Ptitchitza u niskom letu

Shaken, not stirred

Znam (za) tu jednu izuzetnu zenu koja u Sarajevu vozi taksi i tako izdrzava cijelu obitelj - dvoje djece koja se skoluju i muza koji je doma i po cijele dane gleda porno filmove. Taj mora da je ozbiljno ispalio kada mu se zivot sastoji od zurenja u jebacinu na TV ekranu. The lights are on, but there's nobody in tip ispaljenja gdje pornografija predstavlja tek neku sjenku erosa, nesto sto organizam po prirodi pamti kao povezano sa zivotom i zivljenjem.

Ovih dana ga zapravo dosta razumijem, a ne treba mi nikakav mehanicar da mi objasni da se radi o depresiji. Eventualno bih volio bolje razumjeti mehanizme kojima sam sâm sebi toliko razgolitio zivot. Razloge znam: donekle sam zelio stvoriti krizu koja bi mi davala dnevni podsjetnik da sto prije poduzmem korake koji ce me dovesti do vlastitog doma i mogucnosti da svoj zivot konacno pocnem u punini zivjeti. Ali, cini se da sam pretjerao. Hodati tako dugo po ivici zna uciniti da covjek zaboravi da postoji i nesto drugo, kao sto sam ja zaboravio na blagodati sanktuma vlastitog doma. Dakle, neki mehanicar psihe bi mi mozda mogao objasniti taj neki mazohisticki prekidac koji se zaglavio na ON, i kako ga iskljuciti.

Ljudi bi dali desnu ruku da imaju tako dobro placeni posao, a koji tako krajnje malo iziskuje kao moj, ali ja ne nalazim motivacije za nicime ispuniti svoje dane ni te sate na poslu. Spavam abnormalno mnogo, legnem cim dodjem doma, oci pokrijem tamnom majicom i u konacnici odputujem u neko privremeno nistavilo. Krajnje je tesko naci razlog uopce se ustati iz kreveta, tesko je naci razlog postojanja, raison d'etre.

Bit ce bolje. Mora. Ali upravo sam saznao da farbanje i podovi u stanu koji su trebali biti gotovi do danas, nisu jos ni zapoceli, jer je soboslikar bolestan? Pa koga su trazili, nekog rotterdamskog Michelangela? Farbanje zidova mi se cini posao koji iziskuje najmanje strucnosti, kvragu. Sutra sam se trebao preseliti i malo po malo poceti slagati kockice koje su nekad cinile moj zivot, a sad mi je kazna produzena za jos deset dana. Kako ih ispuniti, do djavola???

Danas je neki tulum, to ce mi zaokupiti paznju. Za sutra sam odlucio: idem u svoj omiljeni, off-the-beaten-path kafic u Amsterdam i ponovno cu procitati Meteor je pao na zemlju, zbirku pjesama Ljube Pauzine u ritualu nedjeljnog simultanog opijanja poezijom i pivom u kojem sam uvijek znao uzivati. Kraj knjige obicno poprati i cetvrta piva a zajedno dovode do mjesavine ushita i opijenosti.

Jutros sam malo zivnuo. U nekom polusnu, gdje sam zapravo bio svjestan jave i okruzenja, pocele su mi se nizati vrlo lijepe i poticajne slike u pricama.

U lobbyju nekog hotela nasao sam se okruzen nizom spektakularno lijepih Crnkinja iz Afrike, svaka ponaosob malo drugacija u utjelovljenju tipicnog za svoju rasu, svaka finog drzanja i ukusno i elegantno odjevena, ocito iz razlicitih dijelova Kontinenta.

Hodaju okolo, silaze niz stepenice, a ja pogadjam: "Would you be from... Ghana? Yes!? And you, from Tanzania, yes? Liberia?

Dolje pak, u nekoj fotelji udobno sjedi neka bwana Zena, iskricavo pametnog pogleda koji sve biljezi i sve razumije.

- "Impressive...", kaze ona.
- "You wouldn't be Ms... Ford?", kazem ja nesigurno u nekom tek blagom nagovjestaju prepoznavanja. "Betty Ford?"
- "And a good memory, too.", uzvrati ona sa tek primjetnim smijeskom. "You've got it, Sinisa."
- "And you... remember my name?" - kazem, toliko udivljen da su mi oci zasuzile.

U lobbyju, a pred polazak te plesne skupine komuniciram neverbalno s plesacicama koje se nakon divlje noci kriomice prikradaju jutarnjem zboru, s razumijevanjem i blagoscu pravednog i ponosnog oca koji razumije da djeca najbolje uce na vlastitim greskama.

Potom se nadjem u nekoj fascinantnoj, staroj kuci u predraspadnom stanju gdje grupu svojih posjetitelja ponesto zabrinem savjetom da ne hodaju uz kraj, da se klone zidova, da se stalno pridrzavaju za nesto i da nikad vise od troje ne kroce na isti 2x2 m komad prostora.

S kcerkom u toj obitelji koja je osobito bistra i intuitivna i ima jedan izuzetan smisao za crni humor imam posebno lako i dobro razumijevanje i jedno stalno nesto drugome pokazujemo, nekakve stripove, insekte, sto li.

U kutu sobe prepoznajem neki lik otprije. Nije astronaut, nego nekakav ronioc, koji mi pojasnjava da je cest gost obitelji otkako su se sprijateljili kad im je on bio vodic u istrazivanju nekog Malog i Velikog morskog tjesnaca u dijelu bliskoistocnih mora koji je prepun povijesnih artefakata iz biblijskog doba.

U trenucima osame slusam originalnu kazetu "RISTA GOT RICH!", koja koliko god bila besramotna auto-promocija, toliko je i apsolutno remek djelo Jay-Z (?!), koju otkrivam s nekoliko godina zakasnjenja. Sa svojim bratom koji udobno izvaljen pri dnu spiralnih stepenica slusa nesto drugo iz svojih slusalica, i gleda video koji mu se prikazuje na povrsini high-tech naocala svako malo razmjenjujem joint i komentare u veze neke nove briljatne stvari, trenutno ide nesto s poliritmicnim refrenom koji nalici na nesto kao WRK MRK (?).

Eto zasto sam danas uspio odskociti. Tako zivi, tako zanimljivi i lijepi prizori, kao trzaj uma izmucenog dosadom koji je poceo luciti neki hormon srece kad je vidio da je vrag odnio salu, in a last-ditch attempt to save itself from erosion.

He not busy being born is busy dying, rece jednom Bob Dylan. I'm not busy with anything. I'm just dying. When will the inate survival instinct finally kick-in? Kriza jos ocigledno nije dovoljno duboka.

Fisting

Upravo vidio scene Queen koncerta na Live Aidu 1985. i Freddy Mercuryja sa cifrastom narukvicom navucenom skroz do visoke nadlaktice i pomislio kako je tim jednostavnim ukrasom vrlo efektno izrazio jednu izrazito nabijenu gay akreditaciju na skroz nekontroverzan nacin (jednostavno zato jer ide ispod radara, tj. gaydara otkrivanja sirokih masa).



_______
16.06.07

What is?

I think I'm pushing the envelope on "pathetic"...



_______
16.06.2007 23:19

Meet Goran.

It's his story, his life, we're filming.

Konacno znam

Sto reci Niskozemcima kad me pitaju sto mislim o njihovoj domovini, a bez da se uvrijede.

"It's the most miserable country I have EVER
been to, heard of, watched, read about or otherwise
known about it."

I onda uz par skrusenih smijesaka dodati:

"But it's a form of art to hate the Netherlands properly."

To kad dodam, sve bu bilo v redu, da da.

Don't drink and drive.

First drink.
Then drive.

Drinking while driving may be dangerous, it detracts from your attention to the road, you know.

Tako i ja, nemam ja Love & Hate relationshiT sa Nizozemskom:

When i love it, I LOVE IT!!!
When i hate it, I am fucking disgusted by it.

It's a form of art, to hate the Netherlands properly.

Okrutna kazna Okrutnih bogova istoka (okrutnog)

Oh God.
Nestalo mi je papirica za smotat dzokavac.

Now I'm really gonna get depressed.

Tipicna nizozemska usluga

____________
Iz iste epizode, sa Kate Winslet.

Svima za pocetak odlicnog vikenda

Wow. Kutija broj dva.

I'm too sexy for my shirt!

Moj je zivot opet ispunjen smislom

Upravo sam spakirao
cijelu kutiju.

"A vidi ti maloga Akashija, kako je rastezljiv."

Ha! Dopalo mi se ono Hopeyevo*
"Čežnja i čama su (ti) skoro astronautske kvalitete."

Jer sto je na neki nacin pokrenulo ovaj uron u utorak bio je koncert Robyna Hitchocka u utrechtskom Tivoliju u ponedjeljak navecer, za kojeg nisam imao pojma ali sam imao srecu da sam naisao na Damira koji je Hitchcocka i njegov vecerasnji koncert spomenuo.

"Cim sam ga vidio, odmah sam ga spazio!" Odmah sam skuzio da mi je poznat. Kako je Damir i rekao, ponesto je camp, na neki pravovjerno rockerski nacin, kao Oscar Wilde za elektricnom gitarom, stilom nakon psihodelije ("Igrale se psiho-delije, na sred zemlje psihoSrbije...") a prije glam-rock ere. A svako malo serijski trepne ocima, triput, kao da se sprema uzletit, hahaha.

- Ma cekaj, pa on je sviral sa Syd Barrettom.
- Hm, mislim da nije, rece Damir,

ali ja sam jasno vidio da je u nekoj vezi sa Sydom. Po povratku kuci, stavio DVD s dokumentarcem o Barrettu da se vrti i eto ga tamo, u zadnjoj trecini. A bit of a wanker, sjecam se da sam mislio kad je s onim koliko stidljivo toliko i samosvjesno (!) napuklim glasom otpratio sebe za gitarom u nekoj Sydovoj pjesmi.

Bilo mi ga je drago vidjeti na koncertu, pracen cijelim bandom. Eto, I thought him a git, a evotigana kak je fini koncert odvalio i kak je pun vrckavih primjedbi.

No, da bih dosao do tog dijela dokumentarca, pogledao sam jos jednom tuznu pricu o zacetniku Pink Floyda, Syd Barrettu koji je bio pun duha, zaigran, poletan, duhovit, engaging... Kako je zapravo na gitari poceo takve harmonijske i instrumentalisticke eksperimente koje smo spremili pod psihodeliju, a zapravo su jedan arhetipski obrazac na kojem pociva down-town New York improv scena. Ali takodjer, kako se brzo sitio istoga, koliko ga je brzo spodala dosada, a sve to u doba kad je droge bilo na svakom koraku a nitko nije znao koliko i kako one mogu odrediti covjeka. I eto. Stotinjak djointova i nesto tripova previse, dosegao je tocku s koje nema povratka.

A u pocetku je zacijelo morao odskociti nekoliko puta, ne tone takav duh preko noci. Tuzno.

Opet, barem je ostavio nesto za sobom, nesto je stvorio. I kao sto je netko primijetio za vecinu ljudi od kojih ni sam nisam daleko, kada bi sam Djavo (Dzaavo, sarajevski jaran) ponudio obecanje ispunjenja takvog potencijala, ali u vremenu od tek cetiri godine, nakon cega... your soul is mine, motherfucker! - jes, vecina ljudi bi potpisali na istockanu crtu. It's better to burn out than to rust, tako je nekako Neil Young to iskazao.

Yembate, moje je samopouzdanje na otprilike +0.75% ovih dana.

"Bicikl", i "Jugband blues"...
I've got a bike. You can ri-de it if you like.
It's got a basket, a bell that rings and
Things to ma-ke it look good.
I'd give it to you if I could, but I BOR-ROW-ED IT.

(dakle nesto sto je ovdje... ali nije. Na primjer, razum.)

I taj bicikl, ima li on neku srodnu prirodu ukazanja (mozda a tip of the hat to Barrett? No shit, Sherlock!) ili je

BI-CI-KL NA-SLON-IEJEN NA OG-RAD-DU.

samo slucaj da se u jednoj slici koju je Rundek ukljucio na prvu plocu Haustora pojavljuje ne samo bicikl nego srodni ritam i dikcija.

Sjecam se jednom prilikom, a upravo prilikom posljednje (a druge od tri) toliko "zabijene" faze u zivotu, krajem osamdesetih, kada sam bio dio inventara OKC atrijuma na uglu Tesline i Gajeve, s Radijom (Raadjo?! Radzo!) 101 kao susjedom. U neko dokono ljetno nedjeljno (rano)poslijepodne sjedim na stepenicama, kad eto ti prodje Darko Rundek, a ja skocim da mu kazem koliko mi je draga jedna njegova pjesma.

Moje lice je kva-li-tet-no i nikad me. ne. ooo-da
moje lice je vr-lo vri-jed-no
i ja mu PO-ZNAM CI-JEE-NU
često mu se diii-vim
dok ispred me. ne. hoo-da

tak(o)vo se lice
rijetkodobivanadar

ono je plod go-le-mog truuu-da
mog i mo-jih ro-dii-tee-ljaa
teško se prlja
i nema skupih žee-lja

iza njega sje-dim saaaam u ku-tu
i kuc-kam ma-lim če-ki-ćem po ziii-du

LICE.

A Rundek me slusa s paznjom, dok mu tockasti modri pogled skenira moj mozak. Kao jedan ludjak u trenutku prepoznavanja drugog (od kojih jedan radi nesto, a drugi samo dangubi).

Ubijeni pojam

Marihuana i hasis povecavaju kriticko misljenje, u tome je stvar. Asocijativni nizovi su jasniji i zivlji. Ako je covjek umoran or otherwise "indisposed", onda je koncentracija koja bi te nizove imala proslijediti do logickih ekstrema rascjepkana i svedena na krace nizove. Zato je meni jednom iz Amsterdama trebalo dva i pol sata do Haaga, u voznji koju tako cesto ponavljam da bih je gotovo mogao povezanih ociju provesti u pola sata nadahnute voznje.

- Haag i Haarlem u istom smjeru? Cekaj malo, zasto bih ja isao u Haarlem? Gdje da sidjem? Kako to misle, 500 metara? Sta je bitak? Je li spoznaja moguca? Zasto je ova nova Nokia sva riblja? Ribalj. Od ribalja. Ribaljati. Spare ribs. Ribaljaci na rezervi, ribaljaci na ledu. S limunovim sokom. Zato je Dzermano Senjanovic tako fino zamijesio Dorin dnevnik, bio je travi all the fucking time! I dobro se zabavljao, ali takodjer i mi koji je citamo.

"Iako je napolju padala kisa, u sobi je gorjelo svjetlo."

Spas u snovima

Par andjela, onaj isti koji me je spasio u Ceskoj, onaj isti koji me poveo u berlinske visine, pozvao me prosli tjedan da im se danas pridruzim u Londonu preko vikenda, gdje je on spremio veliku proslavu povodom zavrsetka gradnje svojeg tonskog tj. glazbenog studija, a gdje bi se druzili i veselili s nizom umjetnika s East-Enda.

Ja sam, naravno, odmah prihvatio.

Bez obzira, ili mozda upravo s obzirom na sav pustos, ocaj i krajnju dosadu u kojoj se nalazim, gdje su mi najzanimljiviji trenuci, trenuci kad se zacudjen nadjen obavijen mokrom vunom vlastitog ludila gdje se prvo neoptereceno igram kao dijete u pijesku a potom se uzasnem pogledom u nepregledne dubine ponora kojima sam okruzen, slijedecih par noci vrlo sam zivo i lijepo sanjao i budio se osvjezen i oraspolozen svjezinom, bogatstvom i obecanjem tih poticajnih snova koji su na ovaj ili onaj nacin svi bili povezani s prilikom da se nadjem u za mene novoj metropoli medju srodnim, a mahom (osim jednog) nepoznatim ljudima.

Ovih dana zivim u limbu, u praznom prostoru nakon onog sto sam smatrao najgorim, a jos ne u onom cemu sam stremio. Danas pocinju zavrsni radovi na stanu. Stanovanje. Sanktum vlastitom doma je nesto cemu sam posljednjih dvije godine najblize krocio prilikom posjeta jednom dragom paru pisaca iz Sarajeva, tu malo dalje u zelenom dijelu Haaga, ali onaj vlastiti mi je daleko sjecanje, toliko rastoceno i nejasno da mi je postalo nezamislivo. Vjerovat cu kad vidim, a kad vidim nadam se da ce ovakvi momenti postati stvar proslosti, kakvima su i bili tijekom gotovo cetvrt stoljeca od prvog takvog iskustva. Ja nisam lud, ali nije ni Vincent bio sve dok si nije odrezao uho, nedugo prije negoli je napravio konacni check-out. It's a slow ride to losing your mind, but like on every journey once you reach a "point of no return" there's no coming back.

Prekjucer me obuzela takva nervoza, takva obsesivna briga svime i svacime a najvise povjerenjem koje sam na koncu poklonio nedvojbeno dobrom majstoru koji ce te radove obaviti, jednom (cini mi se, a zapravo se u tome najvise nadam da nisam pogresio) postenom, casnom i otvorenom osobom iz nasih krajeva, da sam okolo hodao s osjecajem lubenice u stomaku, poluparaliziran (u bilo kakvom drustveno funkcionalnom smislu) nervozom. "Gdje je tvoja mama, Patrizia?" Zagrljaj s jednom dragom djevojkom izlijecio bi mnogo toga, ali nje nije bilo. Strpljenje (i par Guinnessa na njen racun) kolegice i prijateljice iz Zagreba donekle je pomogao.

No, tom sam prilikom shvatio da bih posjetom Londonu u bas ovo vrijeme se nasao ili nesposobnim potpuno se opustiti ili bih pak skroz odljepio u nekakav eskapizam i potom opet derao po dnu nakon povratka u ovaj ocajni grad.

Sinoc sam sanjao da su mi kolege iz neznanja ili smusenosti izazvali pozar u kojem je izgorio gornji kat obiteljske kuce u kojoj sam zivio do svojih ranih 20tih, potom se ponovno nasao u situaciji (uz snenovne varijacije) u kojoj se iscrpilo prijateljstvo s jednom do nedavno najblizom prijateljicom, i konacno se nasao u jednom prilicno rough & dangerous klubu gdje sam posljednjih mjeseci cesto plovio kao obavijen nekim plastom koji me je cuvao od lokalnih mafijasa i alfa-males, ali gdje sam svakim svojim novim posjetom trosio i habao tu srecu koja biva podarena pametnim, ludim... i neopterecenim ljudima sve dok mak stvarno ne bi dosao na... lonac.

I tako se desilo da vam ovo ne pisem iz Londona ili s aerodroma, vec iz 'svojih' 12 kvadratnim metara, haaskih.

Nadam se da nisam zgrijesio dusu ne povodeci se tim darom s nebesa.

Zasto plavuse?

Kao jedno pojasnjenje (a da se ne bi pomislilo da i sam doprinosim velicanju plavusa) u vezi prosla dva posta: na anegdotu iz proslog posta podsjetio me upravo spomen plavuse u prethodnom vicu.

Jer u nasim krajevima je poznata ta neka mitska sklonost velicanju plavusa, ali u ovim sjevernjackim zemljama gdje su plavuse vecina ne primjecujem takvo velicanje tamnokosih, a sto me cudi (jer su mi draze! -- odrastanjem u Finskoj, dakle zemlji plavusa, vjerojatno sam kondicioniran na obrnuti nacin...).

Stvaranju tog mita o plavusama morala je svakako doprinijeti i kolicina pornjave sa Sjevera (Njemacka, Danska, Svedska...) koja je bila u opticaju u (ne samo) nasim krajevima u vrijeme kad su frajeri otkidali na prizor golih zenskih koljena, a u gomili takvih filmova i magazina im se nametnuo model plavuse kao nekakve pionirke seksualne revolucije...

Toga se i Arto Lindsay sjetio na pocetku koncerta u amsterdamskom Bimhuisu prije par godina, kada je u publici primijetio veliku grupu (uglavnom plavokose) mladjarije pa na upit saznao da se radi o nekoj ekskurziji iz Danske. Sjetivsi se nostalgicno skandinavske pornjave u Americi konstatirao je uglas:

- You may not be aware of it, but your parents might be famous!

Prica iz zivota

A ovo je istinita prica o poznanici Andreji koja se preselila u Portugal.

Tamo je brzo srela nekog momka koji je ostao na mjestu ocaran, te jednom prilikom pade na koljena i uzvikne:

"Andrea... Imas plavu kosu i velike sise. PORTUGAL JE TVOJ!"

Vitz

Dopao mi se ovaj vic koji sam danas cuo od prijatelja iz Sarajeva:

Nakon 35 godina postar odlazi u mirovinu i odradjuje svoj zadnji dan.

Od jedne porodice na poklon dobije nalivpero, od druge privjesak za kljuceve, a kad je pozvonio na trecim vratima, otvori mu raskosna plavusa.

Uze ga za ruku, povede u spavacu sobu gdje provedose dva sata u najludjim vratolomijama, a nakon tusiranja ona mu spremi lijepi dorucak te ga docekaju jaja sa sunkom, iscijedjeni sok od narandzi... i dade mu novcanicu od 5 eura.

Dok je on tako jeo, upita je: "Mozes li mi objasniti sve ovo..."

Plavusa:
"Jucer sam muzu rekla da nas postar ide u mirovinu i da trebamo nesto napraviti za njega, a on mi rece: 'Jebi ga... daj mu 5 eura'... a dorucak je bio moja ideja."

Spreman, za dom

U 4:23 sjedim u praznom stanu, na debeloj knjizurini "zlatnih" stranica. Kod nas bi se, koliko pamtim, zvale Zute stranice, ali u zemlji koja je po prirodi stvari svjesnija prirodne dekadencije (i dekadencije prirode) znaju da svaki papir vremenom pozuti, pa su ih "pozlatili".

Mislim da mi je postalo jasno da nisam dobro i da vise ne mogu sebe smatrati najmjerodavnijim u smislu odredjivanja sto je najbolje za mene. Zapravo, mozda nisam u pravu: znam da mi treba minimum mjesec dana bolovanja, a po mogucnosti i tri, da se oporavim od stresa akumuliranog u proteklih deset i po mjeseci (a tinjajuceg stresa koji mu je prethodio broji se jos 19 mjeseci). Nije da je tak grdo ko neki jadni Amer koji je puka u Vietnamu, ali se isto radi o post-traumatic stress disorder, PTSD.

Ipak, trenutno se osjecam dosta dobro. Nakon vise dana posvemasnjeg praznila i tihog, izbezumljenog magnovenja opet mi se pojavljuju ideje koje nalazim vrijednima slijediti. (Tako i) Nisam spavao sinoc -- prva jasno neprospavana noc nakon sto sam dobio kljuceve od stana, 24. svibnja, datum kojeg sam uzeo kao kraj najmracnijeg, najocajnijeg razdoblja svojeg odraslog zivota, i pocetak Bolje Buducnosti. No, Bolja Buducnost se ne pojavljuje na zvucni tresak indeksnog prsta o debeli batak palca (jembate, kakav zbor, kakav rjecnik za opisati jednostavnu "zracnu cvrgu").

Da je ovo naznaka Bolje Buducnosti mogu se samo nadati (tko moze reci da nije samo jedan od posljednjih treptaja razuma prije negoli sam sebe potpuno i konacno probavi?). Uostalom pocelo je jucer odmah nakon posla. Sa jednim dragim kolegom, starijim, ucenijim i otmjenijim gospodinom iz Beograda u tisini sam popio tri piva u zajednickom nam houmbaru (homebar: domace napajaliste, u ovom slucaju Augustus), potom sam na ho-ruk! deshperatnog povuka dana od nistavila oprao rublje i ispeglao pet kosulja. Onda sam, ponesto smiren, legao jos prije deset uvecer. Do jedan poslije ponoci nisam mogao odabrati metodu mucenja: da li se bez cepova za usi izloziti buci s ulice i zbunjujucim vanjskim informacijama i tako se zavrtiti u spiralu obsesije varljivog razuma i njegovog pokvarenog potencijala dedukcije, ili se sa cepovima cvrsto nabijenim u uha naci svjesniji preostalih cula. Probao sam ali nisam mogao odluciti da li mi je draze pri 23 C u sobi preznojavati se ispod popluna koji mi je jos do prekjucer bio sasvim pogodan (kao i cijele zime), ili riskirati nazeb ispod dvostruke plahte bez popluna. Ovo potonje mi se cinilo predrasticnim: navikao sam na osjet (koliko god malene) tezine popluna. Onda sam, naravno, odlucio da "nesto sa mnom nije u redu". Zapravo, sto sam vise razmisljao zakljucio sam da sa mnom nista nije u redu. Who the fuck am I?

Potom su mi razmisljanja skrenula u neke abstraktne vode pokusavajuci se dosjetiti kako napraviti pismeni ekvivalent jedne odredjene avantgardne kompozicije. Dobio neke ideje i poceo ih zapisivati, a s time je otisla svaka preostala mogucnost spavanja ove noci. Konacno oko pola cetiri ujutro sjeo u auto i iz iznajmljenog sobicka od 12 kvadratnih metara otisao u svoj nenamjesteni (i bez poda) stan u Rotterdamu.

Sad je vec pet ujutro i razdanjuje se. Po prvi puta nakon desetak dana nedostaje mi fotoaparat: zelim se uslikati dok ovako sjedeci kuckam na svojem laptopu, u belom mraku, comfortably numb, u nejasno sivo-plavicastoj svjetlosti nadolazeceg dana, lica obasjanog svjetloscu s ekrana. Nigdje nicega, ali sprijeda vazno svijetli odgriznuta bijela jabuchica.

Kad je bal, nek jebal.

U pretponocnom krevetnom rostiljanju sjetio sam se poznanika koji mi je prenio da su decki koji rade u Augustusu (a obojica su very young, handsome & gay) uvjereni da sam i ja gay ("samo to jos ne znam") nakon one spomenute epizode rekreacijskog ocijukanja s jednim od njih. "Boy, if that did it for me I'd be the luckiest guy in the world" izustio sam sebi pod brk lajnu Dzeka Nikolsonicha iz "As Good As It Gets". (WHAT IF THIS IS AS GOOD AS IT GETS? upita se on u ordinaciji svojeg psihijatra?)

Iako se ovih dana cuvam za jednu nedavno upoznatu poznanicu (zapravo, prijateljicu) koja se uspostavila upravo senzacionalnom u krevetu (a vrlo je poticajna, zanimljiva i draga i izvan kreveta, osobito kad nije tuzna i/ili zabrinuta), odlucio sam da bi mi mozda jedan ugodan svrsetak pomogao da zaspim. Za promjenu masio sam se nekakve glossy pornjave (a koju sam kupio u seks shopu odmah tu iza ugla, kad sam prvi puta provjeravao ovo susjedstvo u potrazi za stanom. "Slikopisni casopis" se zove Dirty Whores. Dirty Whores? Sve su sasvim ciste, lijepe i mlade i sva se "radnja" cini uvjerljivo consensual, zapravo se radi o iznenadjujuce iskrenoj & stiliziranoj pornjavi za publikaciju doticnog naslova. Po obicaju, identificirao sam se istovremeno i s frajerom koji se upravo spremao nataknuti seksi pticu jebalicu koja mu se naguzila kao i s njom samom koja je istovremeno opsluzivala drugog tipa, ispred nje, koji se servirao njenim ustima. What does that make me? Gay gay tj. "anti-gay", gay lesbian, stidljivo biseksualan (least likely)... what the fuck? Ona Kinseyeva sedmostepenska skala seksualnih opredjeljenja se meni cini nedovoljno razradjenom. Probao sam cetiri muskarca i uvijek mi je bilo dosadno ZA VRIJEME (ali vrlo seksi u mislima prije i poslije). Prvi je bio 1/1 musko-muski susret, preostala tri susreta bila su threesome s partnericom od doticnih -- poljubiti muskarca mi se toliko gadi da nisam nikada ni zelio probati, dodirivati ih bilo je totalno "flat" (jebi ga, muski su i imaju musko tijelo), onom najmanjem (i prvom od trojice kojemu sam popusio) popusio sam majstorski. I'm a natural cock-sucker! pomislio sam ponosno primjecujuci napaljenost prisutne zene, drugi je nosio kondom (dakle tako oduzimajuci ono malo senzacija na koje sam mogao racunati), onaj treci je bio apetizingly big for my eyes, but too big for my mouth. Pretpostavljam da se radi o nekoj formi auto-erotizma. Otprilike kao sto sam jednoj prijateljici bio rekao:

- The Woman in me is the Man in you.
- Oh G_d. Don't ever let them meet, odvratila je ona seretski.

Auto-erotizam, jes. Uostalom, kad bi to fizicki bilo izvodljivo, svi bi muskarci radije nego dizali SIE HEIL Desankama Sakic i njenoj prosto-prosirenoj familiji, sami sebi pusili, to se zna.

Ali cinjenica ostaje da bi mi zivot bio mnogo jednostavniji kad bih manje obozavao zene, a vise ih jednostavno volio. Zapravo, ucim u toj domeni ubrzano, bas kako osjecam da mi se libido, s ovim "zrelijim" godinama, poceo mijenjati.

Mozda je to moja kriza srednjih godina, ili kako se to vec zove? Imao sam generalnu probu prije dvije godine (sa svojih 38), i ne mislim da se o tome radi. Kriza identiteta?

Eto se skroz razdanilo ali je takodjer skroz oblacno. A ja dosao s gorljivom zeljom da tocno vidim s koje strane ujutro ulaze sunceve zrake u stan.

No da. Vrijeme je da se vratim odsluziti dnevnu kaznu tamnicarenja u mrskom mi Haagu. Jembate, kak je koscata ova Katja Schuurman na kojoj sam sjedio, dupe mi je skroz utrnulo (a jos prije par godina je bila skroz seksi. Jednom sam je, u svojem prethodnom AFC (Average Frustrated Chump) zivotu sreo, ali sam bio pre pristojan i odlucio ne gnjaviti the local celebrity babe kad sigurno dosadne muskarce mora spreyem odstranjivati. How little I thought of myself, c-c-c -- I am FAR BETTER than your average guy. Oh well, covjek se uci dok je zif.)

Message to certain someone, in Avgvstvs

(You know who you are. I saw you moments before you've walked in, in that pastel blue that I remember complements you so well, as you drove by in your Honda Civic.)

I was thinking of you yesterday. A sad thought occured to me for some reason, I didn't know why -- that you were no longer working here. But in actuality the thought had a sad overtone only because I knew I would probably not see you again had you stopped working here. Actually, I was sad. In general. But today I'm not and I understand that the thought was a hopeful one, because since you said you're "not dating customers", it allowed for the possibility (however distant) that I might see you again, and this time you wouldn't have that so beautifully convenient excuse!)

Of course, it's not a secret that I had a crush on your colleague, J. But I get over these things quickly, once I realize it's a no-go. I know you longer and better than I know J. and I know it's you. You're the Queen of Hearts. You are A Woman if not The Woman. Beautiful and mature, clever and sensitive and mild, firm when required... and young. Like the girl in Prince's Batman video said on her T-shirt: ALL THIS AND BRAINS TOO! I just saw a sexy, stylish picture of (older) Sophie Marceau on the cover of the May issue of the Vogue, but you're sexier. By the way, remember how stupidly I behaved with that girl I was dating? I said, that probably because I am (or like to think of myself as being) so damn smart I cannot just make an ordinary stupid mistake. My stupid mistakes have to be extraordinarily stupid. But believe it or not, I managed to recover from it (or rather: WE managed). We (that girl and myself) are not "an item" (as in "the couple") but are developing a fond and solid friendship, which is maybe even better. (Certainly, any relationship not based or founded on friendship is doomed.) If I (if we?) succeed in establishing something like that I will not be dissapointed if I don't get to be Your Man. (I'm so lonesome in the Netherlands that in my ten years here the only Friend I made is still that beautiful, Dutch-Suriname lesbian woman in Amsterdam, "the love of my life" as I (semi)jokingly refer to her, even though in Rotterdam I'm close to making some lastings friendships, I feel. I like Rotterdam. Rotterdam is sincere, it's pure in some ways and it strives to become better. I love Rotterdam. I can imagine my life here in NL for the future, now finally! - I feel.)

Anyway, 'nuff about me writing epic appreciation notes. I wish you a very good day! It's looking very sunny to me, even though it's cloudy outside.




P.S. Interestingly (methinks), only several weeks ago, it seemed like everywhere I went they would play "Rehab" of Amy Winehouse, as if they chose to play it to tell me something. To chill. To relax. To Re-habilitate myself of my former sad self. Nowadays, it seems everywhere I go, I hear "Bitter Sweet Symphony", Rolling Stones tune for the old but hip (?) geezer like me, in the Verve's rendition, with those lovely string arrangements. Yes, the Future is Bright. The life goes on and for me it starts again, after being done with so much plain, miserable surviving. Ik ben de Rotterdammer nu and heb ik nu ook mijn brand new apartement in Charlois, yeah baby!

Mozda sam ja jedna glupa muska svinja?

Evo preslusavam posljednji CD Tori Amos ("American Doll Posse", tak nekak se zove). Vrlo dobro!

A u nedjelju sam bio na njenom koncertu u Amsterdamu i to mi je bilo posve nepoticajno, gotovo dosadno. Sve pjesme su mi se cinile slicno "konstruiranima", u par momenata je zapala u neku patetiku gdje je MENI bilo neugodno zbog NJE. Ukratko, posve mi je nedostajala ikakva drama ili dinamika koncerta. Jedino sam dobio zelju zavrtiti stare Kate Bush ploce.

Al moram priznat da mi Tori jednostavno nije seksi. And that's it, I guess. Oci su odnijele prevagu nad usima? Kate Bush, s druge strane... mmmmmmmm! Nyami!

P.S. "Bolji" = popodne. Al to je posljednja najava, ne zelim previse nabrijat ocekivanja.

Nemoguce odgovoriti

Da li je jedan ovakav dan kao danas vrijedan tolikog ispacenja prethodecih tjedan ili deset dana, do jucer bih odlucno rekao DA NIJE!

Ali ako me pitate tog dana (i ovog danasnjeg), NIJE UOPCE UPITNO: naravno da jest!

Vrag ce ga znati, VRAK!


P.S. "Bolji" post najavljen u komentaru nesto ispod slijedi nesto kasnije tijekom dana.
P.P.S. Wraak (ako se ne varam) na nizozemskom znaci: OSVETA. Slatka je to vrazja osveta, drzim.