srijeda, 10.05.2006.
Jedan od onih bez naslova :)
|
Sjedim na krevetu, između 4zida svoje sobe, zaglavljena u svom svijetu, iz zvučnika tiho dopire muzika, namijenjena samo meni u ovom trenutku, sada i ovdje, ali moje misli je uspješno zaobilaze, kao kad na ulici glumeći strašnu žurbu zaobilazite osobu koju u tom trenu ne želite vidjeti… E pa to sada moje misli čine, i bježe dalje, preko stola zatrpanog knjigama, ne zaustavljajući se čak ni na novoj biljci koju sam dobila na poklon, kućnoj srećici, koja se tako lijepo udomaćila u kaosu moje sobe, pa kroz prozor, i još dalje put zvijezda, u neke dalje, meni nedokučive sfere.
Cvilež pred vratima me prekine i u treptaju oka me vraća na mjesto na kojem je moj put i počeo. Ponovno Noa gnjevi (inače, moj pas). Otvaram joj vrata i puštam je unutra, znajući da ignoriranjem neću ništa postići. Već 1000 puta mi je dokazala da je upornija od mene. Promatram je kako veselo ulazi u sobu, u zubima noseći svoju igračku. Promatram je već danima. Izabrala si je novu omiljenu igračku. Novi odabranik njenog malog psećeg srca je smeđi plišani medvjedić s onom crvenom kapom Djeda Mraza na glavi. Da mu dokaže ljubav već mu je strgala jedno oko…to mora da je nešto posebno, inače je uvijek 1.na repertoaru nos. Čudna je cijela ta priča sa njenim prijateljima. Prvo je tu bio gumeni škorpion, ali on joj je vrlo brzo dosadio, ipak je sklonija plišanim stvarima. Onda je slijedio plišani zec, kojeg je u rekordnom roku uništila do neprepoznatljivosti, a onda ga ostavila, i dalje mu se gubi svaki trag. Jednog sudbonosnog dana Noa je na mom krevetu ugledala velikog smeđog plišanog psa. To je bio moj Lunjo. Igračka na koju ona nije imala nikakvo pravo. I to je vjerojatno razlog više što ga je tako jako željela. Satima bi sjedila pokraj kreveta, i na sve načine pokušavala doći do njega. Uporno bi cvilila i plakala, pa onda prijeteći režala, ali ja nisam popuštala. Tražila bi trenutak nepažnje i pokušavala ga kradomice oteti, ali svaki put bi bila uhvaćena. Ulizivala se i neprestano pružala šapu, ali ti njeni mali trikovi nisu imali učinka kod mene. A onda je naposljetku legla, korak do odustajanja, a ispod čupave bijele dlake su samo crne oči izvirivale i tako me tužno gledale… Nisam jak karakter, koliko god se trudila. Ipak sam odustala i dala joj svog Lunju. Prvih par dana ga je posvuda vodila sa sobom i tako ljubomorno čuvala od svih. Spavala je s njim, jela, pila, igrala se…bila je čak uporna i u namjeri da ga vodi vani sa sobom. A onda nakon nekog vremena počela ga je sve češće zaboravljati, ostavljati, ignorirati…na ono «daj Lunju» više nije euforično skakala i donosila (odnosno dovlačila) ga sa sobom. Shvatila je da je Lunjo prevelik za nju, pretežak i prenezgodan za igru. A njegov najveći nedostatak bio je taj što Lunjo nije imao nikakav plastični nos niti plastične oči koje bi Noa mogla trgati. Lunjo jednostavno nije bio za nju, i vjerojatno je žalila za svim onim trenutcima i mukama koje je potrošila na tu savršenu igračku koja zapravo ima toliko nedostataka. Ali Noa se nije dala, i vrlo brzo je našla efikasnu zamjenu-tog malog medića sa kapicom, a Lunjo je ponovno u mojim rukama. Nije dugo trebalo da Noina priča dotakne i mene. I dok moje misli paraju noć, ja polako počinjem shvaćati kako smo svi tako nemoguće slični. Kao da nam je onaj koji nas je stvarao svima stavio po kalupu jednaku jednu polovicu srca. A one druge polovice smo mi sami gospodari. Naše srce je beskrajno naivno, usprkos godinama koje nosimo, usprkos borama na našim licima koje one donose sa sobom, naše srce ostaje naivno. Tako se lako da zavarati, tako se lako uzlupa od sreće, i tako lako stane od tuge. Tako olako shvaćamo ljubav i tako lako puštamo da riječi ljubavi klize preko usana, bez da nas iti dodirnu. Kada upoznamo nekog, dozvolimo si da se prebrzo zaljubimo, ili se barem uvjerimo da je tako. U našoj glavi stvara se savršena slika te osobe, slika koju smo mi sami stvorili, koju je naše srce stvorilo u potrazi za srećom, kao što si je Noa o Lunji stvorila sliku savršene igračke. U tim trenutcima, tako blizu sreći, spremni smo na bilo što. Bojimo se, jer ako je stisnemo prejako, uništit ćemo sve, a ako je preslabo držimo, sreća će odletjeti. Imamo osjećaj da je to onaj komadić sreće, odlomljen od zvijezda, koji je namijenjen samo nama. Onaj mali detalj koji daje smisao našem srcu da kuca dalje. Odjednom vjerujemo i u srodne duše i u princa na bijelom konju. Svuda oko sebe tražimo znakove ljubavi. Počnemo vjerovati u sretne završetke iz filmova…samo da vjerujemo u nešto. I čekamo to, i čekamo, i čekamo… I čekanje se pretvara u tugu, tuga se cijedi kroz suze, suze padaju na naše srce uništavajući ga…i sve to postaje bolna navika. Ali mi ne žalimo ni za vremenom izgubljenim, ni za tugom, ni za suzama, ni za srcem…sve se nadamo da če nam se sreća nasmiješiti, da ćemo je uspjeti uhvatiti i zadržati… A vrijeme prolazi i ništa se ne događa, u nama se stvara stvarna slika te voljene osobe, i mi počinjemo uočavati razlike i nedostatke, i tada odbacujemo sve. I sliku, i osobu, i nadu, i onu priliku koju ta osoba ni ne zaslužuje. Isto onako jednostavno kako je Noa odbacila Lunju. I tek tada žalimo za svim. Ali shvaćamo da vrijeme ide dalje i nikoga ne čeka, o nikome od nas ne ovisi, ali zato svatko od nas ovisi o njemu. Vrijeme nam donosi ljude u život i s istom lakoćom ih odnosi. Ljudi dolaze i odlaze. Dolaze donoseći nam dobre ili loše trenutke, a odlaze ostavljajući nam uspomene. I samo mi to osjećamo. Izvan nas ništa bitno se ne mijenja. Baš ništa. Kućna srećica na mom prozoru je par cm veća, Lunjo ostavljeno leži na mom krevetu, a Noa se bacila na trganje drugog medinog oka…ali ostatak svijeta te moje male promjene ne primjećuje. Za njih sve ostaje-isto. Eto...očekujem pokoji komentar...:) |
