povijesne skripte i sl.

SEMINARSKI RAD
IZ PREDMETA DALMACIJA I ISTRA U RIMSKO DOBA





RIMSKE VOJNE JEDINICE U PROVINCIJI DALMACIJI






Sadržaj :
1. Uvod....................................................................................................................................................3
2. Rimsko vojno djelovanje na području provincije Dalmacije...............................................................3
3. Rimska vojska......................................................................................................................................7
3.1. U doba republike..................................................................................................................7
3.2. U doba Cezara......................................................................................................................7
3.3. U doba carstva.....................................................................................................................7
3.4. Život u vojsci........................................................................................................................8
4. O rimskim logorima i gradnji...............................................................................................................8
4.1. Izgled rimskih logora............................................................................................................9
4.2. Neka pitanja o rimskim logorima.......................................................................................10
5. Rimska vojna uporišta u provinciji Dalmaciji.....................................................................................10
5.1. Pitanje delmatskog limesa.................................................................................................11
5.2. Narona...............................................................................................................................11
5.3. Salona................................................................................................................................12
5.4. Burnum..............................................................................................................................12
5. 4.1. Pomoćne postrojbe u Burnumu........................................................................13
5.4.2. Slijed pomoćnih postrojba u Burnumu..............................................................14
5.5. Tilurij..................................................................................................................................15
5.5.1. Pobuna 42. godine.............................................................................................15
6. Zaključak............................................................................................................................................16
7. Popis kratica......................................................................................................................................17
8. Literatura...........................................................................................................................................17




1.Uvod

Rimske vojne jedinice u provinciji Dalmaciji prvi put se spominju 229. god.pr.n.e. i od tada se neprestano nalaze na tom području još stoljećima. To nemirno područje bilo je predmet stalnog trvenja rimske vojske i Ilirskih plemena koja su se grčevito borila za svoju domovinu. Ilirska plemena, usprkos brojnim sličnostima iz materijalnog i duhovnog života, nisu imala svijest o pripadanju jednom narodu što je u usporedbi sa Rimljanima, kojima je upravo ta naprednost davala snagu za osvajanja, bio veliki nedostatak. Među Ilirskim plemenima posebno su se isticali Delmati. Oni su se uspjeli nametnuti u svom okruženju kao snažno pleme koje je grčevito čuvalo svoje granice. Rim je ipak bio jači te je nakon više od stoljeća i pol borbi uspio pobijediti Delmate, nametnuti im svoju vlast te njih i njihovo područje priključiti svojoj državi. Nakon gušenja ilirskog ustanka, u ratom opustošenoj provinciji, postojala je potreba za većim brojem vojnika za čuvanje mira i sigurnosti. Zbog njihove upornosti u borbi, dva najveća vojnička logora smještena su upravo u zemlji Delmata, bile su to VII. i XI. legija rimske vojske.

2. Rimsko vojno djelovanje na području provincije Dalmacije

Prvi spomen rimskog vojnog djelovanja na istočnu jadransku obalu vezan je uz prvi Ilirski rat 229. god.pr.n.e. Rimska mornarica isplovila je sa 200 lađa iz Tirenskog mora pod zapovjedništvom Gneja Fulvija te krenula prema Korkyri ( Krfu ). Teutin vojskovođa, Demetrije Farski, morao je prepustiti otok premoćnim rimljanima te je sa njima stupio u savez. Rimsko je brodovlje zatim krenulo na sjever prema Issi ( Visu ) koji su također osvojili te stavili pod svoju zaštitu. U osvajanju Isse sudjelovali su i Farani pa ih je Demetrije, koji je došao sa rimljanima, stavio pod svoju zaštitu. Teutina se ilirsko-ardijejska vojska raspršila i pobjegla u Arbon . Gnej Fulvije se 228. god.pr.n.e. vratio u Italiju te proslavio pobjedu. Rimski pohodi brodovljem na Ilire i njihovu kraljicu Teutu bili su izuzetno uspješni pa su u tom razdoblju uspjeli uspostaviti neke vrste nadzora nad otocima a možda i u uskom priobalnom pojasu. Taj nadzor nije bio dugog vijeka jer su već 10-ak godina kasnije Rimljani po drugi puta poslali brodovlje na Ilire pri čemu je 219 god. pr. n.e. razoren Pharos. Ilirski su vladari u pokušaju sprečavanja rimskih prodora na svoja područja sklopili savezništvo sa Makedonijom. Tako se dogodilo da je nakon bitke kod Pidne 168. god.pr.n.e. kad je pala makedonska, istovremeno pala i ilirska država kojoj je u to vrijeme na čelu bio kralj Gentije. Pod rimsku su tako vlast došla područja koja je Gentije kontrolirao, a koja su se sastojala od otoka i uskog dijela obale. Rimljani su već i u ratu protiv Histra 179.-178. god. pr.n.e. izašli kao pobjednici te su tako zavladali i Istarskim poluotokom. Nakon pobjede protiv Gentija kopneni put prema Makedoniji je bio slobodan. Rimljani međutim nisu uspjeli istovremeno prodrijeti i u unutrašnjost pa sljedeća desetljeća obilježavaju ratovi protiv pobunjenih ilirskih plemena. U obalnom dijelu, nakon što je otklonjena ilirsko-ardijejska opasnost, Issa je pod rimskom zaštitom zauzela važnu ulogu na tom području. Osnovala je svoje faktorije Tragurij i Epetij a vjerovatno i naseobinu u Lumbardi. Intenzivirana je trgovina sa ušćem Neretve i emporijem u Naroni. U to vrijeme rimska vlast još nije bila čvrsto uspostavljena na tom području na kojem je važnu ulogu imalo je još jedno ilirsko pleme – Daorsi . Njihov se utjecaj povećao nakon propasti ilirske države 167. god.pr.n.e. kada su zajedno sa Isejcima i drugim ilirskim narodima i plemenima dobili imunitet i određene povlastice. Mirni razvoj u kojem su Isejci i Daorsi uživali nije dugo potrajao. Novi nosilac ilirskog otpora postali su Delmati koji su nakon pada ilirske države vojno i politički zavladali obalnim područjem u potezu zapadno od Neretve pa sve do područja Liburna odnosno rijeke Krke . Delmati su čestim prepadima ugrožavali Isejske naseobine Tragurij i Epetij, kao i susjedne Daorse. Nekim susjednim plemenima i narodima nametnuli su vlast te ih natjerali da plaćaju danak u žitu i stoci . Delmati su se nemilosrdno osvećivali rimskim saveznicima pa su Isejci a i Daorsi 158. god.pr.n.e. uputili u Rim poslanstvo tražeći zaštitu. Senat je uputio poslanstvo Delmatima pod vodstvom Gaja Fanija, ali se ono moralo vratiti neobavljena posla. Senat se zatim odlučio za kazneni pohod a glavni povod bilo je nepopustljivo i uvredljivo stajalište Delmata.
Vodstvo pohoda protiv Delmata bilo je povjereno Gaju Marciju Figulu koji je bio konzul 156 god.pr.n.e. On je krenuo u pohod iz područja donje Neretve, odnosno njezina ušća, vjerovatno baš iz same Narone koja je bila sigurno uporište a imala je i zaleđe, odnosno podršku saveznika Daorsa. Bio je to prvi u nizu delmatskih ratova koji će se protegnuti u razdoblje od 160 godina sve do 9. godine poslije nove ere. Ovaj prvi u nizu delmatsko-rimskih sukoba nije dobro započeo za Rimljane. Delmati su ih onemogućili pri postavljanju logora i natjerali ih da se vrate do Neretve. Figul je za napad pričekao početak zimskog razdoblja nadajući se da će se Delmati razići i povući, međutim, na oglas o njegovu povratku, Delmati su se okupili u svojem glavnom središtu – Delminiju. Figul nije nikako uspijevao osvojiti Delminij pa se morao zadovoljiti osvajanjem manjih okolnih središta, oslabivši tako središnji otpor u Delminiju. Figul je uspio zapaliti Delminijsku utvrdu gorućim strijelama ali je nije uspio potpuno osvojiti pa se vratio u Rim. Svojim je djelovanjem sl. 1. Zemljovid delmatskog područja znatno olakšao posao svojem nasljedniku Publiju Korneliju Scipionu Naziki koji je 155. god.pr.n.e. istom taktikom uspio zauzeti i uništiti Delminij i druga okolna središta, a ravnica u polju pretvorena je u pašnjak. Iste se godine Nazika vratio u Rim i proslavio pobjedu. Time je okončan prvi rat sa Delmatima. Taj prvi poraz Delmata oživio je stare gusarske apetite Ardijejaca i njihovih saveznika Plereja. Kako nam to navodi Apijan , oni su 135 god.pr.n.e. napali „ rimsku Iliriju “ pa je senat na njih uputio vojsku od 10 000 pješaka i 600 konjanika pod vodstvom konzula Servija Fulvija Flaka. Iliri su pokušali pregovarati u zadnji čas ali kako nisu mogli udovoljiti zahtjevima senata, Flak je nastavio kaznenim pohodom i pokorio ih kako to izričito bilježi Livije . Gdje se točno vojska iskrcala izvori ne navode ali se pretpostavlja da je to opet bilo područje ušća Neretve. Vjerovatno je upravo Flak natjerao Ardijejce da se presele u unutrašnjost gdje su morali obrađivati škrtu i neplodnu zemlju te su polako propadali brojem i snagom da su gotovo izumrli. 119.god.pr.n.e. Rimljani opet ratuju sa Japodima, pobjeđuju ih i osvajaju Segestiku. Konzul Lucije Kornelije Kota se vraća u Italiju a konzul Lucije Cecilije Metel produžava prema Delmatima. Iz nepoznatog razloga, među njima je bio prijateljski primljen i prezimio je u Saloni. To ga ipak nije spriječilo da 117.god.pr.n.e. opljačka delmatsku zemlju. Tako je završen 2. rat sa Delmatima.
Nemiri u Rimu te prodor Kimbra i Skordiska bili su uzrokom povoljnog stanja za Delmate što su oni i iskoristili. 78.god.pr.n.e. zauzeli su Salonu što je bio početak 3. delmatskog rata . Konzulu G. Koskoniju je trebalo dvije godine da ponovno preosvoji Salonu . 51.god.pr.n.e. Delmati i njihovi ilirski saveznici napadaju i zauzimaju liburnsku Promonu. Liburni traže pomoć od Rima koji na Delmate šalje vojsku. Delmati odnose pobjedu i ubijaju cijelu vojsku. U Rimu u to vrijeme izbija građanski rat između Pompeja i Cezara. U njemu Delmati surađuju sa Pompejom. Cezar šalje vojsku, na čelu sa Aulom Gambinijem na Delmate. U zimi 48.-47. god.pr.n.e. Delmati su tu vojsku do nogu potukli nadomak Salone, kod Sinodija. Orlovi legija su pali u ruke Delmata, dok se Gambinije sa ostatkom vojske povukao u Salonu gdje je i umro . Delmati, u savezu sa Pompejom, sudjeluju u još nekim manjim bitkama protiv Cezara i njegovih saveznika. Nakon Cezarove pobjede nad Pompejom, Iliri nude svoju pokornost Cezaru ali on to odbija te im nameće danak i traži taoce.
Grad Narona se nadalje razvijao pod rimskom zaštitom te je Publije Vatinije tu podigao svoj logor za operacije protiv Delmata što ih je vodio 46. ili početkom 45. god.pr.n.e. Prije nego što ga je Cezar poslao u Naronu da vodi operacije protiv Delmata, Vatinije je bio pobijedio brodovlje pompejevaca pod vodstvom Marka Oktavija u kanalu između otoka Hvara i Šćedra 47. god.pr.n.e. Vatinija je zatim kao prokonzul u Iliriku naslijedio P. Sulpicije Ruf. On je u Naronu stigao sa tri legije i jakom konjicom, s uputama da traži taoce od Delmata i da im iznudi laki namet, što su oni bili obećali pošto je Pompej bio poražen . Vatinije se u zimi 45.-44. god.pr.n.e. radi hladnoće, kiše i snjegova morao vratiti u zaštitu toplije klime i udobnosti svog logora kod Narone i samoga grada. Vatinije je ostao u Dalmaciji do početka 43.god.pr.n.e. Trijumf „de Illurico“ dodijelio mu je senat 31. Srpnja 42. god. pr. n.e. . Rimljani su 44. god.pr.ne. doživjeli težak poraz kad su ih Delmati napali i uništili im 5 kohorti skupa sa njihovim zapovjednikom, Vatinijevim senatorskim legatom, Bebijem. Tada su Delmati ponovno zauzeli Salonu i dijelove obale, međutim, rimski mostobran Narona s uspjehom je štitio grad i čitavo ušće rijeke. U to vrijeme možemo smjestiti djelatnost Publija Servilija Isaurika, Cezarova pristašu i Oktavijanova konzula 41. god.pr.n.e., koji je te iste godine vjerovatno bio njegov prokonzul u Iliriku. Pošto Vatinije nigdje ne spominje Naronu kao koloniju, pretpostavlja se da je Narona taj status dobila od Augusta a ne od Cezara, i to negdje poslije bitke kod Akcija, tj. Između 31. i 27. god.pr.n.e. Naredni sukob se zbio kada je 39.god.pr.n.e. G. Azinije Polion krenuo lađama iz Akvileje, zauzeo Salonu i opustošio zemlju Delmata. 35.god.pr.n.e. Oktavijan je krenuo u Ilirik i odlučio konačno pokoriti ilirska plemena. Nanizao je niz pobjeda nad manjim plemenima, porazio Japode, oduzeo Liburnima sve lađe i satrao stanovništvo Korkire Nigre i Melite na način da je mlađe pobio a ostale prodao u roblje . 34.god.pr.n.e. je krenuo na Delmate. 12000 delmatskih boraca pod vodstvom Versusa se utvrdilo u Promoni, a dio vojnika je zauzeo susjedne vrhove i bio pripravan za gerilsko ratovanje. Tu zamisao su Rimljani osujetili, zauzeli su vrhove i okružili Promonu kamenim nasipom od 40 stadija (1 stadij=178 metara ). Drugu delmatsku vojsku, pod vodstvom Testimosa, koja je došla Promoni u pomoć, Rimljani su odbili. Branitelji Promone su pokušali proboj ali su isto odbijeni. Pri pokušaju proboja su Rimljani ušli u grad gdje su se nastavile borbe. Utvrda se naposljetku predala. Nadalje, Oktavijan je vješto izbjegavao i odbijao Testimosove gerilske napade paleći šume uz bok svog puta i napredovao prema unutrašnjosti delmatske zemlje uništavajući utvrde. Zauzeo je Sinodij i Andetrij. 33.god.pr.n.e. je osvojena i Setovija gdje je i sam Oktavijan bio ranjen. Branitelji, bez pomoći i izmoreni glađu, su predali grad i 700 talaca, vratili oduzete orlove i platili danak koji je odredio još Cezar . Sa 40 do 50 tisuća dobro uvježbanih vojnika Oktavijan je pokorio Ilirske zemlje i 27.god.pr.n.e. ih predao Senatu. Ilirske zemlje, premda pokorene, i dalje su bile nemirne pa su tako zabilje ženi ustanci 16.god.pr.n.e. i 12.god.pr.n.e. kada su Delmati zauzeli Salonu . To su bili ustanci malih jačina, ali jasan pokazatelj nezadovoljstva novim vladarima i predznak velikog ustanka dvaju Batona. Od 6. do 9. god. trajao je zadnji pokušaj da se sa ilirskog područja izbace rimski osvajači. Po vođama je dobio ime „ustanak dvaju Batona“. U to su vrijeme Dačani navaljivali na Panoniju, a u Trakiji i Germaniji su buktili ustanci. Tiberije je pozvao upravitelja Ilirika Valerija Mesalina da mu dođe pomoći u Germaniju sa novounovačenim postrojbama iz Ilirika. Upravo je to novačenje bilo povodom pobuni Desitijata pod vodstvom Batona. Njima su se pridružili Breuci sa svojim kraljem Pinesom i vojskovođom Batonom, a ubrzo i druga ilirska plemena. Ovaj je ustanak po prvi puta ujedinio Ilire u borbi protiv zajedničkog neprijatelja-Rimljana. O veličini ustanka, u kojem je sudjelovalo oko 800000 ljudi među kojima je bilo 200000 pješaka i 9000 konjanika, govori i strah Rimljana kako ustanici ne bi došli i pred sam Rim, a Svetonije je zapisao kako je, nakon punskih, ovo bio najopasniji rat Rimljana.





3. Rimska vojska

3.1. U doba republike

- Legionarius : vojnik, pripadnik legije (onaj koji je sakupljen).Vojnu obavezu imaju svi zdravi, od 17. do 60.god. života (do 46. iuniores, stariji seniores), ne preniski, ali ni previsoki. Podijeljeni su u razrede prema cenzusu. Hastati – najmlađi, imaju kacigu, štit, oklop, kratki mač i dva laka koplja. Principes – zrele dobi, naoružanje jednako hastatima. Triarii – najstariji, imaju dugo koplje, bore se samo u najtežim prilikama. Velites – mladi i siromašni, nemaju oklop, imaju lagano koplje.
- Jedinice : Manipul (manipulus)= taktička jedinica, sačinjavaju ga 2 centurije ( 200 ljudi), u kojima je omjer 150 teških oružanika na 50 lakih. Turma (turma) = odio konjanika, svaka ima 30 ljudi raspoređenih u 3 dekurije. Legija : 4200 – 5000 ljudi, ukupno ih je 4, 10 manipula hastata + 10 manipula principa + 10 manipula trijarija + 10 turmi konjanika. Na krilima su još čete saveznika (socii) s 30 manipula i 30 turmi.
- Zapovjedništvo : Vrhovni je zapovjednik konzul, za pomoćnike mu senat postavlja legate
Vođe legije su 6 vojnih tribuna (tribuni militum), svaka 2 mjeseca dvojica. Manipulima zapovijeda izborni centurion, a centurijama imenovani centurion (najugledniji je centurio primipilus).Saveznicima zapovijeda praefectus socium.

3.2. U doba Cezara

Vojsku je Gaj Marije učinio plaćeničkom i stalnom (služba je trajala 20 godina, vojnik sam plaća opremu i sprovod). Razredi su ukinuti, u svakoj kohorti ima po jedan manipul trijarija, hastata i principa. Svi imaju teško oružje i lako koplje: nema više velita. Legije počinju dobivati brojeve i imena. Legiju čini 6000 ljudi. 1 legija = 10 kohorti = 30 manipula = 60 centurija.Na svaku legiju dolazi oko 1000 konjanika (obično Gali ili Germani).

3.3. U doba carstva

Ustroj legije je kao u doba Cezara, ali postoje odjeli veterana (veterani), vojnika koji su odslužili 20 godina, ali sada imaju počasno mjesto i jedina im je dužnost borba. Pojavile su se pretorijanske kohorte (cohortes praetoriae, najviše njih 10 s po 500 ljudi) = careva osobna straža (prvi je to imao Scipion Emilijan).Plaća im je 3 put veća od legionarske, dobivaju i nagrade (donativum). August je ustanovio i 3 (kasnije 4) gradske kohorte (cohortes urbanae) kojima zapovijeda praefectus urbi, a služe kao gradska počasna straža za senatore. Tu je i 7 cohortes vigilum s po 1000 ljudi, kao noćna straža (protiv požara i sl.).

3.4. Život u vojsci

Novačenje (dilectus) vrše konzuli na Kapitoliju svake godine, u doba Carstva carski činovnici. Nakon upisa polaže se zakletva (sacramentum) koja se obnavlja svake godine. Časni otpust donosi nagradu (u novcu ili, kasnije češće, zemlji). Vojnik se u početku nije smio ženiti, kasnije se ustalilo da vojnikova djeca rođena u braku odmah dobivaju građansko pravo (inače “negrađani” dobivaju građansko pravo po isteku službe - diploma).
Oprema : kaciga (cassis = metalna, galea = kožna); štit (scutum; drven, presvučen kožom i okovan mjeđu s ispupčenjem); oklop (lorica; od metalnih traka ili karika);koplje (pilum = lako, s dugim metalnim šiljkom koji se odlomi pri udarcu, hasta = teško koplje ); mač (gladius; s vremenom se skratio i zašiljio); bodež (pugio), lukovi i strijele pripadaju pomoćnim četama; praćke nose siromašni.
Odjeća : Sagum = ratna kabanica, četverokutna, kopča se na desnom ramenu (paludamentum = ratna grimizna kabanica za vojskovođe), Calligae = kožne sandale ili cipele pletene od remenja sa željeznim čavlima na potplatima, Braccae = hlače, zbog praktičnosti preuzete od sjevernjačkih naroda
Prtljaga : U svežnju (sarcina) nosi se hrana, oruđe (vasa: pila, lopata, motika, strugač trave, kuhinjsko suđe). Tešku prtljagu (impedimenta) nose tovarne životinje, na koje paze posebni poslužitelji.
Znakovi: orlovi (aquilae, znak legije), oznake (signa, znakovi manipula) i zastave (vexilla; znak konjanika)
Vježbe : Marširanje – 30ak km dnevno (pod opremom), pola korakom, pola trkom. Bacanje kamenja, jahanje (skočiti na konja i s njega pod opremom), plivanje.

4. O rimskim logorima i gradnji

Nije točno poznato kada su rimljani započeli sa podizanjem pokretnih logora na mjestima na kojima bi se privremeno zaustavljali ( nakon dnevnih marševa ) a koje bi štitili jarkom i nasipom ( castra ), nije poznato ni kada su u slučaju dužeg ostanka započinjali sa gradnjom čvrstih objekata tj. baraka ( castra hiberna ) . Livije spominje da su se rimljani time služili od osnutka grada. Otprilike u 2. st.pr.n.e. , kada je pronađen najstariji logor, onaj na vrhovima Renieblasa, rimska vojska počinje sustavno graditi stalne logore. U kasnijim decenijama, kada se rimska vojska profesionalizira i kada boravi daleko od Italije, gradnja stalnih logora biva sastavnim dijelom rimske vojne strategije. Takva je strategija imala tu prednost da su profesionalni rimski vojnici smješteni u logorima bili uvijek spremni za pokret i akciju. Osim toga, logori su se gradili na strateški važnim točkama, što je omogućavalo stalni nadzor nad osvojenim područjem i nad eventualnim nepredviđenim pokretima većih skupina ljudi. Isto tako, vojni su logori u određenim provincijama bili sustavno i planski promišljeno raspoređivani. Tako je bila moguća i brza komunikacija među ljudstvom ali i ona logistička pa i obavještajna komunikacija.

4.1. Izgled rimskih logora

O i zgledu rimskih logora možemo sa sigurnošću govoriti tek od vremena republike. Grčki je vojskovođa i povjesničar Polibije sredinom 2 st.pr.n.e. opisao kako treba izgledati pokretni logor za smještaj dvije legije sa pripadajućom konjicom i trupama. Njegove se tvrdnje poklapaju sa arheološkim iskapanjima u Numanciji kod Renieblasa u Španjolskoj . Još je jedan autor opisao izgled pokretnog logora, riječ je Higinu ili pseudo Higinu koji je u 1. st sastavio spis De munitionibus castrorum. Oba autora opisuju logore koji se podižu uvečer, nakon marša, te da vojnici u tom slučaju borave u šatorima. U tlocrtu tih logora principij se pojavljuje kao prostor označen kao forum, praetorium, quaestorium odnosno latera. Principij, zgrada zapovjedništva, bio je uglavnom sastavljen od 3 dijela : dvorišta, višebrodne poprečne zgrade te stražnjeg dijela sa nekoliko prostorija. Prednji dio principija bio je okrenut prema glavnoj logorskoj ulici ( via principalis ) . Često je prednja strana bila ukrašena portikom, na kojem je ponekad bio i natpis, često i sunčani sat. Najraniji arheološki potvrđeni principiji potiču iz vremena Augusta. Bile su to drvene građevine s velikim unutarnjim dvorištem, hodnikom i poprečnm zgradom. sl. 2. Plan logora Ovi najraniji principiji nisu imali središnju prostoriju aedes. Oni građeni u doba Klaudija, premda također drveni, imali su već ujednačeniji tlocrt. Iz doba Flavijevaca javlja se već standardni tip principija. Od polovice 1. st. velika većina istraženih principija bila je građena od kamena.





4.2. Neka pitanja o rimskim logorima

Iz mnogih vojničkih rimskih logora razvili su se brojni i važni gradovi u Europi i drugdje. U bivšoj Jugoslaviji to su npr. Ljubljana, Ptuj, Sisak, Osijek, Beograd, Niš i dr. Uz velike vojničke naseobine sa svim potrebnim uređajima za vojnički i civilizirani život, koje su trajale stoljećima, razvijala su se i specifična miješana naselja koja su se zvala canabae. Bila su to staništa koja su se razvijala na rubu logora, u njiima su boravili trgovci i prodavači koji su legionarima i drugim vojnicima prodavali razne stvari koje im nije osiguravala njihova vlastita opskrba. Postojale su i razne pečenjarnice i zabavišta za slobodno vrijeme vojnika. Postojali su i sajamski dani kada se okupljao veći broj ljudi sa šireg područja legije pa i dalje, čak preko granice. Bila su to mjesta u kojima se održavao trajni dodir rimskih vojnika i građana sa mjesnim pokorenim stanovništvom. U kanabama se vremenom trajno naseljavaju veterani koji tu često zasnivaju obitelji vjenčavajući se s domaćim ženama koje time stječu rimsko građansko pravo kao i njihova djeca. Kanabe su se upravljale po vlastitim pravilima od 1. do sredine 3. stoljeća a poslije njima upravlja questor ili primipilus koji se birao svake pete godine. U tom kontekstu, važno je pitanje veličine područja legije. Ona je ponajprije ovisila o broju vojnika i pratećih četa za koje je trebalo osigurati žito i meso kao i prostor za vježbanje. Legija sa približno 5-6 tisuća ljudi trebala je godišnje otprilike 1500 tona žita za što je potrebno 3500 hektara površine. Velike vojne jedinice imale su i mnogo pratećih životinja: jahaćih konja, životinja za vuču, mula, volova, ovaca, koza... Za veliki broj stoke morala je postojati i odgovarajuća služba pa je vojska imala svoje stočare, tzv. pecuarii i veterinarii. Kad saberemo broj stoke potreban legiji, onda treba računati sa pašnjacima od više tisuća hektara, a kad tome pridodamo one što su trebali pomoćnim vojnim jedinicama, onda je površina legijskih pašnjaka mogla obuhvatiti i desetke četvornih kilometara.

5. Rimska vojna uporišta u provinciji Dalmaciji

Kako su Rimljani imali velikih poteškoća u ostvarivanju svojih vojnih ciljeva u Dalmaciji, sasvim je sigurno da su im u ostvarivanju tih ciljeva vojna uporišta bila od velike važnosti. Nije nam, nažalost, poznato gdje se u prvim razdobljima osvajanja Dalmacije smještala vojska u vremenima kad nije ratovala. Ako su u tom ranom razdoblju i gradili kakva utvrđenja, ona nam nisu ostala sačuvana. Materijalnih svjedočanstava iz ranog razdoblja osvajanja nema, a pisani izvori prvi put spominju tek Naronu i to kao uporište rimskog vojskovođe G.Marcija Figula 156. god.pr.n.e. . Isti izvor spominje i da je 119. god.pr.n.e. L. Cecilije Metel prezimio u Saloni. Narona i Salona ostali su i u kasnijim rimskim osvajačkim pohodima glavna njihova uporišta.


5.1. Pitanje delmatskog limesa

Rimljani su radi osiguranja područja morali napraviti više logora za smještaj legija u delmatskom području. Tilurij su podigli u zaleđu Salone a osim Tilurija rimljani su su sagradili još jedan legionarski logor : Burnum. Između Burnuma i Tilurija podigli su i više kastela: Promona, Kadina glavica, Magnum i Andetrijum. Ova linija obrane završava s kastelom Bigeste na rijeci Trebižat, sjeverozapadno od Narone. Legionarski logori, zajedno sa kastelima tvore pravilnu liniju obrane za koju je C. Patsch prvi ustvrdio da je morala biti neke vrste rimskog limesa u obrani protiv Delmata. Ova teza je prihvaćena od uglavnom svih znanstvenika koji su se bavili ovom tematikom. M. Šešel-Kos ovu liniju naziva Delmatski limes. Veliku raspravu među znanstvenicima izaziva datacija izgradnje ovog limesa. Neki smatraju da su se utvrde gradile nakon Oktavijanovog ilirskog rata 35.-33. god. pr. n.e., dok druga teza govori o gradnji utvrda u vremenu nakon sloma Batonovog ustanka 9. godine. Povjesničar J.J. Wilkes tvrdi da se ovdje ne radi niti o samostalnom limesu niti da je sagrađen prije 9. godine. Svoju tezu potkrepljuje tvrdnjama da ne postoje epigrafski zapisi o gradnji, da Oktavijanu Delmati nisu bili važni te da je limes prekratak da bi mogao spriječiti prodore Delmata i drugih naroda preko planinskog masiva Dinara.


5.2.Narona

Područje rijeke Neretve, a osobito njezino ušće, bilo je svojevrstan izlaz u svijet za prostranu unutrašnjost velikog dijela Ilirika, ali i vrata kroz koja su dolazili i zvani i nezvani gosti. Njezinom su dolinom stizale civilizacije a njihovi utjecaji sa juga i sjevera imali su nemali utjecaj na to područje . Arheološki nalazi nam potvrđuju da su, pored grčko-ilirskih kaciga koncentriranih u širem području sliva rijeke Neretve, pronađeni i brojni nalazi novaca grčkih gradova, osobito Apolonije i Dirahija u današnjoj Albaniji. Ilirsko-grčka razmjena robe tekla je ovuda već u 5. st. pr.n.e. a možda i prije. Lađe su, prema Pseudo Skilakovom periplu iz 4. st.pr.n.e., plovile uz rijeku Naronu do emporija nepoznatog imena. Ovdje su znači postojale gospodarske i političke pretpostavke koje su omogućavale tu plodnu razmjenu. Čitavo je to prostrano područje poznato po visokoj Ilirskoj civilizaciji koja se razvijala na stotinama gradinskih i drugih naselja domaćeg stanovništva . U prvom delmatskom ratu ušće Neretve se pojavljuje kao rimski mostobran. Kako se radilo o stanovništvu koje je bilo lojalno Rimu a i zbog svog dobrog strateškog položaja, Narona je i kasnije više puta bila polazište vojnih pohoda Rimljana protiv pobunjenih Delmata. Nepokorni Delmati tjerali su Rimljane na stalne vojne pohode, a s vojskom su stizali i trgovci što je dodatno učvršćivalo položaj Narone kao važna trgovišta. U takvu okružju raslo je i bogatstvo pa je logično da su se u Naroni mogle graditi luksuzne građevine, podizati skupocjeni kipovi. U 1. st. pr. n.e. ovo naselje postaje Colonia Iulia Narona - rimska kolonija Narona. Pretpostavka da je grad obuhvaćao površinu od 25 hektara nije nerealna. Narona postaje vojno, upravno, sudsko i kulturno središte Naronitanskog okruga. Uz trgovinu cvjeta graditeljstvo, kiparstvo i slikarstvo. Narona je imala izgrađene prometnice prema Saloni i Epidaurumu. Zgrade su podizane od tesana kamena i opeke, krovna cigla uvozila se iz Italije. Često se postavlja pitanje kako je propala Narona, spominju se kataklizme, provale Slavena i Avara dok neki smatraju da se Narona jednostavno ugasila.

5.3. Salona

Salona nije bila rimsko vojno uporište ali je bila metropola rimske provincije Dalmacije. Smještena je šest kilometara sjeverno od Splita u današnjem Solinu gdje se nalaze ostaci antičkog grada. Povoljan zemljopisni položaj na sredini istočne jadranske obale i smještaj u dnu zaštićenog Kaštelanskog zaljeva, uz deltu rijeke Salon (danas Jadro), te dobra cestovna povezanost s unutrašnjosti uvjetovali su brz i nesmetan razvoj grada. Salona je prvotno bila obalno uporište i luka ilirskih Delmata u neposrednoj blizini Traguriona i Epetiona, kolonija isejskih Grka. U to vrijeme u Saloni je pored domaćih Ilira i grčkih doseljenika živio i velik broj Italika. Nakon građanskog rata između Cezara i Pompeja 48. g.pr.n.e. Salona je dobila status rimske kolonije, te postaje središtem Ilirika, kasnije provincije Dalmacije. Nakon gušenja posljednje ilirske pobune (Batonov ustanak, od 6. do 9. god.) za Salonu nastupa razdoblje mira i prosperiteta vidljivo kroz urbanistički razvoj i snažnu graditeljsku aktivnost.

5.4. Burnum

Ime Burnum izvedeno je od etnika Burnistae ( stanovnici liburnske civitas ). Rimski Burnum nalazi se sjevernije od Kistanja u selu Ivoševci, na području koje je čitavim svojim opsegom u nacionalnom parku Krka. Područje Burnuma pripada krševitoj Bukovičkoj zaravni zapadno od rijeke Krke. Rimljani su pri pacifikaciji Ilirika na tom mjestu podigli vojnički logor XI. legije koja je od godine 42. nosila naziv Claudia pia fidelis. Ta se legija u Burnumu utaborila poslije ustanka Delmata i Panona 6. – 9. god. XI. se legija kontinuirano nalazila u Burnumu do 68.-69. god. kad je povučena u Italiju radi građanskog rata nakon Neronove smrti. Sl. 3. Arkade principija u Burnumu Njezina zamjena, IV. legija s počasnim naslovom Flavia Felix, ostaje u Burnumu do oko 86. godine. Od tada Dalmacija više nema na svome terenu velikih vojnih jedinica jer se to dotad uvijek nemirno područje tijekom 50 godina stabiliziralo. Raspored vojnih postrojbi i različitih utvrda na teritoriju Burnuma proistekao je iz strateških zamisli i potreba. Trebalo je osigurati sigurno zaleđe vojnim postrojbama ( u slučaju Tilurija, drugog legijskog logora u Dalmaciji, jamac je kolonija Salona, kod Burnuma to su lojalni Liburni ) i kontrolirati ključne komunikacijske pravce, omogućiti lak prodor u potencijalno neprijateljsko područje, među Delmate i dublje u kontinent preko Dinare. Zato su VII. i XI. legija sagradile Dolabeline ceste iz Salone i Burnuma. Da bi vojska iz Burnuma uspješno osiguravala prometnice, izdvojena su legijska i auksilijarna odjeljenja i postavljena na udaljene točke. Radi nadgledanja magistrale Akvileja – Dirahij i drugih prometnica odjeljenja su boravila u Strmici. Legijske Vexillationes i pomoćne postrojbe činile su posade kastela, burgova, tvrđa ( arces ) i stražarskih kula ( torres ). Njihovo je vojno središte kastrum u Burnumu a na tim udaljenim točkama su omogućili učinkovitije obnašanje izvanrednih vojničkih dužnosti vezanih uz ophodnju legijskog teritorija i susjednih prostora. Najkasnije početkom 2. stoljeća te su dužnosti preuzeli beneficijari iz I. Legije pomoćnice i V. Makedonske legije.
Glavni vojni objekt u Burnumu bio je legijski castrum. Krajnji određen termin njegove izgradnje je između 14. I 17. godine. U Burnumu su legije najprije bile smještene u privremenom logoru. Tu je boravila Legio XX. Valeria Victrix koja u Burnum stiže oko 20. god.pr.n.e. iz provincije Hispanije. Nema dokaza koji bi potvrdili da je ta legija boravila nakon 10. godine kada odlazi u Germaniju. Makar nema arheoloških nalaza koji bi potvrdili tezu, smatra se da je Burnum u početku bio privremeni ljetni logor. On je bio polazište postrojbe za dva rata. Surovi panonski rat od 13. Do 9. god.pr.n.e. vodili su budući car Tiberije i Augustov zet Marko Agripa. Dio vojnih operacija odvija se na Delmatskom području , s kojim je logor graničio na suprotnoj obali rijeke Krke. Još veće značenje logora moralo je biti tijekom teškog Batonovog ustanka čije se težište iz Panonije, od početne 6. pa do završne 9. godine, potpuno premjestilo na delmatski prostor. Nakon završetka Batonovog ustanka i odlaska XX. legije, u Burnum dolazi XI. legija. Tada započinje gradnja stalnog, od kamena zidanog logora. Nakon XI. Legije u Burnumu je stacionirana Legio IIII Flavia Felix. Formirana je godine 70. i bila je u dalmaciji sve do 86.god. kada je premještena u Singidunum u Meziji. Odjeljenja VIII. Legije Auguste kratko su boravile u Dalmaciji tijekom 2. stoljeća u vrijeme Antonina Pija. U drugom i trećem stoljeću Burnum postaje municipij a kastrum gubi vojničku namjenu, što je očito iz civilnih sadržaja koji se uvode u taj objekt .

5.4.1. Pomoćne postrojbe u Burnumu

U Burnumu tijekom 1. Stoljeća borave barem 4 pomoćne postrojbe : Ala 1 Hispanorum, Cohors II Cyrrhestarum Sagittaria, Cohors III Alpinorum i Cohors I Montanorum civium Romanorum. Zbog malog broja natpisa i općenito slabo poznate problematike pomoćnih postrojbi u prvoj polovici prvog stoljeća nezna se točno vrijeme njihova boravka u provinciji , kao ni redoslijed stacioniranja. U znasnstvenoj liteaturi još nije ustanovljeno koliko se točno postrojbi krije iza različitih epiteta koji se vežu uz ime I. Hispanske ale. Zbog toga su njezina geneza i itinerar tijekom 1. stoljeća slabo poznati. Ona je jedna u nizu postrojbi koje su sudjelovale u gušenju velikog panonsko-delmatskog ustanka dvaju Batona od 6. do 9. Godine. Čini se da alu zamjenjuje Cohors II Cyrrhestarum sagittaria. U literaturi se obično navodi da je boravila u Burnumu tijekom prva dva desetljeća 1. stoljeća. Dolazak kohorte u upražnjeni kastelum auksilija u Burnum vjerovatno se zbio u vrijeme dolaska Klaudija na vlast. Kohorta nakon nekog vremena prelazi iz Burnuma u Tilurij , odnosno u utvrde koje su vezane uz taj kastrum. Snaga Tilurijskog garnizona jako je umanjena odlaskom VII. legije oko 60. god. u Viminacij pa se čini logičnim da je u to vrijeme došlo do premještanja II. Kohorte Kiresta iz Burnuma u Tilurij, radi jačanja vojničke moći u zaleđu Salone. Burnum tada postaje glavno vojno uporište cijele provincije jer u njoj još boravi XI. Legija. Nije nam poznato tko zamjenjuje kohortu Kiresta u Burnumu. U obzir dolaze Cohors III Alpinorum i Cohors I Montanorum civium Romanorum. Pouzdano datiranje otežava skroman broj spomenika Montanaca u Dalmaciji. Vjerovatno je tu najprije boravila III. Kohorta Alpinaca koja je oko 70. godine prebačena u Humac pa je zamjenjuje Cohors I Montanorum civium Romanorum. Oko 86.god. provincija ostaje bez legija jer iz Burnuma kao posljednja odlazi Legio IIII Flavia Felix a s njom vjerovatno i Montanci.

5.4.2. Slijed pomoćnih postrojbi u Burnumu :

Ala I Hispanorum neposredno nakon ustanka 6.-9. do oko 42. god. (ide u Akvinkum u Panoniji)
Cohors II Cyrrhestarum sagittaria od oko 42. do oko 60.god. ( ostaje u provinciji u tiluriju i satelitskim utvrdama, sve do rasformiranja oko 80. god. )
Cohors III Alpinorum od oko 60. do oko 70. god. ( ostaje u provinciji u Humcu kod Ljubuškog gdje je sigurno barem do 93. god. )
Cohors I Montanorum civium Romanorum od oko 70. do oko 86. god. ( ide u Albertfalvu / Budimpeštu u Panoniji )
U Dalmaciji je za vrijeme operacije protiv ustanka ratovalo dvanaest kohorti, od kojih su neke, kao ala I. Parthorum i cohors XI. Gallorum, otišle iz provincije odmah ili malo pošto je ustanak svladan 9. godine. Preostale su ala Pannoniorum, ala Hispanorum te kohorte I. Bracaraugustanorum. I. Campana, I. Lucensium, I. Liburnorum, Montanorum, III. Alpinorum, VI. voluntariorum civium Romanorum i VIII. voluntariorum civium Romanorum. Sve su one, osim – cohors III. Alpinorum i VIII. voluntariorum civium Romanorum otišle iz provincije tijekom prve polovice 1. stoljeća. Deseci tisuća vojnika boravili su i kretali se provincijom Dalmacijom tijekom više desetljeća prvog stoljeća.






5.5. Tilurij

Tilurij je, pored Burnuma, jedna od glavnih utvrda u sustavu što su ga Rimljani podigli kako bi presjekli područje delmata na pola. Tilurium, današnji Trilj, naselje je s tipičnom prometnom funkcijom. Razvilo se na mjestu gdje se nalazi lakši prijelaz preko rijeke Cetine i gdje započinje njezin proboj kroz kameni masiv Zamosorja na putu prema moru. Takvo je mjesto privuklo ljude da se tu nastane i koriste prednosti tog položaja, bilo osiguravanjem, bilo omogućavanjem prijelaza preko rijeke ljudima, stadima, robi i svemu ostalome što čini promet. Tilurij je također izvorno bio gradinsko naselje a vojni logor Rimljani su podigli na sjeveroistočnom dijelu visoravni koja se uzdiže poviše desne obale rijeke Cetine ( Hyppus ). Pretpostavlja se da je površina logora iznosila 20 hektara . S toga se mjesta dalo nadgledati prometnice, što je važno ako uzmemo u obzir da je prema Tiluriju vodila cesta iz Salone, da bi se upravo tu, na mjestu današnjeg grada Trilja koji se u antička vremena spominje kao Pons Tiluri, račvala u dva pravca. Jedan je pravac išao prema nekadašnjem Delminiumu, na sjeveroistoku, a drugi prema Naroni, na jugoistoku. Gušenjem Batonovog ustanka prestaje delmatska povijest tilurijske gradine te počinje njezina vojnička povijest kao rimskog logora. Prva velika vojnička jedinica, pretpostavlja se, bila je Legio IX Hispana. Nakon nje, Tilurij je kao svoj stalni logor zaposjela Legio VII, koja je došla već u vrijeme panonsko-dalmatinskog ustanka 6. ili 8. godine. Osim gradnje svog logora, vojnici VII. legije obavili su zamašne poslove u gradnji cestovne mreže, kojoj je ishodište bilo u Saloni, a Tilurij jedno od najvažnijih raskrižja. Gradnje započete već za Augusta, intenzivno se nastavljaju u vrijeme Tiberija i njegovog namjesnika u Dalmaciji, Publija Kornelija Dolabele ( 14. -20. godine ). U gradnju prometnica bila je uključena i gradnja mostova, pa su tako legionari ispod svog logora sagradili i most preko rijeke Hippusa ( Cetina ). Nezna se kad je VII. legija otišla iz Tilurija. Na tom su području ostali veterani, kojih je bilo i prije odlaska legije, oni se naseljavaju u Saloni I Iaderu.

5.5.1. Pobuna 42. godine

Tilurij je bio poprište jednog od važnijih događaja u povijesti rimske provincije Dalmacije. Namjesnik provincije Dalmacije, Lucije Aruncije Skribonijan htio je uz pomoć VII. i XI. legije iz Dalmacije zasjesti na carsko prijestolje. Zbog lošeg znamenja postrojbe su odustale od urote a njihovu je privrženost car nagradio dajući im počasni naziv Claudia Pia Fidelis. Nakon te pobune, logor je obnovljen i izgrađen je novi amfiteatar. To je bila nagrada za odanost novom caru Klaudiju 42.god. kao i iskaz vladarske moći.
U tijesnoj je vezi s tim događajem osnivanje kolonije Claudiae Aequum, još jednog važnoga grada antičke Dalmacije, prethodnika današnjeg Sinja. To je bio jedini grad s uglednim administrativnim statusom kolonije u unutrašnjosti provincije Dalmacije. Osnivanje ove kolonije ujedno znači da je Tilurij i dalje zadržao svoje vojničko značenje i nikad nije postao municipij ili kolonija. Potvrđenje vojnog statusa Tilurija, nakon odlaska legije, očituje se smještajem kohorti. Pretpostavlja se da je neposredno nakon odlaska VII. legije u Tiluriju bilo premješteno jedno odjeljenje XI. legije. Pretpostavka se temelji na osnovi nalaza jedne hipokaustne opeke s pečatom XI. legije i oznakom C.p.f. Kako znamo, ta je legija napustila provinciju poslije VII. legije, točno 69. godine. U 2. stoljeću u Tiluriju se nalaze vojnici cohors III Alpinorum. Njihov stalni logor bio je u Andetriju – Muću. Od sredine 2. pa do sredine 3.stoljeća tu se nalazi Cohors VIII voluntariorum civium Romanorum. Nakon njena odlaska, sigurnost pojedinih mjesta i prometnica osiguravaju beneficijari. Tilurij je nakon odlaska vojnih posada i dalje živio u svojoj osnovnoj, prometnoj funkciji i tako dočekao kasnu antiku i razaranja, budući da su sve invazije koje su naišle prolazile tuda. Sam logor, nažalost, nije istraživan, pokrivaju ga gomile i vrhovi, a stoljetna obrada zemlje uništava njegove ostatke. Danas je to područje uglavnom rudnik za seljake i arheologe amatere, kao što je već stoljećima kamenolom za okolna sela i zaseoke .

6. Zaključak

Rimljani su svojom dobrom organizacijom i ustrojstvom vojske uspjeli nametnuti vlast nad većinom tada poznatog svijeta. Od prve pojave na teritoriju istočnog Jadrana prošlo je mnogo godina i puno je krvi proliveno dok nije zavladao mir. Ratovi protiv Delmata trajali su preko stoljeće i pol dok napokon nisu slomili njihov otpor. Upravo zbog svoje tvrdokornosti i upornosti, ne čudi što su rimljani upravo na području provincije Dalmacije imali dvije legije svoje vojske. Kada su napokon ukroćeni, Delmati su postali odani i poslušni rimski podanici. Služili su Rimu kao vojnici u svim predjelima države a neki od njih su dostigli najveće položaje vlasti u Rimu. Bez obzira na to što su poraženi, svojom su snagom uspjeli nametnuti svoje ime cijeloj budućoj rimskoj provinciji Dalmaciji, koja se i danas tako zove.










7. Popis kratica

god. = godina/e
st. = stoljeća/e
god. pr.n.e. = godina/e prije nove ere
st.pr.n.e. = stoljeća/e prije nove ere


8. Literatura

- Marin Zaninović : Ilirsko pleme Delmati, Gradska Knjižnica „Juraj Šižgorić“, Šibenik, 2007.
- Marin Zaninović : Od Helena do Hrvata, Školska knjiga, Zagreb, 1996.
- Mirjana Sanader : Arheološke studije i ogledi, Ceres, Zagreb, 2002.
- Bratoljub Klaić: Veliki rječnik stranih riječi, Zora, Zagreb, 1968.
- Aleksandar Stipčević : Iliri-povijest, život, kultura, Školska knjiga, Zagreb, 1974
- Mirjana Sanader : Tilurium I, Istra ivanja1997-2001, Golden Marketing, Zagreb, 2003.
- Nenad Cambi, Miroslav Glavičić, Dražen Maršić, Željko Miletić, Joško Zaninović : Rimska vojska u Burnumu, Nacionalni park Krka, 2007.
- Nenad Cambi, Miroslav Glavičić, Dražen Maršić, Željko Miletić, Joško Zaninović : Amfiteatar u Burnumu, Nacionalni park Krka, 2005.