U 4:23 sjedim u praznom stanu, na debeloj knjizurini "zlatnih" stranica. Kod nas bi se, koliko pamtim, zvale Zute stranice, ali u zemlji koja je po prirodi stvari svjesnija prirodne dekadencije (i dekadencije prirode) znaju da svaki papir vremenom pozuti, pa su ih "pozlatili".
Mislim da mi je postalo jasno da nisam dobro i da vise ne mogu sebe smatrati najmjerodavnijim u smislu odredjivanja sto je najbolje za mene. Zapravo, mozda nisam u pravu: znam da mi treba minimum mjesec dana bolovanja, a po mogucnosti i tri, da se oporavim od stresa akumuliranog u proteklih deset i po mjeseci (a tinjajuceg stresa koji mu je prethodio broji se jos 19 mjeseci). Nije da je tak grdo ko neki jadni Amer koji je puka u Vietnamu, ali se isto radi o post-traumatic stress disorder, PTSD.
Ipak, trenutno se osjecam dosta dobro. Nakon vise dana posvemasnjeg praznila i tihog, izbezumljenog magnovenja opet mi se pojavljuju ideje koje nalazim vrijednima slijediti. (Tako i) Nisam spavao sinoc -- prva jasno neprospavana noc nakon sto sam dobio kljuceve od stana, 24. svibnja, datum kojeg sam uzeo kao kraj najmracnijeg, najocajnijeg razdoblja svojeg odraslog zivota, i pocetak Bolje Buducnosti. No, Bolja Buducnost se ne pojavljuje na zvucni tresak indeksnog prsta o debeli batak palca (jembate, kakav zbor, kakav rjecnik za opisati jednostavnu "zracnu cvrgu").
Da je ovo naznaka Bolje Buducnosti mogu se samo nadati (tko moze reci da nije samo jedan od posljednjih treptaja razuma prije negoli sam sebe potpuno i konacno probavi?). Uostalom pocelo je jucer odmah nakon posla. Sa jednim dragim kolegom, starijim, ucenijim i otmjenijim gospodinom iz Beograda u tisini sam popio tri piva u zajednickom nam houmbaru (homebar: domace napajaliste, u ovom slucaju Augustus), potom sam na ho-ruk! deshperatnog povuka dana od nistavila oprao rublje i ispeglao pet kosulja. Onda sam, ponesto smiren, legao jos prije deset uvecer. Do jedan poslije ponoci nisam mogao odabrati metodu mucenja: da li se bez cepova za usi izloziti buci s ulice i zbunjujucim vanjskim informacijama i tako se zavrtiti u spiralu obsesije varljivog razuma i njegovog pokvarenog potencijala dedukcije, ili se sa cepovima cvrsto nabijenim u uha naci svjesniji preostalih cula. Probao sam ali nisam mogao odluciti da li mi je draze pri 23 C u sobi preznojavati se ispod popluna koji mi je jos do prekjucer bio sasvim pogodan (kao i cijele zime), ili riskirati nazeb ispod dvostruke plahte bez popluna. Ovo potonje mi se cinilo predrasticnim: navikao sam na osjet (koliko god malene) tezine popluna. Onda sam, naravno, odlucio da "nesto sa mnom nije u redu". Zapravo, sto sam vise razmisljao zakljucio sam da sa mnom nista nije u redu. Who the fuck am I?
Potom su mi razmisljanja skrenula u neke abstraktne vode pokusavajuci se dosjetiti kako napraviti pismeni ekvivalent jedne odredjene avantgardne kompozicije. Dobio neke ideje i poceo ih zapisivati, a s time je otisla svaka preostala mogucnost spavanja ove noci. Konacno oko pola cetiri ujutro sjeo u auto i iz iznajmljenog sobicka od 12 kvadratnih metara otisao u svoj nenamjesteni (i bez poda) stan u Rotterdamu.
Sad je vec pet ujutro i razdanjuje se. Po prvi puta nakon desetak dana nedostaje mi fotoaparat: zelim se uslikati dok ovako sjedeci kuckam na svojem laptopu, u belom mraku, comfortably numb, u nejasno sivo-plavicastoj svjetlosti nadolazeceg dana, lica obasjanog svjetloscu s ekrana. Nigdje nicega, ali sprijeda vazno svijetli odgriznuta bijela jabuchica.
Kad je bal, nek jebal.
U pretponocnom krevetnom rostiljanju sjetio sam se poznanika koji mi je prenio da su decki koji rade u Augustusu (a obojica su very young, handsome & gay) uvjereni da sam i ja gay ("samo to jos ne znam") nakon one spomenute epizode rekreacijskog ocijukanja s jednim od njih. "Boy, if that did it for me I'd be the luckiest guy in the world" izustio sam sebi pod brk lajnu Dzeka Nikolsonicha iz "As Good As It Gets". (WHAT IF THIS IS AS GOOD AS IT GETS? upita se on u ordinaciji svojeg psihijatra?)
Iako se ovih dana cuvam za jednu nedavno upoznatu poznanicu (zapravo, prijateljicu) koja se uspostavila upravo senzacionalnom u krevetu (a vrlo je poticajna, zanimljiva i draga i izvan kreveta, osobito kad nije tuzna i/ili zabrinuta), odlucio sam da bi mi mozda jedan ugodan svrsetak pomogao da zaspim. Za promjenu masio sam se nekakve glossy pornjave (a koju sam kupio u seks shopu odmah tu iza ugla, kad sam prvi puta provjeravao ovo susjedstvo u potrazi za stanom. "Slikopisni casopis" se zove Dirty Whores. Dirty Whores? Sve su sasvim ciste, lijepe i mlade i sva se "radnja" cini uvjerljivo consensual, zapravo se radi o iznenadjujuce iskrenoj & stiliziranoj pornjavi za publikaciju doticnog naslova. Po obicaju, identificirao sam se istovremeno i s frajerom koji se upravo spremao nataknuti seksi pticu jebalicu koja mu se naguzila kao i s njom samom koja je istovremeno opsluzivala drugog tipa, ispred nje, koji se servirao njenim ustima. What does that make me? Gay gay tj. "anti-gay", gay lesbian, stidljivo biseksualan (least likely)... what the fuck? Ona Kinseyeva sedmostepenska skala seksualnih opredjeljenja se meni cini nedovoljno razradjenom. Probao sam cetiri muskarca i uvijek mi je bilo dosadno ZA VRIJEME (ali vrlo seksi u mislima prije i poslije). Prvi je bio 1/1 musko-muski susret, preostala tri susreta bila su threesome s partnericom od doticnih -- poljubiti muskarca mi se toliko gadi da nisam nikada ni zelio probati, dodirivati ih bilo je totalno "flat" (jebi ga, muski su i imaju musko tijelo), onom najmanjem (i prvom od trojice kojemu sam popusio) popusio sam majstorski. I'm a natural cock-sucker! pomislio sam ponosno primjecujuci napaljenost prisutne zene, drugi je nosio kondom (dakle tako oduzimajuci ono malo senzacija na koje sam mogao racunati), onaj treci je bio apetizingly big for my eyes, but too big for my mouth. Pretpostavljam da se radi o nekoj formi auto-erotizma. Otprilike kao sto sam jednoj prijateljici bio rekao:
- The Woman in me is the Man in you.
- Oh G_d. Don't ever let them meet, odvratila je ona seretski.
Auto-erotizam, jes. Uostalom, kad bi to fizicki bilo izvodljivo, svi bi muskarci radije nego dizali SIE HEIL Desankama Sakic i njenoj prosto-prosirenoj familiji, sami sebi pusili, to se zna.
Ali cinjenica ostaje da bi mi zivot bio mnogo jednostavniji kad bih manje obozavao zene, a vise ih jednostavno volio. Zapravo, ucim u toj domeni ubrzano, bas kako osjecam da mi se libido, s ovim "zrelijim" godinama, poceo mijenjati.
Mozda je to moja kriza srednjih godina, ili kako se to vec zove? Imao sam generalnu probu prije dvije godine (sa svojih 38), i ne mislim da se o tome radi. Kriza identiteta?
Eto se skroz razdanilo ali je takodjer skroz oblacno. A ja dosao s gorljivom zeljom da tocno vidim s koje strane ujutro ulaze sunceve zrake u stan.
No da. Vrijeme je da se vratim odsluziti dnevnu kaznu tamnicarenja u mrskom mi Haagu. Jembate, kak je koscata ova Katja Schuurman na kojoj sam sjedio, dupe mi je skroz utrnulo (a jos prije par godina je bila skroz seksi. Jednom sam je, u svojem prethodnom AFC (Average Frustrated Chump) zivotu sreo, ali sam bio pre pristojan i odlucio ne gnjaviti the local celebrity babe kad sigurno dosadne muskarce mora spreyem odstranjivati. How little I thought of myself, c-c-c -- I am FAR BETTER than your average guy. Oh well, covjek se uci dok je zif.)
Post je objavljen 06.06.2007. u 11:30 sati.