povijesne skripte i sl.

Keith Jenkins
Promišljanje historije

1. Što je historija

O teoriji

Historija je diskurs o prošlosti. Prošlost je objekt pažnje povjesničara, historiografija je način na koji joj se povjesničari posvećuju. Prošlost se jednom dogodila, više je nema, povjesničari je mogu ponovno oživjeti samo pomoću veoma različitih medija npr.knjiga, članaka, dokumentarnih filmova itd. Historija je ono što nastaje dok povjesničari rade svoj posao. Radove utjelovljene u knjigama, časopisima itd čitamo kad se bavimo historijom. Historija se doslovce nalazi na policama knjižnica i drugih mjesta. Historija je intertekstualni lingvistički konstrukt. Ako učimo dio povijesti čitajući nečiji radi, možemo reći da smo naučili ono što je taj netko napisao o tom dijelu povijesti a ne da smo doslovce naučili povijest. Isti predmet istraživanja može se u različitim diskursima čitati na različite načine, dok istovremeno unutar svakog od njih postoje razlićita čitanja ovisno o vremenu i prostoru. Povjesničari konstruiraju analitičke i metodološke alate kako bi iz sirovog materijala oblikovali svoje načine čitanja i govora o njemu – diskurs. Svijet prošlosti dolazi do nas uvijek već u obliku priča te ne možemo izaći iz tih priča i provjeriti odgovaraju li one stvarnome svijetu / prošlosti, jer te uvijek već pripovjesti zapravo tvore stvarnost. Uzimajući u obzir razliku između povijesti i historije, stvara se sljedeći problem : kako ponovno povezati prošlost i historiju? Postoje 3 veoma problematična teorijska područja u pokušaju povezivanja prošlosti i historije : područje epistemologije, metodologije i ideologije.
Epistemologija – grč episteme = znanje ( epistemologija je nauka o spoznaji ) se odnosi na filozofsko područje teorija o spoznaji. Ovo se područje bavi našim mogućnostima stjecanja znanja o bilo čemu. U tom je smislu historija dio jednog drugog diskursa – filozofije. Te sudjeluje u općem pitanju o tome što je moguće znati, s obzirom na svoje vlastito područje spoznaje – prošlost. Tu se uočava problem jer ako je teško spoznati nešto što postoji, još je teže reći nešto o subjektu poput '' prošlosti u historiji '' kojeg, zapravo, više nema. Očito je stoga da je svako takvo znanje provizorno te da ga konstruiraju povjesničari radeći pod raznim vrstama pretpostavki i pritisaka koji nisu, naravno, djelovali na ljude u prošlosti..Priznati da zapravo neznamo, da vidimo historiju kao nešto što ( logično ) može biti sve što želimo da bude znači postaviti pitanje o tome kako su se određene historije konstruirale u baš takvom obliku a ne u nekom drugom. Do spoznaja o prošlosti u stanovitom smislu dolazi samo zbog epistemološke krhkosti. Jer kad bi bilo moguće znati jednom zauvijek što se dogodilo, tada više nebi bilo potrebe da se pišu nove historije. Epistemološka krhkost omogućava da se čitanja povjesničara razlikuju ( jedna prošlost – mnogo historija ). Četiri stavke čine historiju epistemološki krhkom. Ad1 - nepregledna prošlost isključuje totalnu historiju. Najveći dio informacija o prošlosti nikada nije ni zabilježen a većina ostalih je iščeznula. Ad 2 – nijedan prikaz ne može vratiti prošlost onakvu kakva je bila jer ona nije postojala u obliku pripovjesti već događaja, situacija itd. Nema ispravnog teksta u odnosu na kojeg su sve druge interpretacije samo varijacije, varijacije su sve što postoji. Ono što se nekoć događalo uvijek se opaža kroz nataložene naslage prethodnih interpretacija te kroz čitalačke navike i kategorije koje su razvili prethodni / sadašnji interpretativni diskursi. Ovakav način gledanja pretvara proučavanje historije ( prošlosti ) u proučavanje historiografije ( povjesničara ), dok se historiografija ne smatra samo dodatkom proučavanju povijesti već kao nešto od čega se ona zapravo sastoji. Ad 3 – bez obzira koliko se neka historija može provjeriti ili koliko je široko prihvaćena, ona nužno ostaje osobni konstrukt, manifestacija povjesničareve perspektive kao '' pripovjedača ''. Pisana historiografija u praksi ograničava slobodu povjesničara da piše štogod želi time što čitatelju omogućava pristup njegovim / njezinim izvorima. No povjesničareva gledišta i sklonosti još uvijek oblikuju odabir povijesnog materijala, a naši osobni konstrukti odlučuju što ćemio sa njima uraditi. Prošlost koju znamo uvijek je uvjetovana našim vlastitim gledištima, našom vlastitom sadašnjošću.
Ad 4 – gledajući unatrag, možemo na neki način doznati o prošlosti više nego onovremeni ljudi. Prevodeći prošlost u moderne termine i koristeći znanja koja su možda prije bila nedostupna, povjesničar otkriva ono što je u prošlosti bilo zaboravljeno te spaja djeliće koji nikada prije nisu bili spojeni. Ljudi i socijalne formacije su stoga zahvaćeni procesima koji se mogu vidjeti samo retrospektivno, a dokument i drugi tragovi istrgnuti su iz svojeg originalnog konteksta, svrhe i funkcije kako bi ilustrirali, recimo, obrazac koji možda njihovim autorima ni izdaleka nebi imao smisla.
Rasprava o metodi kao putu prema istini je zabluda. Postoje različite metode bez ikakvih dogovorenih kriterija za odabir. Svaka je metoda rigorozna, koherentna i konzistentna unutar sebe, no isto tako i autoreferentna tj. svaka metoda može uputiti kako unutar vlastitih granica izvesti valjane argumente. Također postoje još jedni metodološki argumenti koji se redovito pojavljuju u uvodnim raspravama o prirodi historije. Radi se o konceptima koje se predstavlja kao ključne u historiografiji a to su vrijeme, dokazi, uzroci i posljedice, kontinuitet i promjena, sličnosti i razlike.
Što se ideologije u historiji tiče, ideološki poticaji u kistoriji bili bi iz interesa koji se nalaze izvan historije per se i takav predmet bi bio sredstvo za prenošenje određene pozicije u svrhu vjerovanja- Zato dominantne historije uopće nisu ideološke i ne pozicioniraju ljude i gledišta o prošlosti izvan predmeta. Historija se nikada ne piše zbog same sebe, ona je uvijek za nekoga. Činjenica da je historija per se ideološki konstrukt znači da je stalno prerađuju i preuređuju svi oni na koje odnosi moći utječu na različite načine, oni koji su podređeni, podjednako kao i oni koji su dominantni, također imaju svoje verzije povijesti kojima legitimiraju svoje vlastite prakse, verzije koje moraju biti isključene kao neprikladne iz svega što je dio dominantnog diskursa. U tom smislu, poruke koje se iznose stalno se preuređuju i konstruiraju , jer se potrebe dominantnih / podređenih u stvarnome svijetu stalno prerađuju, nastojeći mobilizirati ljude ( narode ) kako bi poduprli njihove interese. Također je lako uvidjeti kako je popis mogućih uporaba historije praktično beskonačan jer kakva bi to bila historija kad bi se svi jednom zauvijek složili oko svega ? Oni koji kontroliraju sadašnjost, kontroliraju i prošlost a oni koji su kontrolirali prošlost kontroliraju i budućnost. Tako ljudi ( narodi ) u sadašnjosti trebaju događaje u prošlosti kako bi odredili svoje mjesto u današnjici i dali legitimitet svojim sadašnjim i budućim načinima života. Ljudi osjećaju potrebu da se danas i sutra ukorjenjuju u svojoj jučerašnjici. Pomoću historije ljudi ( narodi ) dijelom oblikuju svoje identitete.

Zaključak – historija se sastoji od epistemologije, metodologije i ideologije. Epistemologija pokazuje kako nikad zaista ne možemo spoznati prošlost, da je jaz između prošlosti i historije ( historiografije ) ontološki, tj. da je on u svojoj prirodi takav da ga nikakva količina epistemološkog napora ne može premostiti. Povjesničari su razvili rigorozne metode da bi smanjili utjecaj povjesničara koji interpretira. Njih su zatim na različite načine pokušali učiniti univerzalnima, tako da svatko tko ih interpretira može pomoću jezgre vještina, koncepata, rutine i procedura postići objektivnost. No, postoje razne metodologije, tzv. središnji koncepti novijeg su datuma i pristrane konstrukcije, a razlike postoje zbog toga što je historija u osnovi osporavani diskurs, područje borbi na kojem ljudi ( narodi ) , klase i grupe autobiografski konstruiraju interpretacije prošlosti doslovce da bi zadovoljili same sebe. Nema konačne historije izvan tih pritisaka, svaki ( privremeni ) konsenzus može se postići jedino kad dominantni glasovi ušutkaju one druge, bilo pomoću izravne sile ili prikrivenog uključivanja. Konačno, historija je teorija, teorija je ideološka, a ideologija su samo materijalni interesi. Ideologija prožima svaki kutak historije, uključujući svakodnevne prakse pisanja historija u onim institucijama koje su u našim socijalnim formacijama u tu svrhu osnovane – osobito sveučilištima.

O praksi

Historija nastaje i nastajat će zbog mnoštva različitih razloga te na različitim mjestima. Ne postoje neproblematične historijske ( povjesničarske ) istine kao takve. Historiju provodi skupina djelatnika koju nazivamo povjesničarima kad se bave svojim poslom. Oni u svoj posao unose sebe osobno, svoje vrijednosti, pozicije, ideološke perspektive. Unose također i epistemološke pretpostavke. Povjesničari ih nisu uvijek posve svjesni, no imat će na pameti načine stjecanja znanja. Ovdje ulaze u igru različite kategiorije – ekonomske,socijalne, političke, kulturne, ideološke itd. – različiti koncepti unutar tih kategorija i među njima, te općenite pretpostavke o konstantama postojanosti ili, drugačije rečeno, o ljudskim bićima. Uporabom tih kategorija, koncepata i pretpostavki, povjesničar stvara hipoteze, formulira apstrakcije i reorganizira svoje materijale kako bi uključivali i isključivali. Povjesničari posjeduju rutine i procedure ( metode u užem smislu riječi ) za izravan rad na materijalu : načine provjeravanja njegova podrijetla, statusa, vjerodostojnosti, pouzdanosti. To su određene prakse koje se često označavaju kao '' povjesniučarske vještine ‘‘. Oboružan takvim praksama, povjesničar se može neposrednije pozabaviti '' proizvodnjom '' historije – izradom pripovjesti. Povjesničari vrludaju između objavljenih radova drugih povjesničara i neobjavljenog materijala. Ovi neobjavljeni, noviji materijali, mogu se nazvati tragovima prošlosti ( doslovce, preostacima prošlosti, - dokumenti, zapisi, predmeti itd ) koji su mješavina poznatih slabo upotrebljivanih tragova, novih, neiskorištenih i moguće nepoznatih tragova, te starih tragova, tj. materijala koji su se koristili prije no sada ih je moguće zbog novijih tragova koji su pronađeni smjestiti u kontekst različit od onoga u koji su bili prije uključeni. Povjesničar zatim može započeti sa organizacijom svih tih elemenata na nove ( i raznolike ) načine – uvijek u potrazi za onim priželjkivanom – originalnom tezom – te tako započeti sa transformacijom tragova o nekoć konkretnome u '' konkretno mišljeno '', tj. u povjesničarske prikaze. Odje povjesničar doslovce re-producira tragove prošlosti u novu kategoriju, a ovaj čin preobrazbe, prošlosti u historiju, jest povjesničarev osnovni posao. Nakon što obave svoja istraživanja povjesničari ih moraju zapisati. Tu dolazimo do pritisaka svakodnevnice kao što su: pritisak od obitelji i prijatelja, pritisci na radnom mjestu od strane dekana, pročelnika odsjeka, suradnika. Također su prisutni i pritisci izdavača na broj riječi, format, tržište, rokove, literarni stil, recenzente, prerađivanje teksta… Sve dosad napisano bavi se proizvodnjom historija no tekstove treba i pročitati : konzumirati. Tako se i konzumacija teksta odvija u kontekstima koji se ne ponavljaju, doslovce, nema dvaju istih čitanja. Ako shvatimo da je historija ono što pišu povjesničari, da je pišu na temelju tankih dokaza, da je historija neizbježno interpretativna, da se svaki argument može sagledati iz barem 10 različitih perspektiva te da je stoga historija relativna, možemo se zapitati zašto se njome uopće baviti ako je sve samo interpretacija i nitko zapravo ništa ne zna? Ako je sve relativno, čemu se uopće truditi ? To je stanje duha koje bismo mogli nazvati nesretnim relativizmom.
Dekonstruiranje historije drugih ljudi jest preduvjet za konstruiranje vlastitih, na načine koji ukazuju da znamo šta radimo i koji podsjećaju da je historija uvijek historija za nekoga Iako su svi prikazi logički problematični i relativni, zapravo su neki dominantni a drugi marginalni. To je zato šro je znanje vezano uz moć, a unutar socijalnih formacija oni s najviše moći distribuiraju i legitimiraju znanje vis-a-vis interesa onako kako to najbolje mogu. Izlaz iz teorijskog relativizma je analiza moći u praksi.

Definicija historije

Historija je promjenjivi, problematični diskurs, naoko o jednom dijelu svijeta, o povijesti. Nju proizvodi skupina djelatnika (uglavnom profesionalnih povjesničara ) koji misle iz sadašnje perspektive. Oni rade na međusobno prepoznatljive načine koji su epistemološki, metodološki, ideološki i praktično pozicionirani. Kad jednom dospiju u javnost, proizvodi njihova rada podložni su uporabama i zlouporabama koje su logički beskonačne, no koje zapravo općenito korespondiraju s različitim sjedištima moći koje postoje u svakom trenutku i koje strukturiraju i distribuiraju značenja historija duž dominantno-marginalnog spektra.




2. O nekim pitanjima i nekim odgovorima

O istini

Istina je autoreferentna govorna figura, nesposobna da omogući pristup pojavnome svijetu : riječ i svijet, riječ i predmet, ostaju razdvojenima. Istina ovisi o onome tko ima moć učiniti je istinitom. Na taj se način omogućava funkcioniranje koncepta istine ( bile one istinite ili ne ) poput cenzora. Historija je diskurs, jezična igra, unutar tog diskursa istina i slični izrazi su sredstva za otvaranje, reguliranje i zatvaranje interpretacija. Istina djeluje kao cenzor – njome se povlači granica. Znamo da su takve istine zapravo korisne fikcije koje postoje u diskursu zahvaljujući moći ( netko ih tamo mora staviti i zadržavati ), a moć koristi pojam istine kako bi vršila kontrolu : režimi istine. Istina sprječava nered i upravo taj strah od nereda ( od onih koji proizvode nered ) ili, strah od slobode ( za one koji nisu slobodni ), jest ono što funkcionalno povezuje istinu sa materijalnim interesima.

O činjenicama i interpretaciji

Povjesničari nisu previše zaokupljeni pojedinačnim činjenicama, jer takvi interesi dodiruju tek onaj dio historijskog diskursa kojeg nazivamo kronikom. Povjesničari su ambiciozni, oni žele otkriti ne samo što se dogodilo već kako i zašto se to dogodilo, što su ti događaji značili i što znače. Stoga se zapravo nikad ne radi o činjenicama per se već o težini, poziciji, kombinaciji i značenju koje one imaju jedna vis-a-vis druge u konstruiranju objašnjenja. Robert Skidelsky pisao je o tome da većina povijesnih činjenica nije sporna, da relativizam ne predstavlja nikakvu prijetnju uobičajenim raspravama o uglavnom sporazumno prihvaćenom znanju te da u većini naših interpretacija prošlosti prevladavaju zajedničke vrijednosti i stavovi. On se složio sa time da se interpretativna aktivnost odvija, ali je ustvrdio kako je locirana na marginama gdje ne dovodi u pitanje zajednički centar, iz centra se donosi presuda o suprotstavljenim ( marginalnim ) perspektivama. Često se takve debate vezuju uz određene povjesničare (Watt, Taylor ) što se naziva historiografskom dimenzijom. Povjesničari reinterpretiraju uzgredne segmente utoliko historiografski što studenti mogu proučavati što povjesničari kažu. Ako je historija interpretacija, ako je historija ono što pišu povjesničari, tada je upravo historiografija ono od čega se sastoji pravo proučavanje povijesti. Kad netko navodno odgovara uravnoteženo i iz centra, postavlja se pitanje o kojem je centru riječ jer spektar ne može imati središte.

O pristranosti

Pristranost ima smisla jedino ako se koristi nasuprot nepristranosti tj. nekoj vrsti objektivnosti, čak istini : nepristran = vođen istinom. U historijskim redovima, pristranost se najčešće pojavljuje u empirističkoj historiji, dakle u historiji određenog tipa. Empiristička historija počiva na ideji da se prošlost nekako može objektivno re-kreirati. Njihova je ambicija omogućiti činjenicama da govore same za sebe, bez posredništva ( moguće pristranog ) povjesničara koji nastupa poput trbuhozborca. No, historija može biti drugačija od empirističke, može se promatrati kao način na koji grupe / klase osmišljavaju prošlost čineći je svojim vlasništvom : ovdje se prošlost može smisleno konstruirati za marksiste, desne radikale, feministe itd. Ako historiju promatramo kao niz čitanja koja su sva pozicionirana, onda je jasno da ne postoji nepozicionirani kriterij na temelju kojeg se može prosuđivati stupanj pristranosti. Pristranost ima središnje mjesto u empirističkom pristupu. Ovaj je pristup ( navesti činjenice da govore same za sebe ) povezan, ne logički ili nužno, nego povijesno ( kontingentno ) s liberalizmom. Ovdje se uči vagati stvari i vidjeti obje strane, ovdje se prošlost može slijediti zbog sebe same jer navodno govori bez tuđe pomoći. Ovaj se pristup ugnijezdio u školama, koledžima, sveučilištima, on je dominantan u našoj socijalnoj formaciji. S obzirom da je taj pristup dominantan, ponaša se kao da je njegov način djelovanja jedini mogući : proglašava se univerzalnim. Čineći to, empirizam ne proglašava univerzalnim samo svoje ( relativne ) uspjehe nego i neuspjehe. Ako je u konačnici sve interpretacija, ako je nečija pristranost drugome istina – što onda ? Stoga je problrm pristranosti specifičan za empirizam, no kako je to dominantan pristup, njegovi problemi kolaju kao da su opći makar oni to nisu.

O empatiji

Uspješno uživljavanje zapravo nije moguće. Nije je moguće postići iz 4 razloga. Dva su filozofska a dva praktična. Razmotrimo li jeli moguće uči u način razmišljanja druge osobe koju dobro poznajemo i koja je pokraj nas zaključit ćemo da ne možemo. Sa svakim se činom komunikacije ujedno odvija i čin prevođenja, svaki je čin govorenja interpretacija među pojedincima, a kad se taj čin prevođenja ne odvija između '' tebe i mene '' ovdje i sada, nego između '' nas i njih '' u nekom drugom prostoru i vremenu, onda taj zadatak postaje iznimno problematičan budući da povjesničari unose u sve prošle događaje svoje načine razmišljanja programirane u sadašnjosti. To su dakle neki filozofski problemi s kojima se suočava empatija : prevođenje među pojedincima, ontološki paradoks prošlog vremena, pokušaj da se povjesničar koji misli u sadašnjosti vrati u prošlost pročišćen od svega što ga je učinilo modernim. Prvi praktični problemi je u vanjskim pritiscima ( posao, obitelj, izdavači, literarni stil ) kojih se povjesničar mora otarasiti . Drugi se problem pojavljuje kad trebamo primijeniti prethodne točke na situaciju u razredu. Tu smo u stvari empatični sa razmišljanjima nastavnika koji nam određenu stvar predaje. Empatija je s nama iz razloga koji ne proizlaze iz epistemološko / metodoloških problema kao takvih, već zbog tri različite vrste pritisaka, od kojih jedan proizlazi iz školovanja, drugi iz akademskih krugova a treći je posve ideološki. U školstvu se od djece zahtjeva da se unose u razne uloge i da razmišljaju poput likova o kojima uče, takav se pristup prelio u akademsko okruženje. Akademski pritisak se povezuje sa povjesničarom Colingwoodom. On je dokazivao kako je sva historija zapravo historija misli jer je razumijevanje historije zapravo razumijevanje razloga zbog kojih su ti ljudi željeli određene stvari a ne nešto drugo. Riječju, sva historija jest historija onoga o čemu su razmišljali i zato je sva historija zapravo historija misli. Ideja J.S Milla o recipročnoj slobodi je pristup kojim treba biti racionalan, uvidjeti stavove drugih ljudi, odvagati opcije pa tako i moguće štetne posljedice ekstremnih djelovanja, taj pristup leži iza svih zahtjeva da se stavimo u poziciju druge osobe ( u prošlosti ) i da pokušamo stvari uvidjeti iz njihove perspektive, da racionalno proračunamo njihove opcije i da budemo otvoreni. U središtu aktivnosti su racionalnost i ravnoteža.
Konstruktivno bi bilo ( iako u konačnici opet nemoguće ) pokušati razmišljati poput povjesničara, a ne poput ljudi koji su živjeli u prošlosti i koji se ionako pojavljuju, striktno govoreći, tek u umu povjesničara. Dakle, ne toliko sva historija kao historija mišljenja ljudi u prošlosti već sva historija kao historija povjesničareva mišljenja.

O primarnim i sekundarnim izvorima; o izvorima i dokazima

Postoji razlika između primarnih izvora ( tragova prošlosti ) i sekundarnih tekstova. Ako se služimo originalima koji se čine autentičnima ( nasuprot sekundarnim / drugorazrednim tragovima ) i nepatvorenima ( istinitima / temeljnima ), onda se može steći znanje. U korijenu ovakvog postupka jest želja da se vratimo izvornim razmišljanjima tadašnjih ljudi kako bi njihova gledišta bila neokaljana našima. Kad nebismo imali te ideje, kad bismo se riješili želje za pouzdanošću, kad bismo se oslobodili zamisli da historija počiva na proučavanju primarnih / dokumentarnih izvora ( i da bavljenje historijom znači proučavanje samo tih izvora te da na osnovu tih originala možemo donositi presude u kasnijim povjesničarskim razmimoilaženjima ), tada bismo mogli vidjeti historiju kao amalgam svih onih epistemoloških, metodoloških, ideoloških i praktičnih interesa koji su navedeni. Jedna je točka sporna a ta je nameću li se prošli dokazi tako neodoljivo povjesničaru da ne može učiniti ništa drugo no dozvoliti im da govore sami za sebe, kao što to sugerira Elton. S druge strane Carr shvaća kako je upravo aktivni povjesničar taj koji obavlja sav posao na organizaciji tragova prošlosti. U Carrovoj argumentaciji, tragovi postaju dokazima tek onda kada se koriste da bi se potkrijepio argument ( interpretacija ) Prije toga, taj trag prošlosti, iako ne postoji, ostaje samo neiskorišteni djelić građe iz prošlosti. Važno je upamtiti najvažnije točke : - prošlost se dogodila, - postoje tragovi prošlosti, - ti tragovi postoje neovisno o tome hoće li ih povjesničar pronaći ili ne, - dokaz je termin koji se koristi tek kad se neki od tih tragova prošlosti koriste kao dokazi za neki argument (interpretaciju ) a nikako prije toga. Stoga je dokaz, za razliku od tragova, uvijek proizvod povjesničareva diskursa jednostavno zato što, prije nego se taj diskurs artikulira, dokaz ( historija ) ne postoji, postoje samo tragovi ( prošlosti ).
Dokazi o prošlosti per se ne mogu se logički služiti za provjeru povjesničareve slobodne interpretacije jer, s obzirom da su konstituirani pomoću diskursa i da su rezultat diskursa, ne mogu funkcionirati kao uzrok diskursa ili prediskurzivna provjera ( o sebi samoj ).



O binarnim konceptima : o kauzalnosti, itd.

Binarni koncepti na koje se ovdje referira su uzroci i posljedica, kontinuitet i promjena te sličnosti i razlike.
Učiti historiju jest zapravo u velikoj mjeri učiti kako igrati igru prema pravilima onih koji su već u igri ( u poslu ). U tom je smislu učenje historije poput prakticiranja određenog zanata, poput naukovanja, pa tako znamo da imamo zadovoljavajuću analizu jer smo je konstruirali na temelju sekundarnih tekstova majstora zanata. Dominantni diskurs je najvjerovatnije zainteresiran ( iako ovdje ponovo ne uvijek svjesno ) za prijenos određenog tipa historijske kulture ( koju smatra onom pravom historijskom kulturom ) stoga je ključno da unutar akademske artikulacije te preferencije započnemo uspješno oponašati takve znanstvenike.

Historija : znanost ili umjestnost ?

Debata o tome je li historija znanost ili umjetnost još uvijek je aktualna tema u raspravama o '' prirodi historije '' i ona je proizvod 19. stoljeća. Historija ie nešto što nije ni umjetnost ni znanost - nešto sui generis, svjetovna i rječita jezična igra koja pretendira na zbiljnost i gdje metafore o historiji kao znanosti ili historiji kao umjetnosti odražavaju distribuciju moći koja uvodi te metafore u igru. Pozitivna refleksni skepticizam je stav u kojem se znanje drži dobrim, te ne postaje lošim kad nam skeptično znanje koje je sada dio naše kulture pokaže ograničenja certističkog znanja koje smo nekoć, kao kultura, mislili da posjedujemo. Takva je refleksivnost nužna za razmišljanje o tome kako se diskurs koji se proučava – historija – oblikuje pomoću slila i pritisaka koji su daleko izvan okvira navodnog objekta istraživanja – prošlosti – sila i pritisaka koje se danas mogu najbolje razumjeti pomoću postmodernističkih praksi i ideja.

3. Bavljenje historijom u postmodernom svijetu

Lyotardoda definicija opisuje postmodernizam kao svjedočanstvo o ''nestanku centara'' i iskazivanje ''nepovjerenja prema metapripovjestima''. To znači da se svi oni stari organizirajući okviri koji su pretpostavljali privilegiranje različitih centara( npr. anglocentričan, eurocentričan, etnocentričan, rodnocentričan ) više ne smatraju legitimnima i prirodnima ( legitimnima zato što su prirodni ), već privremenim fikcijama koje su korisne za artikulaciju ne univerzalnih , već zapravo veoma partikularnih interesa. Nepovjerenje prema metapripovjestima znači da su one velike strukturirajuće ( metafizičke ) pripovjesti koje daju značenje ( značenja ) razvoju zapadnog svijeta izgubile vitalnost. Danas su ljudi više nego ikad bića koja žele. Kao posljedicu tih odsutnih centara i urušenih metanaracija, postmoderno stanje proizvelo je mnogobrojne historije koje se mogu susresti posvuda u našoj demokratskoj / konzumerističkoj kulturi, mnoštvo žanrova ( dizajnirane historije ) koji se mogu upotrebljavati i / ili zloupotrebljavati na različite načine. Svi ti žanrovi se međusobno oslanjaju jedni na druge i definiraju onim što nisu – intertekstualnošću.
Iz toga jasno proizlazi posvemašnja proizvoljnost čitanja i spoznaje da interpretacija ( recimo ) u centru naše kulture nisu tamo zato što su istinite ili metodološki korektne ( briljantne historije mogu se marginalizirati ako je njihov sadržaj neugodan ), već zato što se svrstavaju uz dominantne diskurzivne prakse : ponovo veza između moći i znanja.
Ako se historija promatra bez svoje tradicionalne krinke discipline kojoj je cilj stvarno znanje o prošlosti, već se radije shvaća kao ono što zapravo jest, diskurzivna praksa koja omogućava ljudima ( narodima ) koji misle u sadašnjosti da se late prošlosti kako bi je prekapali i reorganizirali sukladno svojim potrebama, tada takva historija može imati doista radikalnu uvjerljivost i učiniti vidljivima aspekte prošlosti koji su prije bili skriveni ili tajeni, koje se prije previđalo ili guralo u stranu.
U svojoj knjizi '' Le discours de l'historie '' Roland Barthes ustvrdio je da povjesničari mogu prikazivati prošlost pomoću različitih modela i tropa od kojih su neki ipak manje mitološki i mistificirajući od drugih, utoliko što namjerno i eksplicitno skreću pozornost na vlastite procese proizvodnje te izravno ukazuju na konstruiranu, a ne na pronađenu prirodu svojih referenata. Raditi na taj način znači usvojiti metodu koja dekonstruira sve one interpretacije koje imaju certističke pretenzije te ne uspijevaju propitati uvjete vlastita nastanka, koje zaboravljaju naznačiti svoju podređenost skrivenim interesima, koje ne prepoznaju vlastiti povijesni trenutak i koje prikrivaju one epistemološke, metodološke i ideološke pretpostavke koje svugdje i svagda posreduju u preobrazbi prošlosti u historiju. Dobar prijedlog je radikalna historizacija historije ( uvijek historizirati ) i to bi trebala biti polazišna točka za refleksivnog povjesničara čime se sugerira da u budućim historijskim radovima razradimo poziciju koju samosvjesno zauzimamo ( i priznajemo )

GRČKA KOLONIZACIJA JADRANA

Grci imaju otok Krf, od granice sa Albanijom počinje jadransko more, Grci su počeli ploviti vrlo rano, prvo bliže pa zatim dalje, nezna se točno otkad su počeli ploviti po jadranu. Istovremeno na području sjevera naselila su se razna plemena koja se može pronaći u raznim pisanim izvorima. Prvi se podaci u Grčkim izvorima javljaju na prelazu iz 7. u 6. stoljeće i to od strane geografa Hekateja iz Mileta. Grci osobna imena nose zajedno sa imenom oca ili imenom grada iz kojeg dolaze. Hekatej je živio na prelazu iz 7. u 6. stoljeće i autor je nekoliko djela sa zemljopisnim podacima o tada poznatom svijetu. To je refleks Grčkog interesa za upoznavanje drugih krajeva. Grci su bili skloni plovidbi na vrlo udaljene krajeve i tako su nastajali tekstovi koji su opisivali / popisivali ono što su znali, često je to bilo miješano sa mitologijom pa zato tekstovi ponekad nisu potpuno iskoristivi. Hekatej je prvi sustavniji autor, njegovo djelo nije sačuvano u cjelosti ali je sačuvano u kasnijim stoljećima kod drugih autora, tako drugi autori spominju i referiraju se na Hekateja u više navrata. Hekatej je važan jer je naveo da u jonskom zaljevu žive Liburni, Mentori, Histri, Hitniti. Hekatej zove Jadran Jonskim zaljevom. Gledamo li pojednostavljeno, Jadransko more i jest veliki zaljev pa su ga Grci tako zvali jer nisu imali perspektivu veličine. Liburne i Histre spominju kasnije i mnogi drugi pisci. Mentore i Hitnite poslije Hekateja više niko ne spominje, također ima naroda koje Hekatej ne spominje a kasnije se javljaju. Podaci se kasnije javljaju od drugog pisca – Teopompa iz Hija, njegovo je djelo također u fragmentima, također je bio zemljopisac, on datira u 4. st.pr. Krista i također navodi jonski zaljev za sjeverni dio jonskog mora, nije se još profilirala činjenica da je riječ o moru. Kaže da je to more dobilo ime po jednom Ioniju koji je bio Ilir, tako navodi Teopomp u 12-toj knjizi svojega povijesnog djela. Nezna se kad se točno javlja Jadransko ime. Znamo da se sjeverni dio naziva Adrijski zaljev. Adrija je bila grad u delti rijeke Pada na samome sjeveru, između Venecije i Ravenne danas, Od tog se mjesta postepeno proširilo ime mare hadriaticum što je stoljećima evoluiralo u današnje ime - Jadransko more. Grcima je Adria bila važna kao trgovište jer je sjeverna italska nizina bila velika žitnica, tj. plodna dolina koja proizvodi hranu pa Grci putuju tamo gdje mogu trgovati i kupovati. U Adriji su tad živjeli Grčki trgovci, Veneti, Etruščani i možda još neke zajednice koje su imale trgovačke interese. Sljedeći važan povijesni izvor se zove Pseudo Skilak, neznamo mu pravo ime – napisao je potpuno sačuvani zemljopisni tekst koji kratko i cjelovito govori o Jadranu. Nezna se tko mu je pravi autor a mislilo se da je to poznati Grčki zemljopisac Skilak iz Karijande koji je živio u 6 stoljeću. Njega je car Darije angažirao da oplovi indijski ocean od Indije do Arabije i da opiše obale te zemlje. Ovaj tekst nije mogao nastati u 6. stoljeću, ali pošto se prije mislilo da ga je napisao Skilak dalo mu se ime ( autoru teksta ) pseudo Skilak ( pseudo - lažan ). Tekst je nastao u 4. stoljeću prije Krista. Grci su općenito dobro poznavali obale sredozemlja, nisu ništa znali o tome tko živi u zaleđu jer nisu prodirali u unutrašnjost, uvijek su se držali obale. Grci doduše navode imena nekih plemena ali kasniji rimski izvori su izdašniji upravo zato jer su prodirali više u unutrašnjost. Grci su osnovali nekoliko kolonija ali isključivo na otocima u srednjoj Dalmaciji, nema ih na južnom Jadranu niti na sjeveru. Kolonije su bile : Hvar ( Pharos ) , Korčula ( Korkyra Melaina ) i Vis ( Issa ). Iliri su sjedilačko stanovništvo koje su Grci upoznali došavši na Jadran. Iliri nisu narod u današnjem smislu riječi, Iliri su u stvari skupina plemena raznih vrsta, oblika i veličina koji žive od Istre pa do Grčke a u unutrašnjosti od Morave i Drine pa sve gore do Save. Arheologija se slaže da su Iliri skupina plemena koji su se doselili u velikim seobama na prelazu iz 2. u 1. tisućljeće tj. u 13,12,11 i 10-tom stoljeću. To su vremena kada na istoku haraju narodi s mora koji ugrožavaju Egipćane, koji su uništili Hetite, napali Asirce, naselili se na Cipar i malu aziju izbog toga su se Grci spustili u Grčku. U sklopu tih migracija, na naše područje tj. istočni Jadran i zaleđe, došla su indoeuropska plemena. Ista takva indoeuropska plemena su naselila u istom vremenskom periodu i Apeninski polutok. Cijela južna Europa i veliki dio srednje Europe u to je vrijeme naseljena indoeuropljanima od kojih smo i mi nastali. Slaveni su došli kasnije i pomiješali se sa onima koje su tu našli. Migracije su često bile kontinentalne dok su obalni dijelovi bivali pošteđeni. Obala je bila pribježište onih koji su bili potjerani iz kontinentalnog dijela i zato je element autohtonosti jači u obalnome dijelu. Iliri su skupina naroda u užem smislu te riječi. Pravi narodi se počinju oblikovati poslije francuske revolucije. Države su konglomerati raznih naroda. Postoje rimsko državljanstvo ali ne postoji rimski etnik nego postoje razni narodi koji čine stanovništvo rimske države. Ime Iliri se ustalilo u rimsko vrijeme, to je bilo jedno od imena plemena koja su živjela na tom području, pleme Ilira smještaju na područje današnje Albanije. Neki izvori, kao npr. Plinije stariji, kažu da na tom području žive Taulanti, Enheleji, ali i Iliri - propriae dicti. Ta fraza znači doslovno – Iliri u pravom smislu. To je ime plemena koje se kasnije proširilo na druge, pretpostavlja se jer su živjeli na jugu pa su Grci s njima među prvima došli u doticaj i zato kasnije sve zvali Ilirima. Još kasnije, rimljani su cijelo područje zvali Ilirikom. U rimskodoba to je ime provincije, Ilirik je zemljopisni pojam, ne etnički. Iliri su bili srodni međusobno. Histri su srodni Liburnima, Liburni Delmatima, Delmati Ardijejima, Ardijeji Plerejima, Plereji Autarijatima ali konkretno Histri i Autarijati nemaju ništa srodno. Kako se povećava udaljenost plemena imaju sve manje zajedničkog i povećavaju se razlike. Jezik im je svima srodan, to je indoeuropski jezik i po njemu se mogu odrediti pojedine skupine. U Ilira nema pisane riječi niti puno dokaza, zapisana su samo imena. Imaju nekih koja su zajednička ali isto tako i imena koja su karakteristična za pojedine Ilire. Ta imena su bitna za razumijevanje osnova njihovog jezika jer nema drugih sačuvanih elemenata. Rimljani su pokorili Ilire ali ih nisu silom romanizirali, starosjedioci su mogli nastaviti svoje tradicije ali bi vremenom poprimali elemente rimske kulture ( npr. pismo ) kao nešto korisno pa su vremenom počeli ispisivati svoja imena na kamene spomenike na grobovima. Na tim spomenicima ima puno Ilirskih imena, naročito u zaleđu Dalmacije, unutrašnjosti kao i u unutrašnjosti Istre. U rimskim gradovima u nas ima puno latina tj. rimljana ali u unutrašnjosti ima puno tradicijskog stanovništva koje donosi svoja imena i tako upoznajemo tadašnja Ilirska imena. Jezičari su napravili podjelu na sjeverna i južna Ilirska imena ( najgrublja podjela ). Na drugoj strani sličnih imena ima u južnoj Italiji. Japiges su po imenu slični Japodima, a Plicentes imaju neka božanstva koja se povezuju sa Japodima. Vjerovatno su neki narodi u seobama prešli na drugu stranu tj. u migracijama su istisnuti iz pozadine pa su morali preći na drugu stranu obale. Tako se neki narodi u Italiji smatraju srodni Ilirima, podaci su minimalni pa je to dosta zamršeno. Iliri u današnjoj Albaniji su vrlo rano počeli poprimati Grčke elemente pa su se helenizirali u priličnoj mjeri, i neki Grčki autori koji o njima pišu nisu sigurni jesu li to Grci ili Iliri. Ni granice nisu bile jasne a kontakti su postojali iz interesa. Njihova religija ( južnih Ilira ) je snažno povezana s Grčkom religijom. Postoji priča o Kadmi i Harmoniji koji su došli u Ilirik gdje su osnovali obitelj, imali su sina Enheleja koji je bio preteča enhelejaca. To reflektira odnos između tih zajednica. Veza sa Ionijom Ilirom, koji je dao ime jonskome zaljevu, kasnije -Jadranskom moru. Topografija Ilirskih plemena – Atintanti, Haonti i Molosi su pomiješani. Nezna se jesu li bili Grci ili Iliri. Čak i neki epirani su imali jake Ilirske elemente, što više idemo prema sjeveru ima manje Grčkih elemenata. Makedonci su pak posebna grupa, nisu Iliri, kao niti Dardani ali su srodni nekim Ilirima. Tu su još i Taulanti, Enhelejci i Pirusti . Kosovo je Grcima važno zbog izvora ruda, Pirusti su u antici poznati rudari, čak su ih rimljani pozivali u Daciju ( Rumunjsku ) da tamo rade kao rudari. Albani su vrlo mala zajednica, dali su ime današnjoj Albaniji. Albanska historiogrfija vjeruje da su oni potomci Ilira, svjetska historiografija nije sklona takvom vjerovanju. Labeati žive oko skadarskog jezera koje se u antici zvalo lagus labeatis. Dokleati žive sjeverno od jezera. Područja na kojima žive ta plemena su mala, veličine npr. od Pule do Rovinja. Plereji, Ardijeji, Daorsi žive uz rijeku Neretvu, imali su gradinu iznad Stolca, na uzvisini, kovali su novac i gradili bedeme po Grčkom načinu tj. gradili su velikim kamenim blokovima. Dolina Neretve i pravac sa Jadrana prema unutrašnjosti Bosne i prema Dinaridima je jako važan, postoje tragovi trgovanja i putovanja tim putem. Daorsi vjerovatno kontoliraju taj put. Na području između Krke, Cetine i u unutrašnjosti žive Delmati, oni su se isticali kasnije protiv rimljana. Izvorno su živjeli u unutrašnjsoti na kraškom području, njihova je glavna gradina Delminium za koji se nezna točno gdje je bio smješten. Sinjsko, Livanjsko, Glamočko i Duvanjsko polje su važne plodne površine koje drže Delmati. Oni se bave stočarstvom na tim poljima, gradine su na uzvisinama oko polja, jedna od tih gradina na Duvanjskom polju je bio Delminijum. Delmati su izvorno bili kopneni narod koji se kasnije spustio na obalu gdje su prije živjela neka druga plemena. Još 3 važna plemena za nas su Liburni, Japodi i Histri. Oni nisu vezani za Grčku kolonizaciju jer sjeverno od Isse i Pharosa nema kolonija. Za Liburne i Histre se kaže da su poznati i na zlu glasu kao gusari. Plovidbom prema sjevernom Jadranu Grci su možda prelazili na srednjem Jadranu u Anconu pa od tamo putovali prema Adriji i Spini. Liburni žive između rijeke Krke i Raše i to su sigurne granice, rijeka je barijera i zato su Liburni jednostavno definirani granicom. Žive na području ravnih kotara oko Krke, na svim otocima od Kornata, Krka i Cresa pa sve do Raše. Otvoreno je pitanje priobalja ispod Velebita jer tu Liburni graniče sa Japodima, nezna se točno jeli granica na obali ili na Velebitu. Vjeruje se da su Liburni držali obalu, poznati su kao gusari, imali su jaku mornaricu kojom su kontrolirali svoje područje. Također su imali vojnu postaju na Krfu odakle suih istisnuli Grci. Grci nerado svraćaju na Liburnsko područje zbog gusarske opasnosti. Japodi žive u zaleđu, poznati su kroz arheologiju a upitno je dali postoji sličnost sa Japigima u Italiji. Japodi nastanjuju Liku i Gorski kotar, gravitiraju prema moru ali je Velebit velika prepreka a osim toga, upitan je odnos sa Liburnima u tisućljetnom periodu. Histri su dali ime Istri, nisu živjeli na cijelom poluotoku tj. živjeli su do Raše koja je bila resurs vode i prirodna granica sa Liburnima. Zapadna granica Istre je fluidna, maksimalni teritorij je zaleđe Trsta pa sve skoro do Monfalkona ali to je situacija samo u određenim razdobljima. Područje do Kopra i Trsta se može svakako smatrati Istrom, sjeverni dio Istre je tromeđa Liburna Histra i Japoda. Svi oni žive na gradinama koje su njihova tipična naselja, grade zidine i stambene kuće suhozidnom tehnikom, primjer su današnji kažuni. Grci i Rimljani donose gradove i donose novu tehniku gradnje korištenjem veziva i to je početak prave, antičke civilizacije. Histri se bave ratarstvom i stočarstvom koliko je to moguće na škrtom području. Plodne površine su male, sade masline i vinovu lozu za vlastitu upotrebu. Zbog toga, ovo područje nije zanimljivo Grcima pa ne rade kolonije. Interes Grka za našu obalu je ograničen interesima za plovidbu. Naša je obala pogodnija od zapadne jer je razvedena i sa puno prirodnih luka ali su narodi neprijateljski rasploženi. Grčka je slična Dalmaciji po reljefu tj. nije plodna a Grci traže područja sa puno hrane. Grci su se vjerovatno bavili i ribarstvom ali te djelatnosti nisu ostavile tragova pa su to općeniti podaci koje nagađamo. Malo znamo o Ilirskom jeziku pošto Iliri nemaju pismo, najvažniji zapisi dolaze od rimljana koji opisuju Ilirsko ustrojstvo i organizaciju. Rimljani osnivaju nove gradove ali puštaju autohtone stanovnike da žive na stari tradicionalni način. Između savskog i Jadranskog sliva je komunikacija ograničena zbog terena, pa ipak, sirovine dolaze do Jadrana jer trgovci tu nalaze interese. Važan je trgovački pravac dolinom Neretve gdje u željeznom dobu sjeverno od Sarajeva nastaje nekoliko tisuća grobnica i u njima materijal i predmeti od kojih su poneki Grčke izrade tj. Grčki import kao što su slikane vaze i razni dijelovi opreme. To nam ukazuje da je postojala komunikacija. Postoje neseobine na ušću Neretve kao referentni punktovi. Kolonija je službena Grčka zajednica, grad-država sa svim institucijama vlasti a po potrebi se osnivaju naseobine gdje trgovci imaju interese, jedna takva je i u dolini Neretve. Najvažnije kolonije su otoci srednje Dalmacije: Vis, Hvar i Korčula. Hekatej je najstariji izvor podataka, datira na prelazu 7. u 6. stoljeće, slijede Teopomp i Pseudo Skilak. Poznat je zemljopisac u 6 stoljeću imenom Skilak; on je autor nekih zemljopisnih djela, njemu se pripisivalo djelo Periplous tj. sačuvani rukopis koji je mnogo puta prepisivan. ( Prije izuma tiskarstva se tekst prepisivao ručno ). Ne piše ime autora ni kada je nastalo djelo, do sredine 19. stoljeća se mislio da mu je autor Skilak a zatim se uspostavilo da nije mogao nastati tada kada je živio Skilak nego u 4. st.pr. Krista pa se autor naziva Pseudo Skilak. Naslov djela je Periplous što je Grčka složenica ( Grci slažu riječi od riječi ) : periplous – ploviti oko, oplovba. To djelo opisuje plovidbu uz sve obale sredozemnog mora, namijenjeno je u načelu moreplovcima jer je tekst sazdan od podataka zanimljivih za plovidbu. Svako poglavlje počinje sa meta de – poslije. Poslije ovog naroda počinje drugi narod ( prijevod ) : Meta de Liburnous etne Ilirioi etnos itd. Tekst je nastao vjerovatno u 4. stoljeću i izvorno je bio vrlo jedostavan, u njemu su navedeni gradovi, rijeke, luke, pisan je samo za plovidbu. Opisuje koliko traje plovidba nekim područjem u odnosu na dan ( npr. dva dana i tri noći ). Djelo je pokrivalo sve zemlje sredozemlja – Gibraltar, naša obala, Italija, južni Jadran, Grčka, Bliski istok, Egipat, sjeverna Afrika, Crno more. Vjerovatno sam autor nije sve oplovio nego je skupljao podatke iz starih izvora i sistematizirao ih. Za Skilaka se zna da mu je car Darije dao narudžbu da opiše Indijski ocean. Rukopis nisu držali kapetani na brodu ali pošto je tekst bio teoretski, koristili su ga za obrazovanje, za planiranje putovanja, možda i u školskom sustavu. Kod prepisivanja su prepisivači koji su znali nešto novo dodavali elemente u tekst. Dopisivalo se na margini i kako se sukcesivno prepisivao, tekst je postajao veći i širi. Tekst o Liburnima je dodavan, oni su bili zanimljiviji u odnosu na Histre. U tekstu ima i grešaka jer prepisivači nisu znali sve o svakom imenu mjesta i naroda pa su slučajno nešto promijenili ili krivo prepisali. Meta de Venetos, Istra kai potamos istranos – spominje se rijeka Istar a to je u stvari Dunav. Tada su vjerovali da rijeka Dunav ima dva ušća, jedno izlazi u Crno more a drugo u sjeverni Jadran. To je povezano sa legendom o Grčkim argonautima: Jazon je dobio zadatak da ode u zemlju Kolhiđana na istoku Crnog mora i da vrati natrag zlatno runo oteto iz zemlje. Jazon je okupio sve junake na brodu Argo, oteo je runo i pobjegao, Kolhiđani su krenuli u potjeru a Jazon je, da ih zavara, krenuo u Dunav i plovio uzvodno te izašao na drugom ušću Dunava u sjevernom Jadranu. Za njim su došli Kolhiđani, na jednom sjevernom otoku Jazon i Argonauti su ih dočekali u zasjedi i tada je Jazon ubio vođu potjere, kraljevog sina Apsirta,. Nakon što ga je ubio, raskomadao ga je a dijelove tijela porazbacao po cijelom otoku koji je zbog toga dobio ime Apsirtov otok a cijeli arhipelag nosi naziv Apsirtides. Mjesto koje nastaje na tom otoku je Apsoros, današnji Osor. Možda zaista postoji neka veza sjevernog Jadrana sa tim pričama. Iz podunavlja je išao jedan trgovački put koji se spuštao na sjeverni Jadran, taj put je dokazan trgovinom jantara. Jantar je fosilizirana smola crnogoričnog drveća, stara nekoliko desetaka ili stotina milijuna godina u kojoj često ima ostataka insekata. Jantara ima jako puno na Baltiku i taj je jantar bio vrlo tražen za izradu nakita jer se vjerovalo da ima apotropejsku moć. Jantar je dolazio iz Baltika preko Poljske, Češke i Slovačke na Dunav, Dunavom do Save, Savom prema alpama i zatim na sjeverni Jadran. Kada je počela primjena fizikalnih i kemijskih metoda analiza materijala, ustanovilo se da je jantar u Puli, Zadru, Italiji i Grčkoj isti tj. istog porijekla. To znači da je veza postojala i to je tzv. jantarski put. Još jedan autor vjeruje da postoji drugo ušće rijek Ister / Dunav pa u Pleriplousu dodaje da se ta rijeka izljeva u crno more naprama Egiptu. U Pleriplousu se navodi da ( prijevod ): plovidba uz Istarsku obalu traje 1 dan i noć. Poslije naroda Histra je narod Liburna. U njih je bila razvijena mreža naselja i to su : Jaderatinoi , Apsirtai, Alupsi,Olstoi,Nedetai, Aenonai. To su sve imena koja kasnije nalazimo u povijesnim izvorima. Naselja imena dobivaju po imenima zajednice. Liburni su bili poznati po matrijarhatu tj. Liburnima zapovijedaju žene. One su žene slobodnih muževa a opće i sa vlastitim robovima i sa muškarcima iz obližnjih krajeva. Žena je simbol reprodukcije pa su i poljoprivredna božanstva ženska. To je Grcima i rimljanima bilo zanimljivo jer je odudaralo od njihovih normi. Svi otoci od Krka do Kornata pripadaju Liburnima, radi se o više stotina otoka. Spomenuta su imena otoka Istrida, Kositrenih otoka i Mentorida. Neznamo na koje se to točno otoke odnosi. Kositreni su možda Cres i Lošinj, za Mentoride se nezna uopće kao ni za otok Istrida, napominje se da je dug 310 stadija i širok 120, ime Istrida odgovara Histriji (Istris nessos ), možda se odnosi na Istru ali to neznamo. Slijedi rijeka navedena kao potamos Katarbates – Krka. Krk dolazi od Kurikum, predrimski naziv. Plovidba uz Liburnsku obalu traje dva dana. Tekst ide dalje pa opisuje da poslije Liburna slijedi narod Ilira što nije moglo biti zapisano u 4. stoljeću, to se tumači kasnijim umetkom kojim je netko zamijenio neko pleme za Ilire. Iliri nastavljaju do Haonije i Kerkire. Tu je Grčki grad Herakleja za koji neznamo gdje je bio ali ga pseudo Skilak spominje. Poslije se spominje Nestos – rijeka Cetina. Delmati su tada još uvijek u zaleđu, poslije rijeke Nestos plove zaljevom, vjerovatno se misli na prostor između Brača, Hvara i Pelješca. Poslije Nesta su Mani i rijeka Narona – Neretva. Plovidba traje 2 dana i dugotrajna je jer od Neretve do Kotra treba oploviti Pelješac, poslije Manija su Enhelejci. 26 poglavlje opet pominje Ilire. Cijela plovidba od Histrije do Grčke trajala je 12 - 13 dana a to je okvirni podatak koji je ovisan o sezoni, vjetrovima i strujama. U starom vijeku plovilo se jednostavno, u pravilu samo danju, samo na jedra, veslači postoje ali samo ratne lađe su imale takav pogon. Trgovački brodovi su bili na jedra koja su bila četvrtasta. To jedro ne omogućava jako veliki raspon manevriranja, funkcionira samo ako je vjetar točno u krmu ili pod malim kutem, tek u srednjem vijeku se uvodi trokutasto ili latinsko jedro koje se može adaptirati na razne smjerove vjetra. Zato se u antici plovi samo vjetrom u leđa. Postoji teorija da se jedro možda slagalo te se dobilo trokutasto jedro. U svakom slučaju, zbog četvrtastog jedra je plovidba bila nesigurna. Jadransko more ima struje koje idu prema sjeveru i vraćaju se uz zapadnu obalu. Pomažu plovidbu prema sjeveru ali odmažu u suprotnom. Tu priča o pseudo Skilaku i njegovom tekstu završava.

Grcima je za plovidbu iz Grčke u južnu Italiju, gdje su Korinćani krajem 8. st.pr. Krista odlučili uspostaviti nekoliko kolonija u južnoj Italiji, ključan otok Krf – Korkyra. Plovilo se koliko je god bilo moguće u vizualnom kontaktu sa obalom tj. držali bi se kopna koliko je god moguće. 734. god. prije Krista Grci plove sa nekoliko desetaka brodova od kojih jedan dio zauzima Korkyru i tu osnivaju koloniju, predvođeni Hersikratom. Priča kaže da je Hersikrat zauzeo otok Korkyru i od tuda istjerao Liburne koji su tu imali postaju. To je dosta važan podatak, neznamo pouzdano ništa drugo o tome ali pretpostavljamo da su Liburni imali više postaja na Jadranu i bili pomorska sila dok nisu potisnuti prema sjeveru. Grci su željeli nadzor osigurati za sebe. Nakon što su stavili pod nadzor Otrantska vrata, kreće zanimanje za kolonizaciju unutar Jadrana i to dosta sporo, ne intenzivno kao prema južnoj Italiji. Grci ne idu na slijepo nigdje, oni točno znaju gdje i što žele, vrlo je malo kolonija koje nisu uspjele. Prve kolonije osnovane fizički u Jadranu su 734-733. Korkyra i to je veoma važna faza. 627. god. prije Krista. Korkyrani osnivaju koloniju koja dobiva ime Epidamnos, nešto kasnije se paralelno sa imenom Epidamnos javlja i drugo ime : Dyrrachion – današnji Drač ( Dirahion je lokalno, autohtono ime ). Pretpostavlja se da je osnovan u suglasju sa lokalnim stanovnicima Taulantima. Neko su vrijeme postojale 2 naseobine, Grčka kolonija i autohtono naselje gradinskog tipa koje se kasnije spojilo u jedno pa se napokon par stotina godina gubi Grčki naziv i ostaje samo Dirahion ( Drač ). Drač je tipično dobar položaj za Grčku koloniju, i danas se grad nalazi tamo. Taj grad je na moru, blizu ušća rijeke koja se spušta iz planina u zaleđu. Značaj mjesta je jednim dijelom i u tome što je na mjestu gdje je komunikacija iz unutrašnjosti dolazila do mora a to je također tipično Grčki što se osnivanja kolonija tiče. Mjesto mora biti utvrđena luka, važna zbog prometa sa unutrašnjosti. Vremenom se od Epidamna prema jezerima u južnoj Makedoniji i dalje prema istoku pružala cesta koja je dolazila do sjeverne Grčke i završavala dalje na Bosporu. To je važna kopnena veza između Jadranskog i Crnog mora koju su kasnije koristili rimljani za vezu sa istokom. Epidamno je tipičan Grčki grad država, važan je zbog veze sa zaleđem sa Taulantima i drugim plemenima, komunicira sa jezerima. Također kuje novac po standardu i težinskim mjerama korkirskog novca. Korkirski se kuje prema korintskom novcu. Tipičan dirahijski novac je srebren sa motivom dva stilizirana četverokuta i cvijetom. Ovaj novac nalazimo u velikom broju na našoj obali, znamo da je dirahijski jer nosi natpis Dyrr. Matica osniva koloniju a kolonija novu koloniju, matičnost se uvijek održava, nije to bila politička ovisnost ali postoji svijest o porijeklu i poseban odnos sa maticom. Drugu koloniju osnivaju ponovno korkirani zajedno sa korinćanima 588. godine. To je bila Apolonija, ona je nešto južnije od Dirahija, Grci tako pokrivaju prazninu u etapama plovidbe. Danas to nije grad negto selo Pojane što je toponim od Apolonija. Apolonija nije na moru, nalazi se 7-8 km od mora na rijeci blizu ušća, ima luku u koju brodovi dolaze i put se može njome nastaviti. Dvije trase, od Epidamna do Ohrida, i od Apolonije do Ohrida, spajaju se u jednu traku i nastavljaju dalje prema istoku, prema Bosporu, prema Grčkoj koloniji Bizant koja je osnovana u 7. stoljeću prije krista. Taj grad kanije mijenja ime u Konstantinopolis pa zatim u Istanbul. Apolonija se povećavala nekoliko puta, grad je na nešto višem terenu a luka je malo podalje. Luka ima vezu sa morem i sa unutrašnjošću, bila je udaljena 800 metara od grada, dosta je velika, imala je mjesta za 120 brodova. Prosječna veličina broda u rimsko doba je 150 – 300 tona za srednje velik brod. Apolonija je kovala novac po istom tipu sa istim motivim ali na novcu piše App. To je jedina oznaka a kasnije dobiva druga imena i oznake. Postoje još 2 grada u Albaniji koji predstavljaju važne Grčke naseobine, prvi je Lissos, nezna se kad je točno osnovan. Danas se zove Lješ i nalazi se u sjevernom dijelu današnje Albanije, nije na moru nego na rijeci nedaleko od ušća, najstarija je predgrčka naseobina na gradini. Vjerovatno su tu bili Pirusci ali to se nezna sa sigurnošću. U 8. stoljeću prije krista nastaje prva naseobina, nešto niže ali isto na ušću, na uzvisini iznad rijeke. Od 6. stoljeća postaje Grčka, nemamo podataka da je osnovana kao kolonija ali je Grčka komponenta od 6. stoljeća jaka. Grcima je bila važna zbog rijeke i komunikacije sa unutrašnjošću, tu se vjerovatno iz unutrašnjosti slijevala ruda koju Grčka mora uvoziti pošto nema svojih ruda. Komunikacija je stizala iz Etrurije, sa područja Dinarida i od svukud gdje ima sirovine, metalurgije za oružje, žitarica i druge vrste hrane. Lissos se brzo razvija, nema puno podataka o njegovoj povijesti ali je zasigurno važan Grčki centar. Bio je i vojna postaja, nastavio je postojati do kraja antike kada je napušten. Danas u Lješu nema gotovo ništa, nema puno nalaza, samo zidine. Četvrto naselje se zove Butrintos - Butrint, nalazi se točno nasuprot Korkyre, na jugu. Butrint nije kolonija ali je Grčka komponenta dokumentirana od 7. - 6. stoljeća prije krista, u vrijeme Epidamna i Apolonije. Na tipičnom je grčkom položaju, na uzvišenju, ne previše izložen i dobro zaštićen, na jezeru koje je rukavcem spojeno s morem. Vjerovatno su Butrint Korkyrani koristili kao nadzor za prolaz prema sjeveru, nastao je vjerovatno nedugo nakon Korkyre ali nikad ne dobiva status kolonije, Butrint se širio nekoliko puta, koncentrični bedemi se šire od naselja na vrhu, na jednu i na drugu stranu, u antičko doba ponovno. Prvi poznati podatak o tome kada su Grci ušli u Hrvatski dio Jadrana datira oko 580 g. To nije siguran vremenski podatak ali se svakako radi o vremenu unutar 6. stoljeća prije krista. Ta Grčka kolonija se zvala Korkyra Melaina ( melaina = crna ). Osnovali su je Kniđani, Dorani iz Grčkog polisa u maloj Aziji ( zapadna obala male Azije, istočna obala Egejskoga mora ), osnovali su je uz pomoć Korkyrana. U kolonijama se uvijek krećemo unutar dorskoga kruga, Korkyra, Korint, Epidamno, Apolonija, to su sve dorske kolonije, Iako su Grci jedan narod i govore jednim jezikom koji ima nekoliko narječja, dijele se na Dorane, Jonjane i Ahejce. Ta svijest o pripadanju jednom krugu je živa u cijelo vrijeme Grčke povijesti. Kolonije su uvijek bile svijesne identita matice. Crna Korkira je otok Korčula, pretpostavlja se da je nazvana tako zbog crne makije koja raste na otoku, a možda i zbog nekog ustaljenog pjesničkog izraza. Razlog imena je diskutabilan. Korkyrani su pomogli u osnivanju pa je vjerovatno i dato ime Korkyra Melaina kako se nebi miješala sa prvom Korkyrom. Nezna se gdje je točno na otoku bila ta kolonija, na Korčuli danas nema konkretnih ostataka grčke kolonizacije. Mjesta koja bi došla u obzir su ili krajnji istočni ili krajnji zapadni dio. Krajnji zapad je Vela luka, zaštićena i dobra luka. Na drugom kraju je grad Korčula koji je na poluotočiću pa je i to moguće mjesto za koloniju. Ostataka nema pa možemo samo nagađati. Grci su tuda plovili, to je sigurno, kanal između Šipana, Mljeta i Pelješca je bio najpogodniji put, zaštićen otocima a opet ne predaleko od kopna. Ta je kolonija osnovana oko 580. god. prije Krista po jednoj hipotezi, kasnije se uopće ne spominje pa se smatra da je to možda jedan primjer neuspjele kolonizacije. Interes matice bio je pronaći nova tržišta za svoje proizvode, pronaći nove izvore hrane, poslati stanovnike iz grada da se smanji populacija. U osnivanje kolonije su išli dobrovoljci a do popunjenja kvote ( a radilo se o nekoliko stotina ljudi ), u svakoj obitelji u kojoj je bilo više braće ždrijebom se izabirao jedan koji je morao ići i nije se smio vratiti osim ako cijela organizacija nebi propala. Cilj je bio demografski rasteretiti maticu. Nakon osnutka Korkyre Melaine, gotovo 2 stoljeća nije bilo aktivnosti na Jadranu. Negdje oko 390. god. prije Krista, nemamo točan datum, osnovana je kolonija Issa. Početak 4. stoljeća prije krista, 390 g. u Sirakuzi, na jugoistočnom kraju Sicilije, vlast je 404. god. prije Krista preuzeo tiranin Dionizije stariji. Imao je sina koji je kasnije kratko vladao. Tiranija u Grčkoj nije bila normalno stanje, tiranija se zato i danas uzima kao negativna konotacija nekoga ko je zauzeo vlast mimo postojećih propisa. U političkim borbama između dva tabora, naročito u slučaju kada bi neki polis došao u poteškoće, unutarnje krize ili slično, jedna bi stranka obično zagovarala čvrstu ruku tj. dati sve ovlasti jednoj osobi da sredi stvari. Takva tiranija je ponekad mogla trajati i nekoliko generacija. Takva je situacija bila u Ateni puno prije a u Sirakuzi 404. god. prije Krista. Dionizije koji je bio aktivni političar i vojskovođa ( svi su tada bili i političari i vojskovođe ), postao je popularan jer je bio na čelu Sirakuške vojske i u savezništvu sa drugim Grčkim kolonijama na Siciliji uspio je poraziti Feničane i potisnuti ih te smanjiti utjecaj sa sjevernog područja gdje su imali nekoliko svojih kolonija. Oni su stoljećima držali središnji dio sredozemlja pa se tu Grci nisu mogli naseliti. Neki Grčki polisi su bili saveznici Kartage. Dva su se polisa posvađala, jedan je polis pozvao u pomoć Kartagu a drugi su se Grčki polisi digli protiv njih. Kartaga je izgubila i Dionizije je nametnuo sebe kao glavni autoritet te zavladao kao tiranin. Sam je donosio odluke ne uzimajući u obzir mišljenje narodne skupštine i raznih vijeća. Bio je vrlo ambiciozan sa jakom vojskom i mornaricom. Sirakuza je bio jak Dorski grad i pomorska sila koji je i prije imao značajnu ulogu u gospodarstvu i vezama s Grčkom. Dionizije pokušava tu snagu još povećati. Sve Sicilske gradove je stavio pod svoju vlast, potisnuo je Feničane sa područja Tirenskoga mora, Korzike i Sicilije. Nakon što je zavladao Tirenskim morem, Sicilijom i okolicom, nametnuo je vlast i drugim kolonijama na jugu Italije. U Dorskim je kolonijama imao sljedbenike pa je bacio oko na Jadran kako bi povećao trgovinu Sirakuze i u tom smjeru. Počeo je osnivati naseobine na Jadranu, od 404. do oko 390. god. prije Krista te su naseobine imale karakter vojnih postaja. Osnovao je Anconu i obližnju Numanu. Zavladao je Lissosom, njega nije osnovao. U tim je naseljima postavljao svoje vojne, mornaričke postaje i brodove, uputio se i prema sjeveru te pojačao utjecaj u Adriji i u obližnjoj Spini koja se nalazi u delti Pada. To su trgovačka, Venetska naselja ali u njima žive svi oni koji trguju, mahom Etruščani i Grci. Etruščani su smješteni između rijeka Tibar i Arno, tada su se već proširili preko Apenina prema delti rijeke Pad u potrazi za žitom i upravo tu susreću te 3 druge kulture. Tu Dionizije vlada poslije 400. god. prije Krista kada pomaže osnivanje kolonije u Issi jer mu treba luka radi kontrole plovidbe. Nema podataka kada je točno osnovana Issa. Osnovali su je Dorani, vjerovatno su glavni bili Dionizije i Sirakužani a prikupili su snage iz drugih polisa, vjerovatno na Siciliji. Kolonije u našem dijelu Jadrana su gotovo posljednje koje su osnovane. Koriste luku na sjeveru otoka Visa koja postale glavna baza na tom djelu Jadrana za Dionizijevu plovidbu. Lissos, Numana, Ancona, Spina, Adria i Issa pokrivaju velik dio Jadrana ali ne Histre i Liburne. Tada već pomalo raste i rimska snaga koja će se sve više uplitati u Jadran. 385 god. prije Krista Dorani uz snažnu pomoć Dionizija starijeg osnivaju Pharos ( Hvar ). Osnivaju ga Parani, stanovnici jednog od otočića u Egejskom moru. Nakon što odlučuju poduzeti korak kolonizacije, traže pomoć od Dionizija te dolaze na Hvar i daju mu ime Pharos, nezna se dali je to staro predgrčko ime ili su ga donijeli. Grci inače nisu često donosili nova imena osim ako se nije radilo o imenu božanstva koje je zaštitnik. Pretpostavke su da je to možda novo iskovano ime. Grčki grad na otoku Hvaru je osnovan 385. god. prije Krista na području današnjeg Starigrada. U zaleđu Starigrada nalazi se veliko plodno polje kakvog nema ni na jednom drugom našem otoku i to je jedan od kriterija za osnivanje grada. Vis nema takvo plodno polje i nije toliko pogodan sa stanovišta poljoprivrede. Sjeverno od današnjeg grada Visa je luka koja je pogodna i za trgovinu i za ratne lađe. Na Hvaru i na Visu ima ostataka koji dokazuju postojanje Grčke kolonije a na Korčuli tih ostataka nema. Par godina nakon osnutka, Iliri sa okolnih gradina, uz pomoć okolnih plemena su napali grad i pokušali istjerati Grke. Navodno ih je bilo 10 000 ali izvori nisu pouzdani, naginju preuveličavanju a i pišu se stotinama godina nakon događaja. Pharani su pozvali u pomoć Dionizijevu mornaricu koja je bila stacionirana u Lissosu, To doslovno tako navodi izvor Fiozor Sicilski. Vjerovatno je pri prepisivanju rukopisa došlo do greške pa je prepisivač dodao slovo L a pomoć je u stvari došla iz Isse. Upravo se zato pretpostavlja da je Issa osnovana prije Pharosa. Postoje dvije hipoteze : traženje pomoći iz Lissosa zahtijeva barem 5 - 7 dana dok pomoć iz Isse koja je u blizini može stići za par sati. Dionizijeva mornarica je problem riješila vrlo brzo, 10 000 ljudi je napalo Ilire koji su opsjedali Pharos, poginulo je 5000 Ilira a 2000 ih je zarobljeno, brojke su relativne i vjerovatno pretjerane. Pharos i Issa su bile male naseobine, vjerovatno se radilo o 500 muškaraca sa ženama i djecom što bi u totalu iznosilo 1000 duša. Gradovi su uvijek bili utvrđivani tj. opasani zidinama. Nakon bitke sa Ilirima, grad se definitivno organizira, izvan grada organiziraju poljoprivredno područje, dijele katastarski plodno polje na pravilne čestice, svi dobivaju parcelu u gradu za stanovanje i parcelu van grada za obrađivanje. Polisi nisu jako veliki jer obradiva zemlja mora biti unutar kruga od nekoliko km zbog putovanja. Polisi funkcioniraju na lokalnoj razini. Od Starigrada do Vrbovske se još danas protežu ostaci Grčke podjele zemljišta što je rijetkost na sredozemlju, danas se to vidi kao mreža poljskih puteva. Starigradsko je polje upisano na listu svjetske baštine pod zaštitom Unesca. O pobjedi Grka nad Ilirima možda svjedoči natpis koji je vjerovatno bio baza jednoga spomenika pobjede. Natpis kaže da su Pharani poslije pobjede nad '' Jadesinima '' postavili oružje kao javni spomenik. Jadesini bi mogli biti ti Iliri koji su napali Pharane, spominju se kao stanovnici koji žive na području rijeke Jadro, možda se radi o Jaderatinima, stanovnicima Iadera – Zadra. Tu postoje otvorena pitanja za koja nemamo konkretne odgovore. Sjeverno od grada Visa postoje ostaci Grčke kolonije. Na jugu otoka je Komiža, pretpostavke su da ime Komiža dolazi od Grčke riječi Kome što znači selo. Na području Visa postoje neki ostaci koji ukazuju na Grčku katastarsku podjelu zemlje ali to je diskutabilno. Svakako je na Issi moralo postojati zemljoradničko područje jer grad ne može uvijek računati samo na uvoz hrane i mora imati svoju podlogu. Jedan od najpoznatijih nalaza sa Isse je glava božice. Postoji radionica vaza na Issi ( peći su uvijek izvan gradova zbog opasnosti od požara ), te su se vaze prodavale Ilirima za koje je to bio luksuz jer oni takve nisu imali. Vaze su bile jedan od glavnih trgovačkih izvoznih artikala Isse. Razne vaze su nađene u grobnicama koje su bile izrađene od kamenih ploča sa kamenim pokrovom. Poneki predmeti su pronađeni i na Liburnskim i Histarskom području što nam govori o tadašnjim vezama. Te su veze možda bile trgovačke a možda je to bio i gusarski plijen. Pharos se nalazi u dubokom zaljevu i nije tako dobro sačuvan kao Issa jer se to područje kasnije urbaniziralo. Staovnici su dobivali par tisuća m2 za obrađivanje, možda do pola hektara, rijetko više. Dionizije stariji je živio nekoliko desetljeća i umro je 367. godine prije Krista, naslijedio ga je Dionizije mlađi koji nije uspio održati interesnu sferu koju je otac oblikovao na Tirenskom, Jonskom i Jadranskom moru. Taj se Sirakuški imperij raspao tijekom vlasti Dionizija mlađeg. Pharos i Issa su se tada de facto osamostalili što nije bilo lako bez saveznika pa gradovi gotovo panično traže nove saveznike. Sačuvano je nekoliko natpisa koji su postavljeni javno, uklesani u kamen na glavnom trgu u gradu. Navode odluku vijeća koja govori o tome da su Pharani uputili poslanstvo čitavom nizu drugih gradova u Grčkoj pa i svom matičnom polisu Paru, oni traže pomoć i savezništvo. Jedno je poslanstvo poslano u Paros a jedno u Atenu, neznamo koliko je traženje bilo učinkovito ali znamo da je Issa imala više uspjeha i preživila kao samostalni polis još nekoliko stoljeća do dolaska rimljana. Pharos nestaje sa međunarodne scene pa pretpostavljamo da nije uspio održavati saveze koji su mu mogli pružiti pomoć. Pharos nije napušten ali nakon nekoliko stoljeća primjećujemo da nije više čisti Grčki grad, u Pharosu žive pomiješani Iliri i Grci sa i dalje prisutnim Grčkim karakterom. Oko 290. godine prije Krista, nezna se točno ali svakako između 290. i 220 godine prije Krista, Issa je prosperitetan, važan i uspješan grad pa osniva svoju koloniju na Korčuli. Koloniju dokumentira natpis nađen u Lumbardi. Na lokalitetu rt Koludrica gdje postoje ostaci samostana, 1877. godine u ruševinama cisterne pronađen je Grčki natpis i predstavlja tekst odluke isejskog gradskog vijeća o osnivanju kolonije. Taj je natpis nazvan Lumbardska psefizma ( psefizma = odluka, zaključak ). Brunšmid je prvi objavio tu psefizmu kojoj, nažalost, nedostaju veliki ulomci. Psefizma je nadopunjena fragmentima nađenim na istom nalazištu. Natpis kaže da je Issa poslala koloniste i da je odlučila da svaki poslanik dobije komad zemlje u gradu i van grada, zatim slijedi popis doseljenika. Po imenima su sva imena Dorska, neka bi mogla biti Sicilska pa pretpostavljamo da je Issa sama osnovala koloniju ali ipak u dosluhu sa Dorskim polisima. Psefizma je pronađena u Lumbardi gdje nema ostataka Grčke arhitekture a pretpostavljamo da psefizma nije donešena izdaleka. To je područje i dalje bilo bitno jer se ovuda prolazilo na putu sa juga prema sjeveru i obrnuto sa Pelješca prema Visu i Hvaru. Moguća lokacija je na nekoj od obližnjih rtova, na popisu u psefizmi ima cca 200 tinjak ljudi što pomnoženo sa 4 ( žene i djeca ) daje 800 ljudi. To je razmjerno mala zajednica ali dovoljno velika da mora imati izvor hrane. Nažalost, zbog nedostatka dokaza to ne možemo znati. Možda je nastupio sličan problem tj. neuspjela kolonizacija kao i sa Korkyrom Melainom. Prevod psefizme kaže da su za vrijeme hijeromnamona praxidama ( to je datacija tj. to se dogodilo one godine kad je hijeromnamon bio praxidam - neka vrsta svećenika ) Isejci u dogovoru sa Pilom i Dazom, a što su tipična Ilirska imena, sklapaju ugovor, to znači da su od Ilira otkupili zemlju za osnivanje kolonije i da su sa Ilirima bili u dobrim odnosima. Spominje se mjesec mahaneja ( neznamo koji je to mjesec ). U psefizmi se dalje navodi koliko se zemlje dijeli onima koji su prvi došli tj. osnivačima koji su obzidali grad. Oni dobivaju zemlju u gradu i 3 pletrona kvalitetne zemlje van grada. Pletron je površina zemlje od 10 000 četvornih stopa što odgovara otprilike 900 m2. Issa je osim Lumbarde osnovala dvije svoje naseobine koje nisu dobile status kolonije a to su Tragurion ( Trogir ) i Epetion ( Stobreč ). Ne daje im prava slobodnoga grada nego su to trgovački punktovi u kojima Isejci vjerovatno žive samo dio godine. Oni koji žive kao trgovci u Traguriju, kao i Epetini, su stanovnici Isse, politički oni pripadaju Visu. Te dvije trgovačke naseobe su osnovane da Isejski trgovci budu u praktičnijem kontaktu sa zaleđem. Trogir ima jedan trgovački put preko brda prema Drnišu a Epetion ima komunikaciju prema Sinju, tim se putevima moglo putovati i tuda su se spuštali trgovci do mora. Najpoznatiji Trogirski spomenik je reljef sa likom Grčkog boga Kairosa koji je na neki način postao simbol Trogira. Kairos je božanstvo sretnoga trenutka, imao je jak čuperak na čelu i obrijano tjeme, moraš ga uhvatiti u sretnom trenutku tj. dok vidiš čuperak, kad se okrene je kasno. Kaštelanski je zaljev važno područje u kojem Delmati žive u to vrijeme ili se tek spremaju spustiti. Grci sa njima komuniciraju ali sa rubnim i dobro zaštićenim naseljima kakva su Tragurion i Epetion. Između njih tj. u sredini se nalazi Salona koja je Delmatsko naselje na gradini i očito centar autohtonog stanovništva. Sa njima Grci trguju i komuniciraju uz njihovu dozvolu. Kasnije rimljani tu osnivaju grad – Salona koji postaje najveći grad na Jadranu, postavljaju i svoju parcelaciju koju su naučili od Grka, promijenili su sustav pa umjesto pravokutnika nastaju pravi kvadrati - 710 X 710 metara.