi u travu (u hladu naravno) ili cili dan guštali u moru  … To možda neki od vas i mogu, ali mi koji još uvik pohađamo onu ustanovu zvanu «škola» smo još tri tjedna ograničeni… Koliko god me na dane sunce zna oraspoložit, toliko mi i ove vrućine znaju ubit raspoloženje… Već jučer upozorena kako će danas bit prevruče (hvala Marina ) jutros sam se obukla šta sam oskudnije mogla, imajući pritom na umu da ipak idem u školu  . I kad sam na izlasku pogledala kroz prozor, zatečena svatin da vani nema ni «S» od sunca … Sva srića odlučila san ne prisvlaćit se za svaki slučaj. Vani je bilo ipak možda malo prohladno za kratke gaće…ali to san preživila. Dođoh u školu, a neki pametnjakovići (Plete pripoznaješ li se?  ) se lukavo dosjete upalit klimu (!!!). I raspale je samo tako. U roku od 10min Tina je bespomoćno šmrcala, trošeći papirnatu za papirnatom, a meni je pucala glava. I tako do podne ipo… Taman kad se navikneš na tu prohladnu temperaturu u razredu, zvoni mali odmor, ti izađeš na hodnik/u wc i dođeš lipo sebi, a onda nazad u onu hladnjaču  … Ali eto, preživila san to samo sa glavoboljom, i kad sam u podne ipo napustila teritorij škole svatila san da je u međuvremenu sunce granilo, a temperatura porasla. Ukratko-upeklo je… Dođen u Ghettoa, u potrazi za hladom i osvježenjem, sidnen, i to baš na ono misto di između dva suncobrana sunce proviruje ravno na mene!!! Danas mu očito nisam draga. Nakon prženja tu, uslijedia je vrhunac-vožnja autobusom… Pun bus ljudi koji se vraćaju iz škole+uobičajena starčad koja dolazi sa pazara ili odakle već…sa svoje 83kese u svakoj ruci… I onda oni prozori promjera 15x20 cm, i još si uvatia Boga za bradu ako je prozor uopće u funkciji i ako ti se ne nađe neki penzić koji će te upozorit da zatvoriš prozor jer ga ubiva promaja… !!! I tako san se još drmusala u devetci 15min do pujanki diveći se svakojakim endemima koji putuju tim busom… I napokon došla doma kad sam pomislila da ću se ozbiljno počet topit od vrućine… I fala ti Bože na vodi i tušu i na kući u kojoj mogu temperaturu koliko-toliko prilagodit sebi i samo sebi… |
ponedjeljak, 22.05.2006.
PRIČA O MENI, NAMA- TRENUTAK VJEČNOSTI KOJI JE PROHUJAO
|
Ponovno neka glupa svađa i još jednom bijesni (i na nebo i na zemlju) sjedimo igrajući se da smo nijemi. Oboje preponosni da bi progovorili prvi. Oboje preljuti da bi prešli preko toga. Samo sjedimo negdje na Peristilu i gušimo se u žamoru ljudi oko nas, ili možda u dimu cigarete koju onako krizaški pušim znajući kako glupo izgledam. Mislite da me briga? Prazno gledam u masivne stupove nasuprot i oko sebe i odjednom bi voljela da sam malo pametnija, da znam one stvari tipa- iz kojeg su razdoblja ti stupovi, po kojem su principu građeni i slično. Ali ne znam. Znam samo da mi je jednom Tina nešto o tome govorila ali ne sjećam se što. Očito se nisam trudila te informacije pohraniti negdje dublje. Događa se…
I dalje bez promjene sjedimo u oblaku dima. Tako ljuti, tako tihi… Nije da je tišina nužno loša stvar. Katkad nadglasa bilo kakvu buku. Katkad je rječitija od najljepših riječi najvećih pisaca. Katkad je ugodnija od naše omiljene pjesme… Ali katkad grize, kao sada. Osjećam njezin ugriz na vratu. A ljudi samo prolaze pokraj nas, kao na pokretnoj traci. Žure i glume da su prezaposleni. Bulje u svoje cipele vjerojatno se pitajući kamo ih sada odvode… Jadni… Ni sami više ne znaju. Ne dopuštam im da me bace u tupilo, znam da si nikad neću dozvoliti da budem poput njih. Izgubljena u vlastitom tijelu, u vlastitom svijetu. Ne. Nisam rođena za promašaje (i nemojte ovo shvatiti kao previsoko mišljenje o sebi)! Polako se pale svjetla i ovaj moj grad se oprašta od sunca i navlači večernju haljinu. Meni se takav više sviđa. Tiši je, mračniji, samo ponegdje koje svjetlo tanašno titra ulijevajući nadu… Sve je nekako mistično. Kao i ovo što nam se sada događa. Mi smo tu, sjedimo, glupi i tihi, ali barem svjesni toga da se svijet mijenja točno pred nama. Primjećujete li i vi to nekad? Makar to sve bile samo maske- čarobno je. Stanite i razmislite malo o tome, upotrijebite tu maštu što čuči u vama. Možda su one poslovne spodobe, koje su još maloprije buljeći u svoje cipele jurcale na neki strašno ozbiljan posao, sada gotove s tim i navlače maske opasnih vampira te kreću u lov?! Znam, znam da je glupo, ali zanimljivo je. Nikad ne znate što se krije nekome ispod kože. Znam čak i po sebi. Iznenadilo bi vas da otkrijete. I kad bi me vidjeli sada, ovako bezvoljnu kako sjedim na Peristilu promatrajući svijet oko sebe kao da ga 1.put vidim, i njega pored mene- ponosnog i bijesnog, nikad, ali nikad ne biste mogli dokučiti koliko zapravo ljubavi skrivamo ispod tih malih maski. Ako bi nas slučajno, izašavši sekundu iz svojih briga i prestavši buljiti u svoje cipele, i primijetili, pitali bi se poznajemo li se mi uopće, ili smo dva zamišljena djeteta koja slučajno sjede jedan do drugoga, zatrpani svaki sa nekim svojim problemima. Nikad nas ne biste shvatili. Ne zato jer smo mi nekakvi predobri glumci, već zato što ne gledate dobro, ne trudite se dovoljno, gledate svijet oko sebe kao crno-bijeli film. I još pritom mislite kako je sve već snimljeno i vi tu ništa ne možete promijeniti. Ali stvari nisu takve. Mi smo u svijetu sa bezbroj boja i mogućnosti. Mi smo glavni glumci u svom malom filmu. Mi smo i redatelji i scenaristi i kostimografi i što-ti-ja-znam…svoga filma. Svijet je u našim očima, a sudbina je kao glina u našim rukama. Odjednom, neki čovjek s fotoaparatom stoji ispred nas. Gleda nas oduševljeno, kao da bi nas najradije zarobio u okvir i sačuvao zauvijek. A pogled mu govori «Dobro fotografiram, mogu li, molim vas?». Pitam se što je tako posebno s nama? Nismo li mi samo dvoje velike bijesne djece koja misle da im se nešto veliko događa? Smognem hrabrosti, ponos spremim u džepove i pogledam ono dijete pored sebe. Naravno da je osjetio moj pogled i okrenuo se prema meni. Tada mi je postalo jasno… «Dovraga! Ne! Ne možete nas slikati! Naši osjećaji nisu na prodaju!». Shvaćam…sve ono bitno bi izblijedilo na prokletoj slici. Sjaj u našim očima, koji nas odaje, nestao bi netragom, kao vampiri mirisom jutra rastjerani. I mi bi postali obični. Postali bi najobičnija riječ «djeca», bez onog zagonetnog prizvuka. Znam da se najljepši trenutci u životu ne nalaze u fotoalbumu nego na nekom nedodirljivijem mjestu- u srcu. I više mi nije važno što ne znam tko je graditelj stupova oko mene, ono čega sam ja svjesna je mnogo jače od tog običnog kamena. Naravno da se čovjek sa fotoaparatom nije pojavio ispred nas. Naravno da je on, kao i vampiri, uostalom, plod moje neukrotive mašte. Ali htjela sam vam pokazati kako bi izgledalo kad bi netko zaista mogao vidjeti ispod svih maski. Bilo bi to možda jednako toliko lijepo koliko i nezanimljivo. Naglo se okrenem i glasno ga poljubim. Znam da sada u sebi pobjedonosno likuje misleći kako je uporniji od mene, ali nije me briga, neka mu bude- dopuštam da me ljubav porazi. Šteta što sve to prohuji tako nedohvatno.  |
nedjelja, 21.05.2006.
Ubivajući vrime do večere...
|
Evo ljudi moji...novi post...neman šta pametnije radit dok čekam (pazite-ČEKAM) da mama pofriga kumpiriće... :) Vijest dana je da san se u 6i15 tribala nać sa Tinon za na piće, i....ONA NIJE KASNILA, naprotiv, došla je prije vrimena... I ovim putem joj zato šaljem sve pohvale...
Ali nije to ono šta me nagnalo na pisanje novog posta... The trunak inspiracije san našla u busu. Znan da prečesto spominjem autobuse, ali ljudi moji, to nije čudno s obzirom na to koliko vrimena provodin u njima, jer, hej, ipak živim na pujankama ... E pa u busu, kad sam se vraćala sa gore spomenutog pića, je bila neka teta sa pasićen, malin maltezerom...i to je mene naravno jako ugodno iznenadilo jer sam ja mislila da smo ja i marina jedina dva freaka koji vode pase u bus, a znamo, jednostavno znamo, da naiđe li kontrola mi letimo vani. A sad su uveli i nešto novo- ako te uvate sa pason u busu-plačeš kaznu .. Pa se ti misli kako će tvoj pasić suboton ujutro vidit malo grada i sunca, svježe opran, ošišan i počešljan ... A ništa, šta nam ostaje...laganini na noge, pa kad stigneš... E, možda sad to vama koji nemate pase ne izgleda strašno, ali ja mislin da je to veliki problem u ovom gradu... Mi svi kidamo vene kao, da bi ušli u europu, a kad se triba nekako prilagodit, onda nas nema nigdi... Gospoda u saboru odlučuje o VELIKIN pitanjima, a nikog nije briga za pasiće i gospodare koji su osuđeni na pješačenje, šta nije ugodno, pogotovo ne liti. A dok gospoda u saboru pametuje, ljudi vani uredno vode pase svagdi sa sobom, pa čak i u robne kuće (neman van namjeru prepričavat šta se dogodilo kad san ja nou tila uvest u emezete)... I možda ste vi mislili da je to dozvoljeno samo Paris Hilton&co. Ali to je vani u svitu najnormalnija stvar!!! Nije niko lud da će sad uzet dogu ili rotvajlera u ruke pa sa njon u bus, gledajući usput oće li kome odgrist ruku, ali ove male pasiće za koje se ljudi misle šta su kad ih vide...vjeverica, mačka ili pak pas ...mislin da stvarno nije neki problem...?!I zato se tribamo svi zajedno borit da Noa i Lotta mogu slobodno u jednu bezbrižnu vožnju autobusom... A sad vas pozdravljam, vi samo i dalje komentirajte, i Sandi porućujem da se osjećam isključeno i neka pod hitno me slika i stavi moju sliku na svoj blog, jer mi ovako nabivate kompleks manje vrijednosti pošto nisam bila u zagrebu... Ali kao što rekoh, ništa mi neće ovi dan pokvarit, pa ni bezobrazno porasle cijene u Jazza, jer sam zaljubljena...  Sad iden jest...  Pozdrav... |
subota, 20.05.2006.
Intimni post...?!
|
Sinoć san dobila prigovor od jedne (ili pak dvi) osobe kako mi postovi nisu intimni ni osobni i da bi bilo vrime da napišen neki takav post… I kad razmislim, stvarno su svi postovi o nekim važnim ili nevažnim stvarima, ali ne tiču se previše mene. Jedino taj sastav…ali to je ipak sastav… Pa se sad mislin da stvarno napišen neki post o sebi, ali i na to sad gledan ka da iden pisat sastav, pa da bude šta smisleniji…al nemoš pobić od sebe…ja san takva i lakše mi je napisat u zadaći šta mislin i osjećan, nego ovako kad znan da će to neko čitat…iako će čitat i zadaću...ali kužite?! Nevažno ubiti…potrudit ću se. Sinoć san sa jednom od te dvi gore spomenute osobe pričala o tome… Zasramljeno priznajem da san svatila da sam možda pomalo dvolična (ne znam jeli izraz baš najbolji)…ali ne onako iz zlobe ili pokvarenosti, već jednostavno iz potrebe da se zaštitin…od ljudi…od svita… Ne znan od čega zapravo pokušavan pobić, ali činjenica je da mislin kako je lakše kroz život sa osmijehom na licu i dopuštajući samo odabranima da prodru iza tog osmijeha i vide šta se stvarno događa… Ja san osoba koja stvarno sve svima može reć, ali više onako površno…malo je ljudi kojima se usudin reć šta mi je stvarno u glavi ili u srcu… Ali tješin se da je većina nas takva. Svi imamo te neke svoje maske koje nam je jednostavnije pokazat pred nepoznatim ljudima…iz straha… Ali ne iz straha od neprihvaćanja ili toga da im se nećete svidit, već iz straha od nerazumijevanja… Lakše je podnit da im se ne svidiš onakvom kakvom se prikazuješ, nego da budeš iskren pa iskoriste tvoje osjećaje i iskrenost da bi te povridili… I onda se osjećaš zgaženo i izdano i prodano i jedino šta želiš je hodat, samo hodat ulicama i brojit korake i misli u smislu «bit će sve super»…zauvik…
I ima još nešto-ako svima odma sve pokažen, iman osjećaj da ću im postat obićna…preobićna… a ne želin to… Želin da se trude upoznat me, da me ne svaćaju, da me smatraju čudnom na neki način…da im bude zanimljivo… I da sve ne završi onda kad bi zapravo tek tribalo počet jer se osjećate ka da je misija uspjela i sad se tu nema više šta trudit… takvu grešku sam jednom napravila i obećala sebi-nikad više. E, ali postoje ljudi koji vam ulete u život i vi osjetite nešto… to «nešto» ne mora bit ljubav… to je onaj osjećaj kad želite provest cilu noć slušajući tu osobu, pričajući, samo je gledajući…i tako bi volili da mu u trenutku sve možete otkrit i objasnit, ali to je puno teže nego šta izgleda… Volili bi da se u pogledu pripoznate i sve svatite… Tako san se ja osjećala sinoć…toliko toga sam imala u sebi, a nisan to mogla objasnit…izreć…ali ovi put ne iz straha…ne znan šta je bia razlog… Ali i to šta sam se uopće trudila objasnit mu neke stvari me učinilo sritnom… Jednostavno zato šta je naišla osoba takva osoba, kojoj želin sve objasnit bez ikakvih maski…mislin da je i to velika stvar?  |
četvrtak, 18.05.2006.
Kuda ide ovi svijet???
|
Evo novi post kad kažete da van je Đuder već dosadija… Sva srića jutros posli tjelesnog san dobila inspiraciju (posli tjelesnog, naglašavan)… Na putu od one omražene mi škole do pazara primjetila san da su priko noći u gradu osvanuli neki noviteti… Neka jako mudra ekipica (čitaj neandertalci kojima je Krapina postala pretijesna pa su nahrupili u gradove) je napravila šablone i po gradu išarali sljedeće: «MLADEN PRASAC(prasac je nacrtan) TBF»… jedno ispod drugoga… Na jednom mistu su čak napregli svoje mudre mozgove (čitaj onaj kikiriki u glavi) i složili slogan «Mladene neka, neka, duboka te jama čeka»… Moran primjetit kako su jako nadareni za pjesničko stvaralaštvo… Moran također pretpostavit da su to oni koji su se našli uvrijeđeni jednom od sljedeće 2 stvari:
1) ne znan koliko je vas upoznato sa onim događajem kad je Balašević triba održat koncert u Splitu pa su se našli tu neki pametnjakovići koji su se odma osjetili povrijeđeni i ugroženi, jer kako to neki Srbin može mirno održavat koncerte u Splitu, ne dao bog da oni šuteći istrpe, držeći se onog «ko voli nek izvoli»…pa su oni odma počeli sa prijetnjama i dogovorima, nebi li šta veći skandal napravili… Na to je Mladen reagira onako kako bi svak normalan reagira, raspizdija se na te idiote…a nakon toga je posta široj javnosti poznat kao Jugonostalgičar… a pisma Nostalgićna je naravno upravo to odražavala… A mislin…šta više da kažen??? Baš smo nacija koja se ponaša ka glupe ovce, šta jedan kaže to većina tupo prihvati i više nema razgovora… I tako je odjednom Mladen do grla u politici, a da toga nije bia ni svjestan, i u svakoj pismi samo traže dokaze za koje se mogu uvatit i nastavit provocirat jednog jako normalnog lika. 2) Samo ću spomenit stih «svi velike hrvatine a svaki skače ka klokan, kad čuje cecu ili neki hit turbo folka»… Zapravo kad pogledaš, ovi pod 1 i ovi pod 2…to je sve zapravo ista bagra… Mali seljačići (to su van oni sa zlatnon lančinon oko vrata koja ih plako ali sigurna priteže ka podu i obavezno rečinon u uhu, a možete ih prepoznat i po izrazito upadljivom naglasku) koji su došli u veeeeeeeliki grad i misle da su zato uvatili boga za bradu. Svi se hvale nekim domoljubljem i rižu vene za Hrvatsku, a vikendon u tivi-a ili metroa skakuću u ritmu hitova iz susjedne nam Srbije i crne gore… I šta in možete reć? Ništa… Jedino možda ono «glup si» jer bi to bilo jedino dovoljno jednostavno da njihov mozak prožvače…ali opet nebi svatili, i vjerovatno bi vam uputili odgovor u stilu «mini mini mini suknja, dobro ti stoji…» gutajući naravno pritom samoglasnike, na veliko…  |
utorak, 16.05.2006.
Fan club "Đuder"
 Dragi moji čitatelji (skoro pa san si umislila da san famous...)... ovo gore na slici (desno) je Đuder... To je većina vas vjerovatno i prije znala, jer svi znaju Đudera, ali evo za one neupućene naglašavan, pa eto sad i oni znaju... Sad se garant pitate kakve veze s ićim ima Đuder... Pa ovako:po gradu i užoj okolici (uzmimo u obzir da on živi u Solinu) se proširia neki čudni kult obožavanja Đudera... Djevojčice uzdišu za njim po gradu, potajno ga pogledavaju po školi, a one koje mu se približe se potrude da to nakon toga dozna cili Split (i uža okolica, naravno). Ali najnovija vijest je da su počele stavljat njegove slike na svoje blogove (to kako su došle do tih slika...e pa tome već nisam dorasla  ), pa se ja mislin "ajde, da i ja budem u toku, stavit ću i ja njegovu sliku na svoj blog". E, ali ova slika je mojim vlastitim rukama slikana, mojim vlastitim aparatom i mojim vlastitim fotografskim umijećem...dakle nisan je priko veze dobila. A i Đuder je meni jedan od najboljih prijatelja pa ja nekako iman i pravo na to...jel tako. A sve to da budem kuuul i trendi i u toku sa tim blogerskim shemama. I da van još nešto kažen- nije čudno šta su se te curice tako zapalile za Đudera...ipak danas u našem gradu ima jaaaako malo pravih hippia...a Đuder je to dušom i tijelom...On se nije pokoria trendovima i utopia u metal moru...on je osta svoj! I zato se i vi učlanite u njegov novootvoreni fan club i viknimo svi zajedno: "ĐUDER JE NAŠ IDOL!" |
ponedjeljak, 15.05.2006.
Golub
|
Iako san imala najbolju namjeru sad pisat o sinoćnjem koncertu na prokurativama, nešto me je totalno smelo... Zapravo me toliko smelo da jedva tipkan i cila još lagano podrhtavam... Preporućila bi Kiki, a i svim ostalim ne baš ljubiteljima gore navedene ptice da ovo ne čitaju...i da, da sam danas službeno postala njihovim članom... Pa evo ovako...draga sestrica me probudila jutros spremajući se za u školu, pa san se eto digla rano i priključila na net da vidin šta se događa na mom uber kul (hahaha kike) blogu... I surfam ja tu u sobi, a moja Noa leži u dnevnom boravku... Odjednom čujem goluba...ali kako to ovde na Pujankama nije ništa čudno, mislin "ma ajde, doša golub na prozor, Noa če se zaletit put prozora i golub će otić...". Ali to nije bia bilokakav prozor, to je bia OTVORENI prozor. Ja i dalje mirno surfam u sobi, kad čujem...ne znan kako bi to opisala ali uglavnom svi koji imate pase znate kako izgleda kad on naiđe na 2.pasa pa se počmu igrat... ali evo, za one koji ne znaju, oni vam tada skaču, lupaju, divljaju, trče...neko bi mislia da se kolju, ali ne, oni se tako igraju... I sad ja čujen TE zvukove i ništa mi nije jasno...
 Oden u dnevni boravak, tamo nema nikoga...pogledan na prozor, nema goluba, ali zato čujen Nou kako se zaliječe u nešto i tuče u vrata od ormara u kuhinji... Zovnem je, u strahu, a ona samo izađe iz kuhinje, pogleda me, i zaleti se svom forcon nazad tamo... Šta ću, moran pogledat šta je to... I dok se primićen kuhinji, cm po cm, jer neman hrabrosti brže, samo se nadan da nije golub... Ali je golub...!!! Stoji skučen u kantunu kuhinje, a Noa ratnički nastrojena isprid njega i neda mu da mrdne... Šta ću sad??? Brže zgrabin Nou, i onako u piđami, papučama, raščupana i u transu, lupan (ne kucan, lupan) susidu na vrata... Sva srića, barba Ante je bia doma, i istira goluba iz stana, ja san čekala isprid vrata i samo čula lepet krila... I eto, tu moja scary priča završava... Nemojte je podcijenit...vidili bi vi kako je to imat goluba u stanu... I naravno, nakon toga san ZATVORILA prozor...Na kraju, šta reć osin "bravo za Nou i barba Antu"... Kako sliku od barba Ante neman, priložit ću Noinu... Pozdrav...  |
subota, 13.05.2006.
Astronaut
|
mornari na zvijezdama... sa slomljenim jedrima
signale salju u noc... do tvojih prozora i boce sa porukom... plutaju svemirom umjesto rijeci ti nose miris mjeseca izadji na prstima i sa usnulih krovova mahni jednom u noc s antenama astronaut pokriven do usiju nebom zove te kroz noc astronaut pokriven do usiju nebom zove te kroz noc mornari na zvijezdama... sa slomljenim jedrima signale salju u noc... do tvojih prozora... astronaut pokriven do usiju nebom zove te kroz noc astronaut pokriven do usiju nebom zove te kroz noc  |
To beskrajno čekanje...
|
Mrzite li čekanje??? Normalno da mrzite... Svi mrze čekanje... Mrzimo prvenstveno čekanje busa, pa čekanje lifta, pa čekanje da ručak bude gotov, pa čekanje da počme serija/film na tv-u, pa čekanje da završe reklame, čekanje konobara u kafiću, čekanje zvona na kraju sata, čekanje poruke i sl... Ali to su stvari na koje ne možemo utjecat, pa smo jednostavno osuđeni na čekanje i s vrimenom se pomirimo s tim. Ali vjerojatno najmrža stvar svima je čekanje nekoga kad kasni... I to ne par min, ili 10 min, nego debelo kasni... (jednom san 50min na primi sidila čekajući!!!). Ok, svakome se može dogodit da tu i tamo zakasni, ali postoje ljudi koji jednostavno UVIK kasne. Tim ljudima se često događa neka od sljedećih stvari:
1) preskoći bus baš onaj koji oni čekaju (ne dao bog da se pomire sa činjenicom da su oni ti koji su ZAKASNILI na bus) 2) Uđe kontrola u bus baš onda kad nemaju kartu 3) nestanu ključi od kuće pa ostanu zaključani 4) zaglave se u liftu 5) zaglave se vrata od portuna 6) iznenada dođu gosti baš kad su na izlasku, i onda reda radi moraju ostat još neko vrime sa gostima 7) na izlasku se pogledaju u ogledalo i svate da im se ne sviđa kako su obućeni/našminkani, pa sve ispočetka 8) ručak im redovito kasni a ne mogu izać vani bez da ručaju 9) mama kasni doma baš kad oni čuvaju brata/sestru 10) na putu dožive sudar 11) na putu se pokvari auto/bus 12) pas im pri izlasku iz stana šmugne pa ga oni moraju vatat po portunu 13) pri izlasku se gadno posvađaju sa starcima i svađa se oduži, a onda vas nakon šta po ure čekate tješe onim "budi sritna šta san uopće izašla vani" 14) pukne im hulahop pa se vraćaju doma prisvuć ga 15) na izlasku iz stana svate da kiša cipa pa se vrate po kišobram (bez obzira na to šta to znaći da će ga ona druga osoba čekat još po ure po tom istom pljusku) 16) sat im NIKAD ne zvoni na vrime 17) starci ih UVIK zaborave probudit itdddd, itd,itd...bez kraja... Svi smo se mi naslušali ovakvih isprika u životu. Ali ti ljudi nas i dalje puštaju da čekamo, neovisno o tome je li vani +40 ili -10, cipa li kiša, pada li snig, prži li sunce, puše li bura...na sve smo postali otporni čekajući... I svaki put si govorite "Još 5min, i ne dođe li, iden ča", al nikad nemate srca to napravit... I tako san ja danas svatila da san potrošila toliko vrimena koje san mogla puno pametnije potrošit čekajući jednu osobu...pripoznat će se već... Nekad mi se čini da nas ti koji nas vječno ostavljaju da čekamo uopće ne poštuju...ni nas ni naše vrime... Znan da će se dotićna osoba uvridit kad ovo pročita, ali ovo se ne odnosi samo na nju, neka se svi koji su se pripoznali zamisle i razmisle o tome kako je otužno sidit sam ko kreten gledajući svako malo na sat i tražeći u svakom busu koji naiđe, pogledon punim nade, osobu koju čekate, a ljudi prolaze kraj vas, i gledaju vas sa sažaljevanjem... I ponovo, i ponovo, i ponovo...bez kraja?! |
četvrtak, 11.05.2006.
|
Prije par dana bila san u kinu "Zlatna vrata" pogledat film "De battre mon coeur s'est arrete" ili u prijevodu "Otkucaj kojeg je moje srce preskoćilo"... I iako je film bia na francuskom, i ja ni rići nisam razumila, nisam se osjećala glupo čitajući prijevod i slušajući kako bi Jagoda rekla "one šta su pročišćavali grlo". Film me oduševija. Najviše zato šta je čudan i van svakog kalupa. Dobro, nije me oduševia ka Tinu i Jelenu koje bi ga vjerovatno još koji put otišle pogledat da nije bia zadnji dan prikazivanja i koje su svaki detalj upile... Ja i Marija smo ipak ostale koliko toliko suzdržane. Nju je naprimjer više fasciniralo to šta je ugledala autobus br.5(svima poznatiji kao "kočija"), a ja...pa ja sam bila preokupirana smrzavanjem, pa sam sačekala da mi se prsti vrate u funkciju prije nego sam počela sređivat dojmove o filmu. I dojmovi su-sve najbolje- svi koji se nađu u prilici neka ga ozbiljno pogledaju. Ali znate šta je tužno, to šta ti niskobuđetni filmovi, usprkos svim filmskim nagradama sa filmskih festivala, ostaju opet u sjeni smeća koje dolazi iz hollywooda (čast iznimkama). Ali mislim ti hollywoodski filmovi sa 1000 nastavaka i varijacija...da ne govorin o teen movies ili pak romantičnim komedijama sa jennifer lopez u glavnoj ulozi... mislin...eeeej?! WTF?! Zašto popušimo sve šta nam prodaju??? Ali dobro... Ugl poanta ovog posta je:
DAJTE PRILIKU NISKOBUĐETNIM FILMOVIMA I VOZAJTE SE PETICON!!! a kad smo kod filmova evo par prijedloga: -Love song about Bobby Long -Garden state Toliko od mene za ovi put, pozdravlja vas vaša Purple eyes girl! |
srijeda, 10.05.2006.
Jedan od onih bez naslova :)
|
Sjedim na krevetu, između 4zida svoje sobe, zaglavljena u svom svijetu, iz zvučnika tiho dopire muzika, namijenjena samo meni u ovom trenutku, sada i ovdje, ali moje misli je uspješno zaobilaze, kao kad na ulici glumeći strašnu žurbu zaobilazite osobu koju u tom trenu ne želite vidjeti… E pa to sada moje misli čine, i bježe dalje, preko stola zatrpanog knjigama, ne zaustavljajući se čak ni na novoj biljci koju sam dobila na poklon, kućnoj srećici, koja se tako lijepo udomaćila u kaosu moje sobe, pa kroz prozor, i još dalje put zvijezda, u neke dalje, meni nedokučive sfere.
Cvilež pred vratima me prekine i u treptaju oka me vraća na mjesto na kojem je moj put i počeo. Ponovno Noa gnjevi (inače, moj pas). Otvaram joj vrata i puštam je unutra, znajući da ignoriranjem neću ništa postići. Već 1000 puta mi je dokazala da je upornija od mene. Promatram je kako veselo ulazi u sobu, u zubima noseći svoju igračku. Promatram je već danima. Izabrala si je novu omiljenu igračku. Novi odabranik njenog malog psećeg srca je smeđi plišani medvjedić s onom crvenom kapom Djeda Mraza na glavi. Da mu dokaže ljubav već mu je strgala jedno oko…to mora da je nešto posebno, inače je uvijek 1.na repertoaru nos. Čudna je cijela ta priča sa njenim prijateljima. Prvo je tu bio gumeni škorpion, ali on joj je vrlo brzo dosadio, ipak je sklonija plišanim stvarima. Onda je slijedio plišani zec, kojeg je u rekordnom roku uništila do neprepoznatljivosti, a onda ga ostavila, i dalje mu se gubi svaki trag. Jednog sudbonosnog dana Noa je na mom krevetu ugledala velikog smeđog plišanog psa. To je bio moj Lunjo. Igračka na koju ona nije imala nikakvo pravo. I to je vjerojatno razlog više što ga je tako jako željela. Satima bi sjedila pokraj kreveta, i na sve načine pokušavala doći do njega. Uporno bi cvilila i plakala, pa onda prijeteći režala, ali ja nisam popuštala. Tražila bi trenutak nepažnje i pokušavala ga kradomice oteti, ali svaki put bi bila uhvaćena. Ulizivala se i neprestano pružala šapu, ali ti njeni mali trikovi nisu imali učinka kod mene. A onda je naposljetku legla, korak do odustajanja, a ispod čupave bijele dlake su samo crne oči izvirivale i tako me tužno gledale… Nisam jak karakter, koliko god se trudila. Ipak sam odustala i dala joj svog Lunju. Prvih par dana ga je posvuda vodila sa sobom i tako ljubomorno čuvala od svih. Spavala je s njim, jela, pila, igrala se…bila je čak uporna i u namjeri da ga vodi vani sa sobom. A onda nakon nekog vremena počela ga je sve češće zaboravljati, ostavljati, ignorirati…na ono «daj Lunju» više nije euforično skakala i donosila (odnosno dovlačila) ga sa sobom. Shvatila je da je Lunjo prevelik za nju, pretežak i prenezgodan za igru. A njegov najveći nedostatak bio je taj što Lunjo nije imao nikakav plastični nos niti plastične oči koje bi Noa mogla trgati. Lunjo jednostavno nije bio za nju, i vjerojatno je žalila za svim onim trenutcima i mukama koje je potrošila na tu savršenu igračku koja zapravo ima toliko nedostataka. Ali Noa se nije dala, i vrlo brzo je našla efikasnu zamjenu-tog malog medića sa kapicom, a Lunjo je ponovno u mojim rukama. Nije dugo trebalo da Noina priča dotakne i mene. I dok moje misli paraju noć, ja polako počinjem shvaćati kako smo svi tako nemoguće slični. Kao da nam je onaj koji nas je stvarao svima stavio po kalupu jednaku jednu polovicu srca. A one druge polovice smo mi sami gospodari. Naše srce je beskrajno naivno, usprkos godinama koje nosimo, usprkos borama na našim licima koje one donose sa sobom, naše srce ostaje naivno. Tako se lako da zavarati, tako se lako uzlupa od sreće, i tako lako stane od tuge. Tako olako shvaćamo ljubav i tako lako puštamo da riječi ljubavi klize preko usana, bez da nas iti dodirnu. Kada upoznamo nekog, dozvolimo si da se prebrzo zaljubimo, ili se barem uvjerimo da je tako. U našoj glavi stvara se savršena slika te osobe, slika koju smo mi sami stvorili, koju je naše srce stvorilo u potrazi za srećom, kao što si je Noa o Lunji stvorila sliku savršene igračke. U tim trenutcima, tako blizu sreći, spremni smo na bilo što. Bojimo se, jer ako je stisnemo prejako, uništit ćemo sve, a ako je preslabo držimo, sreća će odletjeti. Imamo osjećaj da je to onaj komadić sreće, odlomljen od zvijezda, koji je namijenjen samo nama. Onaj mali detalj koji daje smisao našem srcu da kuca dalje. Odjednom vjerujemo i u srodne duše i u princa na bijelom konju. Svuda oko sebe tražimo znakove ljubavi. Počnemo vjerovati u sretne završetke iz filmova…samo da vjerujemo u nešto. I čekamo to, i čekamo, i čekamo… I čekanje se pretvara u tugu, tuga se cijedi kroz suze, suze padaju na naše srce uništavajući ga…i sve to postaje bolna navika. Ali mi ne žalimo ni za vremenom izgubljenim, ni za tugom, ni za suzama, ni za srcem…sve se nadamo da če nam se sreća nasmiješiti, da ćemo je uspjeti uhvatiti i zadržati… A vrijeme prolazi i ništa se ne događa, u nama se stvara stvarna slika te voljene osobe, i mi počinjemo uočavati razlike i nedostatke, i tada odbacujemo sve. I sliku, i osobu, i nadu, i onu priliku koju ta osoba ni ne zaslužuje. Isto onako jednostavno kako je Noa odbacila Lunju. I tek tada žalimo za svim. Ali shvaćamo da vrijeme ide dalje i nikoga ne čeka, o nikome od nas ne ovisi, ali zato svatko od nas ovisi o njemu. Vrijeme nam donosi ljude u život i s istom lakoćom ih odnosi. Ljudi dolaze i odlaze. Dolaze donoseći nam dobre ili loše trenutke, a odlaze ostavljajući nam uspomene. I samo mi to osjećamo. Izvan nas ništa bitno se ne mijenja. Baš ništa. Kućna srećica na mom prozoru je par cm veća, Lunjo ostavljeno leži na mom krevetu, a Noa se bacila na trganje drugog medinog oka…ali ostatak svijeta te moje male promjene ne primjećuje. Za njih sve ostaje-isto. Eto...očekujem pokoji komentar...:) |
Prvi post :)
|
A evo...moj prvi post...wow kako misaono... Kažu da je najteže probit led a i je tako. Pa, ja san Nina, iman 17godina, iden u 2.jezičnu gimnaziju i...želim mir u svijetu... LOL... neki ljudi će skužit. Ma glupo mi je o sebi pisat, to nek drugi čine, vi ostali nemojte se razočarat, znan da početak nije obećavajuć ali bit će bolje... evo, sljedeći post je moj zadnji sastav pa želin vidit komentare šire javnosti... :)
|
